Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3676/17 (Medžlis Islamske zajednice Brčko Distrikta BiH)
Odluka donesena 08. 05. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Vanparnični postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Dokazni postupak
- Eksproprijacija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3676/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 05. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. maja 2019. godine, u predmetu broj AP-3676/17, rješavajući apelaciju Medžlisa Islamske zajednice Brčko Distrikta BiH, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Medžlis Islamske zajednice Brčko Distrikta BIH protiv rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne broj 96 0 V 050954 17 Rev od 13. juna 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Medžlis Islamske zajednice Brčko Distrikta BiH(u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčkog, podnio je 31. avgusta 2017. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 V 050954 17 Rev od 13. juna 2017. godine. Apelant je 29. septembra 2017. godine dopunio apelaciju.
2. Osnovni sud Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je rješenjem broj 96 0 V 050954 12 V od 3. decembra 2015. godine obavezao predlagača Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: predlagač) da apelantu kao protivniku predlagača na ime naknade za eksproprisane nekretnine preciznije označene u izreci rješenja (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine) isplati novčanu naknadu u preciziranom iznosu, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.
3. Osnovni sud je u obrazloženju rješenja konstatovao da su u toku dokaznog postupka izvedeni dokazi vještačenjem po vještaku građevinske struke Zijadu Begoviću i vještaku geodetske struke Hajrudinu Hamidoviću, te čitanjem materijalnih dokaza (preciziranih na strani 2. predmetnog rješenja), pa je nakon ocjene izvedenih dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi odlučeno kao u izreci. Pri tome, Osnovni sud je u obrazloženju presude prezentovao sadržaj nalaza i mišljenja, te dopuna nalaza i mišljenja navedenih vještaka.
4. U vezi sa apelantovim prijedlogom mu se za izuzete nekretnine (zemljište) da u zamjenu idealni dio precizirane nekretnine (u naravi djelom dvorište, djelom drugo neplodno zemljište i poslovno-stambena zgrada; u daljnjem tekstu: zamjenska nekretnina), Osnovni sud je istakao da taj prijedlog nije prihvatio jer se ne radi o nekretninama koje su po strukturi, površini i izgrađenosti odgovarajuće jedna drugoj, s obzirom da zamjenska nekretnina ima status izgrađenog građevinskog zemljišta, a da predmetne nekretnine imaju status neizgrađenog građevinskog zemljišta.
5. Osnovni sud je konstatovao da je prema odredbi člana 33. stav 1. Zakona o eksproprijaciji Brčko distrikta BiH ( u daljnjem tekstu: Zakon o eksproprijaciji), a u vezi sa odredbom člana 21. stav 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o vlasništvu) odlučna činjenica, koju sud treba utvrditi u postupku određivanja naknade, tržišna vrijednost predmetnih nekretnina. U vezi s tim, Osnovni sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke Zijada Begovića u pogledu tržišne vrijednosti predmetnih nekretnina (250,204 KM/1m²) i u skladu sa tim nalazom odredio naknadu za predmetne eksproprisane nekretnine, konstatujući da su u istom sagledani svi relevantni faktori koji utiču na visinu cijene odnosno površina i vrsta zemljišta, lokacija, položajna pogodnost, oblik, stanje na tržištu nekretnina, kao i faktor komparacije sa susjednim zemljištem. Za razliku od navedenog, Osnovni sud nije prihvatio procjenu Direkcija za finansije Brčko distrikt BiH (u daljnjem tekstu: Direkcija) u pogledu tržišne vrijednosti predmetnih nekrenina (132,81 KM/1m²) smatrajući da iz iste nisu vidljivi parametri koji su korišteni prilikom određivanja tržišne vrijednosti predmetnih nekretnina.
6. Apelant i predlagač su podnijeli žalbe protiv rješenja Osnovnog suda, koje je Apelacioni sudu odbio rješenjem broj 96 0 V 050954 16 Gž od 7. oktobra 2016. godine.
7. Apelacioni sud je ocijenio da je da je apelant u suštini osporio prvostepeno rješenje zbog toga što naknada za eksproprisane nekretnine nije određena davanjem u svojinu (susvojinu) zamjenske nekretnine. Međutim, ukazao je da je u konkretnom slučaju utvrđeno da eksproprisano zemljište ima status neizgrađenog građevinskog zemljišta (na kojem je planirana izgradnja saobraćajnice), a da zamjenska nekretnina ima status izgrađenog građevinskog zemljišta na kojem je izgrađen stambeni objekat odnosno da te nekretnine nisu ni po strukturi, površini i izgrađenosti odgovarajuće jedna drugoj. Imajući u vidu navedeno, Apelacioni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno primjenom odredbe člana 33. Zakona o eksproprijaciji naknadu za eksproprisane nekretnine odredio u novcu u visini tržišne vrijednosti predmetnih nekretnina, koju je utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke Zijada Begovića (kao dokaza koji je ponudio apelant).
8. Apelant i predlagač su podnijeli revizije protiv rješenja Apelacionog suda, koje je Apelacioni sud odbio rješenjem broj 96 0 V 050954 17 Rev od 13. juna 2017. godine
9. Apelacioni sud je konstatovao da je u obrazloženju drugostepenog rješenja odgovoreno na sve apelantove žalbene navode koji se odnose na njegov prijedlog da se naknada za eksproprisane nekretnine odredi davanjem zamjenske nekretnine, sa kojim razlozima se saglasio i taj sud.
10. Apelant u apelaciji tvrdi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa tim, apelant u suštini tvrdi da redovni sudovi nisu pravilno cijenili izvedene dokaze i pravilno primijenili materijalno i procesno pravo kada mu u zamjenu za eksproprisanu nekretninu nisu dodijeli preciziranu zamjensku nekretninu u idealnom (alikvotnom dijelu). Takođe, tvrdi da se Bošnjaci diskriminiraju po nacionalnoj osnovi pri imenovanjima u Apelacionom sudu i da je revizijska presuda rezultat diskriminacije Bošnjaka po nacionalnoj osnovi.
11. Apelant se u dopuni apelacije ukazuje da je u konkretnom predmetu diskriminisan po nacionalnoj osnovi. U vezi sa tim, apelant tvrdi da je u drugom predmetu broj 96 0 V 0875888 u postupku određivanja naknade za eksproprisanu nekretninu, protivniku predlagača Dušanu Matiću, koji je po nacionalnosti Srbin, kao naknada za eksproprisano pravo građenja dato pravo građenja na drugoj odgovarajućoj nekretnini. U prilogu apelacije, dostavio je, između ostalog, rješenja Osnovnog suda i Apelacionog suda, donesena u predmetu broj 96 0 V 0875888 u predmetu predlagača protiv protivpredlagača „M.D.“ (u rješenjima su navedeni isključivo inicijali protivpredlagača).
12. Zakon o eksproprijaciji Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine“, br. 6/04, 19/07, 2/08, 19/10, 15/11 i 18/18 – Prečišćeni tekst). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o eksproprijaciji Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine“, br. 6/04, 19/07, 2/08, 19/10 i 15/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi navedenog Zakona, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 33.
Naknada za eksproprisanu nekretninu određuje se u novcu u visini tržišne vrijednosti eksproprisane nekretnine ili davanjem druge odgovarajuće nekretnine u vrijednosti ne većoj od tržišne vrijednosti eksproprisane nekretnine u vrijeme zaključenja sporazuma o naknadi.
[…]
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
14. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
15. U vezi sa apelacionim navodima, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
16. Ustavni sud zapaža da u suštini apelant smatra da je osporena odluka rezultat pogrešne ocjene dokaza, te, shodno tome, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primijene pozitivno-pravnih propisa, pa mu slijedom toga nije dosuđena adekvatna naknada za eksproprisane nepokretnosti u vidu dodjele zamjenske nekretnine, a što je za posljedicu imalo kršenje njegovog prava na pravično suđenje i prava na imovinu. Ustavni sud, ukazuje da je rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituišu redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 58/05).
17. Ustavni sud ukazuje da je Apelacioni sud, u osporenoj odluci, zapravo prihvatio razloge nižestepenih sudova vezane za određivanje naknade, primjenom člana 33. stav 1. Zakona o eksproprijaciji, u vezi sa odredbom člana 21. stav 2. Zakona o vlasništvu kao i razloge zašto nisu prihvatili apelantov prijedlog da se naknada za eksproprisanu nekretnini odredi dodjelom zamjenske nekretnine odnosno zašto se u konkretnom slučaju apelantu ima isplatiti tržišna vrijednosti eksproprisane nepokretnosti prema nalazu i mišljenju vještaka građevinske struke, a koji je apelant predložio kao dokaz u predmetnom postupku.
18. Imajući u vidu gore navedeno, te citirane odredbe Zakona o eksproprijaciji, kao i činjenice konkretnog predmeta koje proizlaze iz predočenih dokumenata, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud u obrazloženju osporene odluke, nasuprot apelantovom mišljenju, razmotrio sva sporna pitanja. Takođe, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud u osporenoj odluci dao detaljne, jasne i precizne razloge zašto se, u okolnostima apelantovog slučaja, naknada za eksproprisanu nekretninu nije mogla odrediti dodjelom zamjenske nekretnine odnosno zašto se u konkretnom slučaju apelantu ima isplatiti tržišna vrijednosti eksproprisane nepokretnosti prema procjeni vještaka građevinske struke. Dakle, Apelacioni sud je u osporenom rješenju dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, pri čemu je obrazložio zašto apelantovi navodi, koje je isticao u reviziji, a koje ponavlja u apelaciji, nisu mogli dovesti do drugačije odluke u konkretnoj pravnoj stvari. U datom obrazloženju osporene odluke Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Nasuprot apelantovom mišljenju, ne može se zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da su proizvoljno cijenjeni dokazi i proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, a apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu sve navedeno i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizilazi da apelant smatra da je u konkretnom slučaju došlo i do kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da, iako se apelant izričito nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskiriminisan, da iz navoda apelacije proizlazi da apelant smatra da je diskriminisan u odnosu na pravo na pravično suđenje. Pri tome iz apelacionih navoda proizilazi da apelant ove tvrdnje zapravo dovodi u vezu sa svojim statusom vjerske institucije smatrajući da su redovni sudovi zbog tog njegovog statusa naknadu za eksproprisanu nekretninu proizvoljno odredili isplatom tržišne vrijednosti umjesto dodjelom zamjenske nekretnine, te da su ga na taj način diskriminisali u odnosu na pripadnika druge vjerske zajednice, odnosno druge nacionalnosti, kojem su naknadu za eksproprisane nekretnine odredili davanjem druge odgovarajuće nekretnine. U vezi sa navedenim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na prethodna razmatranja u vezi sa tvrdnjama o kršenju prava na pravično suđenje u kojima je Ustavni sud zaključio da je obrazloženje osporene odluke odluka jasno i logično i da u istom nema elemenata koji ukazuju da je procjena dokaza i činjenica u konkretnom slučaju zloupotrijebljena na štetu apelanta, niti da je primjena materijalnog i procesnog prava bila proizvoljna.
20. Nadalje, Ustavni sud zapaža da, apelant osim ovih svojih tvrdnji nije ponudio relevantne dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je osporenim odlukama neki drugi način diskriminisan po nekom zabranjenom osnovu. Naime, Ustavni sud ukazuje da je iz dokumentacije koju je dostavio apelant (prije svega, preciziranih rješenja Osnovnog i Apelacionog suda) proizilazi da je M.D. naknada za eksproprisanu nekretninu (u naravi njiva) data u vidu davanja prava građenja na drugoj nekretnini (u naravi pašnjak), a što je činjenično različito od konkretne situacije u kojoj je apelant tražio da mu se naknada za ekspropisane nekretnine (koje predstavljaju neizgrađeno građevinsko zemljište) dodijeli davanjem precizirane nekretnine (koja predstavlja izgrađeno građevinsko zemljište). Iz navedenog dakle proizilazi da apelant zapravo nije dokazao da je po nekom zabranjenom osnovu drugačije tretiran u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji. Imajući u vidu sve naprijed navedeno odnosno uzimajući u obzir da apelant nije ponudio relevantne dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je osporenim odlukama diskriminisan zbog svog statusa vjerske institucije, Ustavni sud smatra da su očigledno (prima facie) neosnovani i apelantovi navodi o kršenju člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje.
21. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević