Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2897/17 (A. P. i B. V.)
Odluka donesena 08. 05. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Nematerijalna šteta
- Kleveta
- Naknada štete
- Miješanje u privatni život
- Građanski postupak
- Sloboda izražavanja
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2897/17
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 05. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2897/17, rješavajući apelaciju Aleksandra Prole i Biljane Vujić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 8. maja 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Aleksandra Prole i Biljane Vujić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 192833 16 Gž od 12. aprila 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Aleksandar Prole i Biljana Vujić (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelantkinja ili apelanti) iz Banje Luke, koje zastupa Milica Cvijanović, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 8. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 192833 16 Gž od 12. aprila 2017. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, „NPC Internacional“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: prvotužena ili tuženi) i od Snježane Karić (u daljnjem tekstu: drugotužena ili tuženi) zatraženo je 8. marta 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud i drugotužena su 20. marta i 1. aprila 2019. godine dostavili odgovore na apelaciju. Kako se pismeno upućeno prvotuženoj vratilo s naznakom pošte „odselio“, Ustavni sud je, u smislu člana 75 Pravila Ustavnog suda, dostavljanje pismena prvotuženoj obavio stavljanjem pismena na oglasnu tablu Ustavnog suda 19. marta 2019. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 192833 14 P od 19. februara 2016. godine obavezani su tuženi da apelantima solidarno nadoknade nematerijalnu štetu po osnovu povrede ugleda i časti, i to u iznosu od po 2.500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da im nadoknade troškove postupka u iznosu pobliže navedenom u izreci presude, dok je zahtjev apelanata za naknadu štete i naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa odbijen kao neosnovan.
6. Osnovni sud je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da je u dnevnom listu „Press Republika Srpska“, čiji je izdavač prvotužena, u izdanju od 23. maja 2014. godine objavljen članak, čiji je autor drugotužena, u kome je, između ostalog, navedeno da je prvoapelant osumnjičen da je u protekla tri mjeseca opljačkao četiri sportske kladionice i jedan dragstor prijeteći radnicima nožem ili plastičnim pištoljem, a da je novac otet u razbojništvima davao svojoj majci kako bi vratila dugove, da je prvoapelant nakon hapšenja tvrdio da je u pljačke išao jer mu je majka navodno zadužena kod kamatara i da je na taj način pokušao da joj pomogne. Osnovni sud je na osnovu uvida u saopštenje za javnost MUP-a CJB Banja Luka od 21. maja 2014. godine utvrdio da je navedeno saopštenje naslovljeno na sve medije, te da se radi o servisnim informacijama CJB Banja Luka o značajnijim bezbjednosnim događajima na dan 20. maj 2014. godine. Osnovni sud je naveo da se u sadržaju tog saopštenja, između ostalog, navodi da su policijski službenici CJB Banja Luka 15. maja 2014. godine lišili slobode prvoapelanta zbog postojanja osnova sumnje da je na području grada Banja Luka izvršio više krivičnih dijela razbojništva. Nadalje, Osnovni sud je naveo da iz navedenog saopštenja proizlazi da je u toku kriminalističke obrade utvrđeno da je prvoapelant u toku marta i aprila 2014. godine uz prijetnju pištoljem i nožem izvršio pet krivičnih djela razbojništva u četiri sportske kladionice i jedan dragstor u Banjoj Luci. Takođe, Osnovni sud je utvrdio da iz predmetnog saopštenja proizlazi i da je istog dana u Banjoj Luci, na osnovu naredbe sudije za prethodni postupak Osnovnog suda, izvršen pretres stana i drugih prostorija koje koristi prvoapelant, kojom prilikom su pronađeni i oduzeti predmeti koji se mogu dovesti u vezu s izvršenim krivičnim djelima, da je nakon izvršene kriminalističke obrade prvoapelant pušten na slobodu, te da je konstatovano da će nakon kompletiranja predmeta protiv njega biti podnesen izvještaj Okružnom tužilaštvu u Banjoj Luci o počinjenim krivičnim djelima. Osnovni sud je na osnovu uvida u dopis Okružnog tužilaštva u Banjoj Luci od 6. oktobra 2015. godine utvrdio da je CJB Banja Luka u maju 2014. godine dostavio izvještaj tom tužilaštvu protiv prvoapelanta zbog sumnje da je izvršio više razbojništava, da u pomenutom predmetu nije donesena tužilačka odluka, te da se predmet nalazi u radu i u fazi je istrage protiv prvoapelanta zbog krivičnog djela razbojništva. Takođe je utvrđeno da su prvoapelantovi punomoćnici podnijeli zahtjev za objavljivanje demantija 27. maja 2014. godine na tekst koji je prvotuženi objavio 23. maja 2014. godine pod naslovom „Plen davao majci da vrati dugove“, tvrdeći da su u istom tekstu objavljene neistinite informacije uz zahtjev da prvotuženi u roku od tri dana objavi demanti netačnih informacija u spornom tekstu, i to na istoj stranici i u istom formatu. Utvrđeno je da je u istom dnevnom listu 31. maja 2014. godine objavljen članak pod naslovom „Prole nije počinio razbojništva“, u kome je navedeno da prvoapelantovi advokati tvrde da on nije počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret, niti je priznao navedena krivična djela, da je „Press Republika Srpska“ objavio niz netačnih informacija da je prvoapelant izvršio predmetna krivična djela razbojništava, te da je tim novcem pomagao majci u vraćanju dugova kamatarima, slijedom čega predmetno objavljivanje predstavlja klevetničko izražavanje u smislu Zakona o zaštiti od klevete. Takođe je utvrđeno da je prvoapelant izjavio da se u vezi s navedenim krivičnim djelima brani šutnjom, kao i da apelanti prema podacima kaznene evidencije nisu osuđivani.
7. Osnovni sud je imao u vidu odredbe člana 1 stav 1 tačka v, člana 3 stav 1 tačka a, zatim čl. 5, 6 i 7 Zakona o zaštiti od klevete, kao i člana 10 Evropske konvencije, koje je citirao, istakavši da dio teksta koji je objavljen u spornom članku od 23. maja 2014. godine predstavlja djelo klevete. Osnovni sud je istakao da se u predmetnom članku navodi da je prvoapelant nakon hapšenja 15. maja 2014. godine u CJB Banja Luka izjavio da je u pomenute pljačke išao jer mu je majka zadužena kod kamatara i taj tekst sadrži uvredljivu i klevetničku izjavu koja grubo vrijeđa apelante kao ličnosti, te vrijeđa njihovo dostojanstvo, čast i ugled. Osnovni sud je zaključio da u konkretnom slučaju sporna izražavanja sadrže činjenične navode za koje tuženi nisu prethodno učinili razumne napore da ih provjere i za koje u postupku pred sudom nisu pružili dokaze da je sporni tekst istinit. U vezi s tim, Osnovni sud je istakao da tuženi u odgovoru na tužbu i u toku postupka nisu ni tvrdili da su činjenice koje su navedene u spornom članku istinite, ali po njihovom mišljenju iznošenje ovakvih činjenica ne predstavlja klevetu jer su pribavljene od izvora iz policije. Osnovni sud nije prihvatio navode drugotužene da prije objavljivanja spornog članka nije mogla kontaktirati prvoapelanta jer je bio uhapšen, a da drugoapelantkinjino ime nije napisala, niti je znala njeno ime. Naime, sporni članak je objavljen 23. maja 2014. godine, a prvoapelant je bio uhapšen 15-16. maja 2014. godine u trajanju 24 časa, zbog čega Osnovni sud nije prihvatio navode drugotužene da nije imala mogućnost da razgovara sa prvoapelantom. Osim toga, Osnovni sud nije prihvatio ni navode drugotužene da nije znala drugoapelantkinjino ime budući da je od izvora bliskog istrazi u policiji imala mogućnost da sazna njeno ime i da sa njom razgovara prije objavljivanja spornog članka, a vezano za činjenice koje je u spornom članku iznijela o njoj, što drugotužena nije učinila niti je učinila i najmanji napor da to učini.
8. Osnovni sud je naveo da su u konkretnom postupku, u skladu sa odredbom čl. 7 i 123 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), tuženi imali mogućnost da dokažu da je preneseno izražavanje istinito, ali nisu dokazali tu činjenicu, zbog čega se nisu mogli osloboditi odgovornosti za štetu koja je nastala apelantima. Osnovni sud je ocijenio da ne postoji osnov za oslobađanje tuženih od odgovornosti jer iznošenje navedenog teksta ne predstavlja tačnu informaciju niti vrijednosni sud. Osnovni sud je utvrdivši činjenično stanje i primijenivši materijalno pravo zaključio da su tuženi sopstvenom aktivnošću omogućili da trećim licima bude dostupan klevetnički tekst protiv apelanata, koji vrijeđa njihovo dostojanstvo, čast i ugled jer govori da je prvoapelantova majka, koja, iako u spornom tekstu nije označena imenom i prezimenom, ali je bez sumnje tačno određeno lice, tj. drugoapelantkinja, u situaciji da je zadužena kod kamatara, a da je njen sin, tj. prvoapelant prinuđen da pribavlja novac izvršavanjem krivičnog djela razbojništva da bi vraćao majčine dugove.
9. Odluku o visini štete Osnovni sud je donio primjenom člana 200 stav 2 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) u vezi sa članom 10 stav 1 Zakona o zaštiti od klevete, cijeneći da je dosuđena naknada proporcionalna težini povrede ugleda apelanata i predstavlja pravičnu satisfakciju za pretrpljenu štetu, a i u srazmjeri je sa nanesenom štetom (o čemu se taj sud iscrpnije izjasnio na str. od 8 do 10 obrazloženja).
10. Odlučujući o žalbama tuženih, Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 192833 16 Gž od 12. aprila 2017. godine žalbu djelomično uvažio i prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu preinačio, tako što je prvoapelantov tužbeni zahtjev odbio, dok su obavezani tuženi da drugoapelantkinji solidarno umjesto dosuđenog iznosa isplate iznos od 1.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i troškovima postupka u manjem iznosu od iznosa dosuđenog prvostepenom presudom, dok je u ostalom dijelu žalba odbijena. Istom presudom obavezani su apelanti da tuženima nadoknade troškove žalbenog postupka.
11. Okružni sud je obrazložio kako je zaključio da je žalba osnovana i da je odluka prvostepenog suda rezultat pogrešne primjene materijalnog prava. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da osnov odgovornosti za štetu pričinjenu klevetom u konkretnom slučaju proizlazi iz odredbe člana 5 Zakona o zaštiti od klevete, člana 154, stav 1 i člana 158 ZOO-a jer je štetnik za ovaj vid štete odgovoran po principu subjektivne odgovornosti (po principu krivice). Okružni sud je dalje naveo da je za odgovornost tuženih od značaja utvrditi da li je predmetno iznošenje i pronošenje sadržano u spornim člancima istinitog ili neistinitog sadržaja i da li se s obzirom na to može definisati klevetom, te da li je time pričinjena šteta apelantima i ako jeste u čemu se ona sastoji. Kleveta postoji kada sadržaj onoga što je izraženo nije istinit.
12. Okružni sud je ocijenio da su tuženi tokom postupka dokazali da su sporni tekstovi djelimično istiniti. Naime, tačnost objavljenih tekstova u izdanjima dnevnog lista „Press Republike Srpske“ od 23. maja 2014. godine tuženi su dokazali pravno relevantnim dokazima, saopštenjem za javnost MUP-a CJB Banja Luka od 21. maja 2014. godine, koje je naslovljeno na sve medije, kao i da se radi o servisnim informacijama CJB Banja Luka o značajnijim bezbjednosnim događajima na dan 20. maj 2014. godine. Slijedom navedenog, Okružni sud je zaključio da su tuženi dokazali da su sporni tekstovi djelimično istiniti, odnosno da se radi o servisnim informacijama CJB Banja Luka o značajnim bezbjednosnim događajima na konkretni datum, pa se ima smatrati da nisu neistiniti i da nemaju obilježja klevete (u tekstu drugostepene presude evidentne su pogreške u pisanju kod negacija i potvrda). Pored toga, Okružni sud je ocijenio da su tuženi u žalbi osnovano ukazali da je prvostepeni sud pogrešno cijenio kao osnov za naknadu štete nalaz i mišljenje ljekara za prvoapelanta jer iz sadržaja tog nalaza jasno proizlazi da je uzrok njegovog javljanja ljekaru stresna situacija koju je doživio kada je bio priveden u policiju i ispitivan, te da iz tog nalaza ne proizlazi da je pretrpio štetu zbog spornog članka. Pored toga, cijeneći prvoapelantov iskaz da je sporni članak pročitao na svom radnom mjestu u auto-praonici (iako je njegova majka – drugoapelantkinja izjavila da je nezaposlen), ne pružaju dovoljno osnova za dosudu naknade po ovom osnovu, zbog čega je Okružni sud prvoapelantov tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.
13. Nadalje, Okružni sud je naveo da su tuženi žalbom osnovano ukazali i da je prvostepena presuda donijeta uz pogrešnu primjenu materijalnog prava u dijelu koji se odnosi na dosuđenu naknadu štete drugoapelantkinji, ali samo u pogledu visine dosuđene naknade. Naime, Okružni sud je ocijenio da drugoapelantkinji na ime satisfakcije za duševne bolove, u smislu odredbe člana 200 ZOO-a, a u vezi sa članom 127 ZPP, pripada pravična novčana naknada u iznosu od 1.000,00 KM. Pri tome je Okružni sud cijenio da je drugoapelantkinja porodično lice, da je iznošenje i pronošenje neistinitog sadržaja nesporno škodilo njenoj časti i ugledu prema usvojenim društvenim normama i mjerilima, jer je u spornom periodu bila zaposlena sa primanjima od 1.000,00 KM uz dodatke za noćni rad i minuli rad. Nadalje, Okružni sud je naveo da ni drugoapelantkinja niti članovi njene porodice nisu zapali u tešku materijalnu situaciju, da nikada nije uzimala novac na zajam od fizičkih lica uz obavezu da taj novac vraća uz visoke kamate, da je za sporni članak saznala na poslu, da je osjetila stanje šoka, nakon čega je napustila posao. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je ocijenio da tuženi nisu ponudili niti izveli nijedan dokaz kojim bi dokazali da je sporni navod u spornom članku da „je [prvoapelant] novac otet u razbojništvima navodno davao svojoj majci kako bi vratila dugove, da je [prvoapelant] nakon hapšenja tvrdio da je u pljačke išao jer mu je majka navodno zadužena kod kamatara i da je na ovaj način pokušao da joj pomogne“ istinit. Pored toga, Okružni sud je istakao da su tuženi u toku postupka, a i u žalbi neosnovano tvrdili da nisu u spornom članku naveli drugoapelantkinjino ime, da im je ta činjenica bila nepoznata jer su imali mogućnost da njeno ime saznaju uvidom u zapisnik CJB Banja Luka od 16. maja 2014. godine u kome su navedeni podaci roditelja, radi provjere iznesenih navoda u članku koji je objavljen tek 23. maja 2014. godine. Okružni sud je istakao i da su tuženi imali mogućnost da informaciju dobijenu od izvora bliskog istrazi provjere i uzimanjem izjave od samog prvoapelanta, koji je nakon 24 časa, nakon ispitivanja i kriminalističke obrade, pušten kući. Slijedom navedenog, Okružni sud je ocijenio da je dosuđeni iznos drugostepenom presudom proporcionalan šteti nanesenoj drugoapelantkinji. Odluku o troškovima postupka Okružni sud je donio primjenom člana 396 stav 2 ZPP, o čemu se taj sud iscrpnije izjasnio na str. 10 obrazloženja.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
14. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
15. Apelanti navode da sud zaobilazi činjenicu koja je utvrđena tokom postupka, a to je da novinski članak nije u cijelosti zasnovan samo na izvještajima MUP-a CJB Banja Luka. Apelanti smatraju da navodi tuženih izneseni u spornom članku predstavljaju klevetničko izražavanje i nisu, kao što je navedeno u presudi Okružnog suda, istiniti. Nadalje, apelanti ističu da navođenje u naslovu da je prvoapelant pljačkaš, te u tekstu njegovo puno ime i prezime, nedvojbeno ukazuje da je prenošenje ovakvih informacija javnosti dovelo do nanošenja nematerijalne štete prvoapelantu, koji je u javnosti okarakterisan pogrdno. Ovakvim prenošenjem u javnosti prvoapelantu je narušen ugled i povrijeđena mu je čast. Takođe, smatraju da iznos od 1.000,00 KM dosuđen presudom Okružnog suda nije dovoljan za satisfakciju drugoapelantkinji, a iznos joj se dosuđuje zbog povrede njenih nematerijalnih dobara.
b) Odgovor na apelaciju
16. Okružni sud je naveo da je predmet spora bio zahtjev apelanata da im tuženi solidarno naknade nematerijalnu štetu zbog povrede ugleda i časti. Okružni sud je dalje naveo da tvrdnje u apelaciji da su tuženi u naslovu svojih tekstova naveli da je prvoapelant pljačkaš, te da je pljačkaš uhapšen, ne proističu iz izvedenih dokaza. Naime, u tekstovima se navode pljačke kladionica i prodavnica u kontekstu ostalih informacija (vezano za saopštenja i istragu koja je vođena) te apelanti neosnovano tvrde da je Okružni sud povrijedio odredbe Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, na koje apelacija ukazuje, budući da je postupak pred Okružnim sudom sproveden u cijelosti u skladu sa zakonom, imajući u vidu pravilo o teretu dokazivanja, te relevantne odredbe Zakona o zaštiti od klevete i relevantnu sudsku praksu. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je predložio da se apelacija apelanata odbije kao neosnovana.
17. Drugotužena je navela da u spornom novinskom članku nisu objavili ništa neistinito o apelantima, te da drugoapelantkinju nisu identifikovali trećim licima, a da je sve što su u tom članku objavili u suštini istinito i dobijeno od MUP-a RS, te da tuženi nisu imali bilo kakvih namjera ili bilo kakvog razloga da navedu nešto o predmetnom događaju što nije istinito.
V.Relevantni propisi
18. Zakon o zaštiti od klevete RS („Službeni glasnik RS“ broj 37/01) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1. stav 1. tačka v) Ovim zakonom uređuju se prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem nečeg neistinitog i potvrđuje da:
v) sredstva informisanja imaju vrlo značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni posmatrači i snabdevači javnosti informacijama.
Član 3. stav 1. tačka a) U smislu ovog zakona:
a) „izražavanje“ znači bilo kakvu izjavu, naročito uključujući: svaki usmeni, pisani, audio, vizuelni ili elektronski materijal, bez obzira na sadržaj, formu ili način iznošenja ili prenošenja;
Član 5. st. 1, 2. i 3.
1. Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.
2. Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namerno ili usled nepažnje iznelo ili pronelo izražavanje.
3. Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši, prema opštem shvatanju javnosti, značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.
Član 6.
U sledećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:
a) ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;
b) ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;
v) ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.
Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vreme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamernosti i pridržavanje opšte prihvaćenih profesionalnih standarda od strane štetnika, verovatnost da bi šteta nastala da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja.
Član 7.
Pri utvrđivanju odgovornosti i dodeljivanju naknade u smislu ovog zakona potreba za ograničavanjem prava na slobodu izražavanja mora biti jasno utvrđena u skladu sa članom 10. (2) Evropske konvencije o ljudskim pravima i sudskom praksom Evropskog suda za ljudska prava.
Član 10. stav 1.
Novinar, kao i svako drugo fizičko lice koje je redovno ili profesionalno uključeno u novinarski posao traženja, primanja ili saopštavanja informacija javnosti, koji je dobio informaciju od poverljivog izvora nije dužan saopštiti izvor informacije. Ovo pravo uključuje pravo da ne otkrije bilo koji dokumenat koji bi mogao da razotkrije identitet izvora, naročito uključujući: usmene, pisane, audio, vizuelne ili elektronske materijale. Ni pod kakvim okolnostima pravo na neotkrivanje identiteta poverljivog izvora nije ograničeno kontekstom postupka u smislu ovog zakona.
Član 11. stav 1.
Naknada štete vrši se isključivo sa namerom nadoknade štete nanesene ugledu oštećenog, a ta nadoknada mora biti proporcionalna prouzrokovanoj šteti. Pri utvrđivanju naknade štete, sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući sve poduzete mere da bi se ublažila prouzrokovana šteta, kao što su: objavljivanje ispravke, opozivanje izjave ili izvinjenje, činjenicu da li je štetnik stekao novčanu korist učinjenim iznošenjem ili pronošenjem izražavanja, ili činjenicu da bi iznos dodeljene štete mogao imati za posledicu velike materijalne poteškoće ili bankrot štetnika.
Član 13.
Ovaj zakon je lex specialis u odnosu na sve druge zakone. Za sve što nije regulisano ovim zakonom primenjivaće se odredbe Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o izvršnom postupku i Zakona o parničnom postupku koji su na snazi u Republici Srpskoj.
19. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93 i 3/96). Za potrebe ove odluke koristi se tekst zakona kako je objavljen u službenim glasilima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Osnovi odgovornosti Član 154. stav 1.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Postojanje krivice Član 158.
Krivica postoji kada je štetnik prouzrokovao štetu namerno ili nepažnjom.
Novčana naknada Član 200.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.
(2) Prilikom odlučivanja o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
VI.Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 192833 16 Gž od 12. aprila 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu Okružnog suda od 12. aprila 2017. godine apelant je primio 15. maja 2017. godine, a apelacija je podnesena 8. jula 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom prekršeno pravo iz člana II/3e) i II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
25. Ustavni sud ima u vidu da je konačnom osporenom odlukom odbijen tužbeni zahtjev prvoapelanta kojim je tražio naknadu nematerijalne štete zbog klevete i povrede ugleda, koja mu je, prema njegovim tvrdnjama, prouzrokovana novinskim člankom objavljenim u dnevnom listu „Press Republike Srpske“ od 23. maja 2014. godine, čiji je izdavač prvotužena, a autor drugotužena. Shodno tome, kako se suština prvoapelantovog zahtjeva odnosi na zaštitu „prava na ugled“, koje je zaštićeno članom 8 Evropske konvencije, Ustavni sud će, slijedeći praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), u konkretnom slučaju ispitati da li je Okružni sud dao dovoljne i relevantne razloge za uskraćivanje zaštite po tom članu (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2043/12 od 22. decembra 2015. godine, tačka 22, dostupna na www.ustavnisud.ba), odnosno da li je osporenom odlukom postignuta pravična ravnoteža između dva suprotstavljena prava, prava na ugled i prava na slobodu izražavanja, a zatim ispitati navode u vezi s pravom na pravično suđenje.
a)Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku
26. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
27. Član 8 Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne bezbjednosti, javne bezbjednosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
28. Suština apelacionih prigovora se odnosi na prvoapelantovo nezadovoljstvo stavom Okružnog suda da u konkretnom slučaju ne postoji odgovornost tuženih za klevetu u odnosu na prvoapelanta, te da stoga nema odštetne odgovornosti tuženih.
29. Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je Okružni sud, koji je donio konačnu odluku u predmetnom postupku, prilikom odlučenja postigao pravičan balans između prava tuženih na slobodu izražavanja iz člana 10 Evropske konvencije i prava apelanata na zaštitu njihovog ugleda. Ustavni sud podsjeća da su relevantni kriterijumi za test proporcionalnosti u takvim slučajevima utvrđeni u praksi Evropskog suda u predmetu Von Hanover protiv Njemačke (vidi Evropski sud, Von Hannover protiv Njemačke (broj 2) (GC), broj 40660/08 i 60641/08, st. 109-113, ECHR 2012.) Ti kriterijumi su: doprinos raspravi od javnog interesa, koliko je poznata ličnost o kojoj je riječ i šta je predmet izvještavanja, ponašanje lica o kojem je riječ prije objavljivanja članka; način pribavljanja informacija i njihova istinitost; sadržaj, forma i posljedice objavljivanja i, gdje je primjenljivo, ozbiljnost izrečene sankcije. Ustavni sud smatra da su navedeni kriterijumi mutatis mutandis primjenjivi i u konkretnom slučaju.
30. Odgovarajući na pitanje da li je sporni članak predstavljao doprinos debati od javnog interesa, Ustavni sud zapaža da je sporni članak objavljen u dnevnom listu čiji je izdavač prvotuženi, a autor drugotužena, kao reakcija povodom više razbojništava počinjenih u strogom centru Banje Luke, iz čega nesumnjivo proizilazi opšti interes da se javnost, odnosno društvena sredina u kojoj se taj događaj desio obavijesti o tome.
31. Odgovarajući na pitanje koliko je poznata ličnost o kojoj je riječ, Ustavni sud podsjeća da su granice prihvatljive kritike šire u odnosu na javna, nego u odnosu na privatna lica. U predmetu Džugašvili protiv Rusije (vidi Evropski sud, presuda od 9. decembra 2014. godine, aplikacija broj 41123/10, tačka 30) Evropski sud je istakao da treba napraviti razliku između napada na ugled privatnog lica koji utiču na ugled njegove porodice i opravdane kritike upućene javnoj ličnosti koja se, „preuzimajući ulogu vođe, izložila oku javnosti“. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je prvoapelant privatno lice, tako da je prag njegove prihvatljive kritike nešto niži.
32. U pogledu načina pribavljanja informacija i njihove istinitosti, Ustavni sud zapaža da prvoapelant smatra spornim objavljeni sadržaj jer novinski članak nije u cijelosti zasnovan samo na izvještajima MUP-a CJB Banja Luka. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na sopstvenu praksu i praksu Evropskog suda prema kojoj se mora praviti razlika između činjenica i vrijednosnih sudova, pri čemu ovi drugi nisu podložni dokazivanju. Klasifikacija neke izjave kao činjenice ili vrijednosnog suda je pitanje koje, prvenstveno, spada u prostor slobodne procjene državnih organa, a posebno domaćih sudova. Međutim, čak i kad izjava predstavlja vrijednosni sud mora postojati dovoljan činjenični osnov koji će podržati takvu izjavu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 787/04 od 20. decembra 2005. godine, tačka 36). Osim toga, niko ko se upusti u neku debatu od javnog interesa, uključujući i novinare, ne smije prekoračiti određene granice, inter alia, u interesu „zaštite ugleda i prava drugih“, ali je dozvoljeno pretjerivanje, pa čak i provokacija, ili drugim riječima, dozvoljene su do određene granice, neumjerene izjave (vidi Evropski sud, Lindon, Otchakovsky-Laurens i July protiv Francuske, presuda od 22. oktobra 2007. godine, aplikacija br. 21279/02 i 36448/02, tačka 56 sa daljnjim referencama).
33. U konkretnom slučaju, Okružni sud je zauzeo stav da sporna izražavanja nisu neistinita i da ne predstavljaju sadržaj koji ima elemente klevete jer su tuženi tačnost objavljenog članka u izdanju dnevnog lista „Press Republike Srpske“ dokazali pravno relevantnim dokazima, saopštenjem za javnost MUP-a CJB Banja Luka od 21. maja 2014. godine, koje je naslovljeno na sve medije, budući da se radilo o servisnim informacijama CJB Banja Luka o značajnim bezbjednosnim događajima. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude Okružnog suda proizlazi da je sporno izražavanje djelimično istinito, budući da je kao nesporna činjenica utvrđeno da je prvoapelant priveden u prostorije MUP-a, da je saslušan, te da je bio u pritvoru 24 časa zbog postojanja osnovane sumnje da je izvršio više krivičnih djela razbojništva. Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz izvedenih dokaza i činjeničnog stanja koje je Okružni sud prihvatio i ponovio u obrazloženju svoje odluke proizlazi da je sporni članak od 23. maja 2014. godine zasnovan na nezvaničnim podacima kojima je u tom trenutku raspolagao MUP CJB Banja Luka kao vjerodostojan izvor, pa se ne može zaključiti da je usljed nedostatka pravne kvalifikacije izveden pogrešan zaključak da sporni sadržaj teksta ne predstavlja klevetu, budući da je za njega postojao razuman i dovoljan osnov (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5411/15 od 13. marta 2018. godine, stav 36, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Naime, Okružni sud je, kako proizlazi iz obrazloženja osporene presude, sporno izražavanje doveo u cjelokupan kontekst i specifične okolnosti povodom kojih je napisan sporni članak, te kontekst relevantnih odredbi Zakona o zaštiti od klevete kojima su propisani osnovi odgovornosti za klevetu, i izveo zaključak o neosnovanosti prvoapelantovog tužbenog zahtjeva kojim je on tražio naknadu nematerijalne štete zbog povrede ugleda učinjenog iznošenjem neistinitih činjenica (klevetom), nalazeći da sporna izražavanja nisu neistinita niti imaju obilježje klevete, a niti je prvoapelant pružio dovoljno osnova za dosudu naknade po tom osnovu. S druge strane, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da dio spornog izražavanja koji se odnosio na drugoapelantkinju nije obuhvaćen saopštenjem za javnost MUP-a CJB Banja Luka od 21. maja 2014.godine, odnosno da tuženi nisu dokazali da je sporni navod u članku istinit, zbog čega su zaključili da se radi o kleveti, što apelanti navodima apelacije nisu doveli u pitanje.
34. Imajući u vidu sve navedeno, a posebno sadržaj spornog izražavanja kojim su na osnovu vjerodostojnog izvora prenesene informacije o počinjenim pljačkama u centru Banje Luke, Ustavni sud smatra da tuženi navedenim sadržajem u odnosu na prvoapelanta nisu prekoračili granicu slobode izražavanja, te da je u okolnostima konkretnog slučaja postignuta pravična ravnoteža između prvoapelantovog prava iz člana 8 Evropske konvencije i prava tuženih iz člana 10 Evropske konvencije.
35. Stoga, Ustavni sud smatra da osporenom odlukom nije došlo do kršenja prvoapelantovog prava iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.
b) Pravo na pravično suđenje
36. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
37. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
38. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje naknade nematerijalne štete zbog navodno učinjene klevete, dakle nesporno je da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da, stoga, apelanti uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
39. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Naime, ni Ustavni sud, kao ni Evropski sud neće djelovati kao sud „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude domaćih sudova u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Bochan protiv Ukrajine, presuda od 5. februara 2015. godine, stav 61).
40. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud odlučujući o žalbi tuženih primjenom člana 229 stav 1 tačka 4 ZPP uvažio njihovu žalbu i preinačio prvostepenu presudu, te u cijelosti odbio prvoapelantov tužbeni zahtjev jer je zaključio da se u okolnostima konkretnog slučaja ne radi o kleveti u smislu člana 6 Zakona o zaštiti od klevete, za što je dao prihvatljivo obrazloženje. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud osporenom presudom preinačio prvostepenu presudu i obavezao tužene da drugoapelantkinji solidarno umjesto dosuđenog iznosa isplate iznos od 1.000,00 KM. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da tuženi nisu ponudili niti izveli nijedan dokaz kojim bi dokazali da je sporni navod u članku istinit. Slijedom navedenog, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud drugoapelantkinji na ime satisfakcije za duševne bolove dosudio niži iznos od onog dosuđenog prvostepenom presudom. U konkretnom slučaju, Okružni sud je primijenio relevantne zakonske odredbe, i to čl. 1, 5, 6 i 11 Zakona o zaštiti od klevete. S druge strane, nema nikakve sumnje da je na konkretan slučaj (spor radi naknade štete zbog klevete) trebalo primijeniti upravo navedene zakonske odredbe.
41. U vezi s visinom dosuđene naknade koja je drugoapelantkinji sporna, Ustavni sud zapaža da je visina naknada utvrđena na osnovu člana 200 ZOO-a, a u vezi sa članom 127 ZPP. U vezi s navedenim, Ustavni sud primjećuje da se Okružni sud pozvao na osnov iz navedenih zakona, a sam iznos je odraz sudijskog uvjerenja, odnosno utiska koji je sudija stekao u vezi s povredom, te pravične satisfakcije kojom se ona postiže. Činjenica da je drugoapelantkinja nezadovoljna navedenim iznosom i da smatra da on nije dovoljna satisfakcija sama po sebi ne dovodi u pitanje pravičnost postupka, pogotovo ne ocjenu dokaza, što apelanti i ne konkretizuju (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 493/13 od 7. jula 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud smatra da je Okružni sud, preinačavajući djelimično prvostepenu presudu, dovoljno jasno obrazložio na koji način i kako je utvrdio visinu naknade, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Uz to, apelanti i ne tvrde da im je tokom postupka bilo uskraćeno neko procesno pravo da u postupku učestvuju ravnopravno s tuženim, pa činjenica da se stav apelanata o (ne)osnovanosti njihovog tužbenog zahtjeva ne podudara sa stavom Okružnog suda per se ne pokreće pitanje kršenje prava na pravično suđenje. Prema tome, sagledavajući predmetni postupak u cjelini, Ustavni sud u obrazloženju presude Okružnog suda ne zapaža proizvoljnost u pogledu načina na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise na način kako to apelanti iznose u apelaciji. Ustavni sud smatra da je Okružni sud dao jasno obrazloženje zbog čega je (ne)osnovan tužbeni zahtjev apelanata, pri čemu iz datog obrazloženja ne proizlazi da je primjena prava bila proizvoljna i na štetu apelanata.
42. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.
c) Pravo na imovinu
43. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu. Budući da se prigovor o kršenju ovog prava zasniva na navodima o povredi prava na pravično suđenje koji su već razmotreni u okviru prava na pravično suđenje i ocijenjeni neosnovanim, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine, takođe, neosnovani.
VIII.Zaključak
44. Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom Okružnog suda nije došlo do kršenja prvoapelantovog prava na ugled iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije kada je spornim člankom objavljenim u dnevnom listu „Press Republike Srpske“, s napomenom da se radilo o relevantnim dokazima (saopštenju za javnost MUP-a CJB Banja Luka od 21. maja 2014. godine, koje je naslovljeno na sve medije, budući da se radilo o servisnim informacijama CJB Banja Luka o značajnim bezbjednosnim događajima), prvoapelant doveden u kontekst sa pljačkama koje su počinjene u centru Banje Luke jer je u okolnostima konkretnog slučaja presudom Okružnog suda postignuta pravična ravnoteža između prvoapelantovog prava na ugled iz člana 8 Evropske konvencije i prava tuženih na slobodu izražavanja iz člana 10 Evropske konvencije.
45. Dalje, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je Okružni sud u osporenoj odluci dao jasna i razumna obrazloženja u kojima nema proizvoljnosti kako u pogledu utvrđivanja činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene relevantnih zakonskih propisa. Naime, u konkretnom slučaju Okružni sud je primijenio relevantne zakonske odredbe, i to čl. 1, 5, 6 i 11 Zakona o zaštiti od klevete. Pored toga, Ustavni sud zaključuje da je Okružni sud djelimičnim uvažavanjem žalbe i preinačavanjem prvostepene presude u pogledu dosuđene visine naknade štete u skladu sa odredbama člana 200 ZOO-a i člana 127 ZPP iznos dosuđene naknade odredio na osnovu sudijskog uvjerenja, odnosno utiska koji je sudija stekao u vezi s povredom, te pravične satisfakcije kojom se ona postiže.
46. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
47. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević