Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-983/19 (N. O.)

Odluka donesena 22. 05. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Nematerijalna šteta
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Materijalna šteta
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-983/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 05. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. maja 2019. godine, u predmetu broj AP-983/19, rješavajući apelaciju Nusreta Omerkića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Nusret Omerkić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 33 0 Rs 045113 18 Rev od 29. novembra 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Rs 045113 17 Rsž od 24. avgusta 2017. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 Rs 045113 16 Rs 2 od 19. septembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nusret Omerkić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Šemsudin Bećirović, advokat iz Brijesnice kod Doboja, podnio je 6. marta 2019 godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 33 0 Rs 045113 18 Rev od 29. novembra 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Rs 045113 17 Rsž od 24. avgusta 2017. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 Rs 045113 16 Rs 2 od 19. septembra 2016. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelanta i utvrđeno je da je djelimično osnovano osporeno potraživanje apelanta prema drugotuženom ("Lido osiguranje" d.d. u likvidaciji Sarajevo) i to za naknadu nematerijalne štete po osnovu duševnih bolova zbog umanjenja osnovne životne aktivnosti, pretrpljenih fizičkih bolova i straha i zbog naruženosti, kao i potraživanje naknade materijalne štete, sve iz štetnog događaja od 8. avgusta 2011. godine u određemom novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom, dok je tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa odbijen kao neosnovan. Tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se prvotuženi (Zaštitni fond FBiH) i drugotuženi obavežu da apelantu solidarno naknade nematerijalnu i materijalnu štetu iz štetnog događaja od 8. avgusta 2011. godine u određenom novčanom iznosu je odbijen kao neosnovan.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova proizilazi da je apelant 8. avgusta 2011. godine obavljao poslove u krugu preduzeća kada je zadobio teške tjelesne povrede prouzrokovane krivicom vozača "skupa vozila" koji je bio osiguran kod drugotuženog, te da je vozač u krivičnom postupku oglašen krivim zbog krivičnog djela ugrožavanje javnog saobraćaja. Zatim, da proizlazi da je rješenjem Agencije za nadzor osiguranja u FBiH drugotuženom oduzeto odobrenje za rad, da je pokrenut postupak posebne likvidacije nad drugotuženim, te da je apelant u likvidacionom postupku prijavio potraživanje naknade nematerijalne i materijalne štete koje mu je priznato samo u dijelu traženog iznosa, dok je za preostali iznos nastavio ranije pokrenut parnični postupak protiv prvotuženog, ali je izvršio subjektivnu preinaku tužbe na način da je tužbu proširio i na drugotuženog. Vrhovni sud je naveo da prema odredbama člana 69. i 70. Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju kada društvo dođe u fazu posebne likvidacije, u kakvo je došao drugotuženi, tada je obaveza Zaštitnog fonda supsidijarna i uslovno postoji samo u slučajevima kada oštećeno lice nije moglo u cjelosti namiriti svoje potraživanje u likvidacionom postupku, jer bi se u suprotnom (ako bi se potraživanja mogla namirivati izvan postupka likvidacije ili uporedo sa njim) izgubila svrha provođenja postupka likvidacije nad imovinom osiguravajućeg društva i namirenja povjerilaca u tom postupku. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da imajući u vidu da apelant nije dokazao da nije namiren u postupku likvidacije koji je u toku, nisu nastupile zakonske pretpostavke za supsidijarnu odgovornost prvotuženog.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da prvotuženi nije pasivno legitimisan u ovom predmetnom postupku.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju na predmetnu situaciju, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-983/19 (N. O.) | Sudska praksa | Aktio