Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3310/17 (M. S.)

Odluka donesena 22. 05. 2019.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Zakup
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3310/17

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 05. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3310/17, rješavajući apelaciju Milana Sjenice, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 22. maja 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Milana Sjenice.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Mal 044563 17 Gž od 11. aprila 2017. godine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske, u skladu sa članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da apelantu Milanu Sjenici u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 675,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantu Milanu Sjenici zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Milana Sjenice podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Mal 044563 17 Gž od 11. aprila 2017. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Milan Sjenica (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Dragan Tolimir, advokat iz Banje Luke, podnio je 1. avgusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Mal 044563 17 Gž od 11. aprila 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, zatraženo je 11. marta 2019. godine od Okružnog suda, Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i „Tržnice“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužiteljka) da dostave odgovor na apelaciju.

3. Okružni sud i Osnovni sud su dostavili odgovore na apelaciju 15. i 18. marta 2019. godine, a tužiteljka u ostavljenom roku nije dostavila odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Tužiteljka je 27. decembra 2007. godine podnijela tužbu Osnovnom sudu protiv apelanta zbog duga.

6. Osnovni sud je 15. decembra 2016. godine donio Presudu broj 71 0 Mal 044563 07 Mal kojom je obavezao apelanta da tužiteljki plati na ime zakupnine i troškova zakupa određeni novčani iznos, sa zakonskom zateznom kamatom i da joj nadoknadi troškove postupka.

7. U obrazloženju odluke, Osnovni sud je naveo da su na ročištu za glavnu raspravu kao dokazi izvedeni: ugovor o zakupu od 2. decembra 2004. godine, pregled dugovanja od 4. decembra 2007. godine, kartica poslovnih partnera od 2. juna 2012. godine, te da su saslušani svjedoci D. S. i M. M. Nadalje je naveo da iz tih dokaza slijedi da su tužiteljka i apelant 2. decembra 2004. godine zaključili ugovor o zakupu kontejnera (bliže opisanog u odluci Osnovnog suda), da je navedenim ugovorom utvrđena obaveza apelanta, kao zakupca, da tužiteljki, kao zakupodavcu, plaća zakupninu od 1. do 5. za tekući mjesec, te da je ugovorena cijena zakupnine. Osnovni sud je istakao da su predmetni ugovor potpisale obje ugovorne strane.

8. U vezi s apelantovim prigovorom zastare, Osnovni sud je istakao da se na potraživanja zakupnine primjenjuje trogodišnji zastarni rok u skladu s odredbom člana 375 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), a da je odredbom člana 361 ZOO propisano da zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kada je povjerilac imao pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze. S obzirom na navedeno, a kako se tužiteljkino najstarije potraživanje odnosi na dug po osnovu zakupnine za juli 2005. godine, Osnovni sud je naveo da je tužba podnesena u zakonom propisanom roku od tri godine i da je prigovor zastare neosnovan.

9. Osnovni sud je ukazao da je apelant osporio obavezu plaćanja zakupnine, ističući da se tužbeni zahtjev odnosi na juli i avgust 2005. godine, a da je njegova obaveza plaćanja zakupnine prestala ranije, kada je vratio ključ od kontejnera tužiteljki, te da je u prilog svojim navodima izveo dokaz saslušanjem dva svjedoka (D. S. i M. M.). Međutim, nijedan od tih svjedoka nije mogao sa sigurnošću da potvrdi do kada je apelant bio zakupac kontejnera, te da navedenim svjedocima nije poznato da li je apelant u julu i avgustu radio na Novoj pijaci (gdje se nalazi predmetni kontejner). S obzirom na to da je teret dokazivanja ovih činjenica shodno odredbi čl. 7 i 123 Zakona o parničnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZPP) na apelantu, a apelant nije pružio nijedan relevantan materijalni dokaz kojim bi potvrdio svoje navode, niti su njegove navode mogli sa sigurnošću da potvrde saslušani svjedoci, Osnovni sud je primjenom pravila o teretu dokazivanja iz člana 126 ZPP zaključio da apelant nije dokazao istinitost ovih činjenica.

10. Osnovni sud je ocijenio da je shodno odredbama čl. 262 i 567 ZOO i odredbi člana 19 Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija osnovan tužiteljkin zahtjev da joj apelant na ime zakupnine i troškova za zakup plati određeni novčani iznos, koji je sud utvrdio na osnovu pregleda dugovanja i kartice poslovnih partnera.

11. Odluku o zakonskoj zateznoj kamati Osnovni sud je donio na osnovu čl. 277 i 324 ZOO, te je, s obzirom na to da apelant nije izvršio obaveze iz zaključenog ugovora, istakao da je pao u dužničku docnju i da je dužan da tužiteljki plati zakonsku zateznu kamatu od 1. avgusta 2005. godine kao dana kada je pao u docnju.

12. Okružni sud je 11. aprila 2017. godine donio Presudu broj 71 0 Mal 044563 17 Gž od 11. aprila 2017. godine kojom je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.

13. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da se u konkretnom slučaju radi o sporu male vrijednosti, a da se prema odredbi člana 433 ZPP odluka o sporu male vrijednosti ne može pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa je taj sud ispitao prvostepenu presudu sa stanovišta pravilne primjene materijalnog prava, na čiju primjenu sud pazi i po službenoj dužnosti i u granicama razloga žalbe, pazeći po službenoj dužnosti i na povredu odredaba parničnog postupka.

14. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno cijenio sve predložene i izvedene dokaze stranaka, svaki dokaz zasebno i sve dokaze u međusobnoj zavisnosti i za svoju odluku dao valjane razloge, pa da nema povrede odredba parničnog postupka na koje žalba ukazuje.

15. Okružni sud je ukazao da potraživanje zakupnine zastarijeva za tri godine (član 375 stav 1 ZOO), pa kako je tužbeni zahtjev protiv apelanta podnesen 27. decembra 2007. godine zbog duga na ime zakupnine za juli i avgust 2005. godine to je pravilno odbijen prigovor zastarjelosti potraživanja.

16. Okružni sud je istakao da suprotno navodima žalbe apelant nije dokazao svoju tvrdnju da nema obavezu plaćanja zakupnine za period potraživanja (juli-avgust 2005. godine) i da je njegova obaveza plaćanja zakupnine prestala ranije kada je tužiteljki vratio ključ od kontejnera. Naime, u prilog svojoj tvrdnji apelant je izveo dokaz saslušanjem dva svjedoka koja nisu mogla potvrditi do kada je apelant bio zakupac predmetnog kontejnera, odnosno da apelant nije dokazao kada je vratio ključ tužiteljki (zapisnik o primopredaji, iskaz svjedoka i sl.), pa kako je teret dokazivanja tih činjenica shodno odredbi čl. 7 i 123 ZPP na apelantu, prvostepeni sud je, primjenjujući pravilo o teretu dokazivanja iz člana 126 ZPP, pravilno obavezao apelanta da plati dug na ime zakupnine za juli i avgust 2005. godine u iznosu utvrđenom ugovorom, odnosno pregledom dugovanja i kartici partnera. Osim toga, Okružni sud je naveo da je odluka o zakonskoj zateznoj kamati na dosuđeni iznos duga pravilno utvrđena.

IV.Apelacija Navodi iz apelacije

17. Apelant smatra da mu je u postupku povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

18. Apelant je istakao, između ostalog, da se Okružni sud uopšte ne osvrće na žalbene navode, nego da samo selektivno koristi zakonske odredbe s ciljem potvrđivanja prvostepene odluke. Naime, pogrešno i proizvoljno su primijenjene relevantne odredbe Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija i ZOO kako prilikom utvrđivanje apelantove obaveze da isplati dug tako i prilikom određivanja zakonskih zateznih kamata. Apelant je naveo i da je s tužiteljkom zaključio samo ugovor o zakupu 2003. godine, koji je bio ograničen na godinu dana, a da naknadni ugovor nije ni zaključivao, te da su redovni sudovi u konkretnom slučaju počinili povredu odredbi parničnog postupka i da su iz priloženih tužiteljkinih materijalnih dokaza nepravilno utvrdili činjenice. Naime, ugovor o zakupu od 2. decembra 2004. godine nije potpisao ni apelant, a ni druga ugovorna strana, niti ga je ovjerila tužiteljka, da pregled dugovanja nije validna isprava, da nije protokolisana ni ovjerena, a ne zna se ni ko ju je izdao, te da se iz kartice partnera ne može sa sigurnošću utvrditi osnovanost tužiteljkinog potraživanja. Apelant je istakao i da je invalidno lice, lošeg zdravstvenog stanja, zbog čega nije pristupio na pripremno ročište, te da nije bio u mogućnosti da predloži sve svoje dokaze, a da je prvostepeni sud izašao u susret apelantu i odredio da će se saslušati apelantovi svjedoci navedeni u odgovoru na tužbu.

19. Apelant smatra da mu je uskraćeno i pravo na pravično suđenje u razumnom roku jer je tužba podnesena 24. decembra 2007. godine, a prvostepena presuda donesena 15. decembra 2016. godine, odnosno pripremno ročište zakazano tek 2. juna 2016. godine, te da da je sud postupio u razumnom roku apelant bi bio u mogućnosti da izvede svoje dokaze, prvenstveno određenog svjedoka (kojem je predao ključeve od kontejnera), te predlaže da mu se nadoknadi šteta zbog dužine trajanja postupka u iznosu od 3.000,00 KM.

Odgovor na apelaciju

20. Okružni sud je istakao da je svoju odluku donio uz pravilnu primjenu procesnog i materijalnog prava, te da taj sud nije učinio povrede prava na koje se apelant poziva, pa iz navedenih razloga predlaže da se apelantova apelacija odbije kao neosnovana.

21. Osnovni sud je istakao da su činjenični navodi predmetne apelacije u potpunosti neosnovani, pa je stoga predložio da se predmetna apelacija odbije.

V.Relevantni propisi

22. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93 i 3/96) u relevantnom dijelu glasi: Ispunjenje obaveze i posljedica neispunjenja Član 262. stav (1) (1) Povjerilac u obaveznom odnosu je ovlašćen da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi.

Kad se duguje Član 277.

(1) Dužnik koji zadocni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom.

(2) Ako je stopa ugovorene kamate viša od stope zatezne kamate iz prethodnog stava ovog člana, ona teče i poslije dužnikove docnje.

Kad dužnik dolazi u docnju Član 324.

(1) Dužnik dolazi u docnju kad ne ispuni obavezu u roku određenom za ispunjenje.

(2) Ako rok za ispunjenje nije određen, dužnik dolazi u docnju kad ga povjerilac pozove da ispuni obavezu, usmeno ili pismeno, vansudskom opomenom ili započinjanjem nekog postupka čija je svrha da se postigne ispunjenje obaveze.

ZAKUP

Odjeljak 1.

OPŠTE ODREDBE

Pojam Član 567. stav 1.

(1)Ugovorom o zakupu obavezuje se zakupodavac da preda određenu stvar zakupcu na upotrebu, a ovaj se obavezuje da mu za to plaća određenu zakupninu.

Primjena posebnih propisa Član 568.

Odredbe ove glave neće se primjenjivati na zakupe uređene posebnim propisima.

23. Zakon o zakupu poslovnih zgrada i prostorija („Službeni list SRBiH“ br. 33/77, 12/87 i 30/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 3/92) u relevantnom dijelu glasi:

Član 19.

Zakupac je dužan zakupninu plaćati u vrijeme određeno ugovorom.

Ako to vrijeme nije određeno ugovorom zakupac je dužan zakupninu da plaća mjesečno unaprijed, i to najkasnije do petog u mjesecu.

24. Zakon o parničnom postupku RS („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09 i 61/13) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi Zakona o parničnom postupku RS („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09 i 61/13), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 7.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.

Sud je ovlašten da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naloži izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 10.

Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

DOKAZI

1. Opšte odredbe Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Član 433. stav 1.

Presuda ili rješenje kojim se završava spor male vrijednosti može se pobijati samo zbog povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

VI.Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 Mal 044563 17 Gž od 11. aprila 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 7. juna 2017. godine, a apelacija je podnesena 1. avgusta 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelant smatra da su mu u predmetnom parničnom postupku povrijeđena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

31. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

32. Prije nego počne ispitivati navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora da riješi pitanje primjene člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uslov za primjenu člana 6 stav 1 Evropske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obavezama. U konkretnom slučaju se radi o parničnom postupku radi isplate duga. Prema tome, Ustavni sud smatra da je član 6 stav 1 Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.

a) U odnosu na osporenu odluku

33. Ustavni sud zapaža da apelant, u suštini, smatra da su u predmetnom parničnom postupku pogrešno i proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi, te da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

34. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud jasno naveo proces izvođenja i ocjene svakog dokaza pojedinačno, kao i u međusobnoj vezi, a koji dokazi su predloženi i izvedeni pred tim sudom, da je nakon toga, pozivajući se na relevantne zakonske odredbe, jasno obrazložio zašto smatra da je tužiteljkin zahtjev osnovan, a da tvrdnje kojim je apelant osporavao predmetni tužbeni zahtjev nisu dokazane. Ustavni sud, takođe, zapaža, a nasuprot apelantovim tvrdnjama, da je Okružni sud u osporenoj odluci naveo jasne i argumentovane razloge u pogledu osnovanosti tužiteljkinog tužbenog zahtjeva, odnosno da apelant nije pružio sudu nijedan relevantan materijalni dokaz kojim bi potvrdio svoje navode kojim je ukazivao da je njegova obaveza plaćanja zakupnine prestala prije utuženog perioda (juli i avgust 2005. godine), niti da su njegove navode potvrdili saslušani svjedoci, pa da je prvostepeni sud pravilno, primjenjujući pravilo o teretu dokazivanja iz člana 126 ZPP, obavezao apelanta da plati dug na ime zakupnine za juli i avgust 2005. godine, kao i zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos duga. U vezi s apelantovim navodima da u predmetnom postupku nije mogao da izvede sve svoje dokaze jer nije pristupio na pripremno ročište (zbog bolesti), Ustavni sud zapaža da je apelantu omogućeno da učestvuje u konkretnom postupku, te da predloži i izvede sve svoje dokaze, a što proizlazi i iz prvostepene presude (saslušana dva svjedoka koja je predložio apelant). S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema elemenata koji ukazuju da predmetni postupak nije bio pravičan.

35. Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz stanja apelacionog spisa ne proizlazi da je apelant u toku postupka pred Osnovnim sudom, koji je donio prvostepenu presudu, kao ni pred Okružnim sudom, koji je donio odluku o apelantovoj žalbi, isticao da je s tužiteljkom zaključio samo ugovor o zakupu 2003. godine (na period od godinu dana), da nije ni osporavao valjanost zaključenog ugovora iz 2004. godine, kao ni ostale dokaze koje je predložila i izvela tužiteljka, tako da Ustavni sud nalazi da se prvenstveno Osnovni sud, a ni Okružni sud, nisu mogli ni izjasniti o tim navodima – prigovorima. Stoga, Ustavni sud konstatuje, podržavajući svoju praksu u predmetima koji su s ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi Odluku broj AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine, objavljenu u „Službenom glasniku BiH“ 34/05), da ove prigovore apelant ne može s uspjehom prvi put isticati u postupku pred Ustavnim sudom.

36. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na osporenu odluku neosnovani.

b) U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantni principi

37. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

Period koji se uzima u obzir

38. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju predmetni postupak pokrenut tužiteljkinom tužbom od 27. decembra 2007. godine i da je postupak okončan Presudom Okružnog suda od 11. aprila 2017. godine. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba da uzme u obzir prilikom ocjene dužine predmetnog postupka jeste devet godina i oko tri mjeseca.

Analiza dužine trajanja postupka

39. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku koji je tužiteljka pokrenula radi isplate duga, a koji u skladu s relevantnim zakonskim odredbama nije hitne prirode. Takođe, imajući u vidu radnje koje su redovni sudovi trebali sprovesti u predmetnom postupku, odnosno da su provedena tri materijalna dokaza i saslušana dva svjedoka, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o složenom predmetu.

40. Analizirajući ponašanje apelanta i redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da iz same apelacije, kao i odgovora na apelaciju, ne proizlazi da je apelant svojim postupanjem doprinio dužini trajanja predmetnog postupka. Zatim, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni postupak pred Osnovnim sudom trajao skoro devet godina, da iz navoda apelacije, koje Osnovni sud nije osporio u svom odgovoru, proizlazi da je pripremno ročište zakazano tek za 2. juni 2016. godine, odnosno nakon osam godina i pet mjeseci računajući od dana dostavljanja tužbe tom sudu. Ustavni sud, takođe, primjećuje da se Osnovni sud u odgovoru na apelaciju uopšte nije osvrnuo na apelacione navode koji se odnose na dužinu trajanja postupka, odnosno uopšte nije ponudio razloge zašto je predmetni postupak toliko trajao pred tim sudom. S druge strane, Ustavni sud primjećuje da je žalbeni postupak završen u roku od nepuna četiri mjeseca računajući od dana donošenja prvostepene presude.

41. Sumirajući sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da odgovornost za dužinu trajanja predmetnog postupka snosi Osnovni sud koji je odluku, računajući od dana podnošenja tužbe, donio nakon skoro devet godina, za šta u odgovoru na apelaciju uopšte nije dao razloge kojima bi opravdao dužinu trajanja postupka.

42. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

43. Apelant je zatražio da mu se naknadi šteta zbog dužine trajanja predmetnog postupka. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74 stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74 stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odrediće je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

44. S obzirom na odluku u ovom predmetu, vodeći se principima pravičnosti, uzimajući u obzir ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini, prosječna primanja i parametre životnog standarda građana, kao i okolnost da je predmetni postupak okončan, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantu treba isplatiti iznos od 675,00 KM.

45. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

46. U odnosu na navode apelacije o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da apelant kršenje navedenog prava, u suštini, veže za tvrdnje o povredi prava na pravično suđenje, odnosno za tvrdnje o proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje u odnosu na osporene odluke, Ustavni sud smatra da su neosnovani i apelantovi navodi o povredi prava na imovinu.

VIII.Zaključak

47. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kada je predmetni postupak trajao devet godina i tri mjeseca, za šta odgovornost snosi Osnovni sud kojem je trebalo skoro devet godina da odluči o tužbenom zahtjevu, a koji za navedeno nije dao nikakve razloge u odgovoru na apelaciju.

48. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte, niti prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi, uz pozivanje na relevantne zakonske propise, jasno obrazložili zašto je osnovan tužiteljkin zahtjev i da apelant nije dokazao navode kojima je osporavao predmetni tužbeni zahtjev, odnosno kada nema elemenata koji ukazuju da predmetni postupak nije bio pravičan.

49. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

50. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3310/17 (M. S.) | Sudska praksa | Aktio