Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1772/17 (V.S.M.)

Odluka donesena 11. 06. 2019.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Zastara
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1772/17

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 06. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1772/17, rješavajući apelaciju V. S. M., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija V. S. M.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 046696 16 Rev od 3. februara 2017. godine.

Na osnovu člana 74 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da apelantkinji

V. S. M. isplati ukupan iznos od 2.250,00 KM na ime naknade

nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, i to u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija V. S. M. podnesena protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 046696 16 Rev od 3. februara 2017. godine, Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 046696 16 Gž od 7. septembra 2016.

godine i Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 046696 05 P od 27. novembra 2015. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Apelantkinja V. S. M. (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Marjana Kulenović, advokat iz Banje Luke, podnijela je 8. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 046696 16 Rev od 3. februara 2017. godine, Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 046696 16 Gž od 7. septembra 2016. godine i Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 046696 05 P od 27. novembra 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda, advokata Nebojše Makarića kao punomoćnika tuženih „Hypo Alpe Adria Bank“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: prvotužena) i M. P., K. V., M. V., M. K., te tuženih T. C. i V. S. (u daljnjem tekstu: ostali tuženi) zatraženo je u periodu od 2. februara do 8. aprila 2019. godine da u roku od 15 dana od prijema dopisa dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i advokat Nebojša Makarić dostavili su odgovor na apelaciju u periodu od 8. do 19. februara 2019. godine. Tuženi T. C. i V. S. u ostavljenom roku nisu dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sažmu na sljedeći način.

Tok postupka

5. Apelantkinja je 30. oktobra 2001. godine podnijela tužbu protiv pravnog prednika prvotužene „Kristal banke“ a.d. Banja Luka radi utvrđivanja nezakonitosti odluka o dodjeli stana.

6. Osnovni sud je rješenjem od 29. januara 2002. godine tužbu vratio na ispravku i dopunu radi označavanja broja i datuma akata čije poništenje traži.

7. Podneskom od 20. februara 2002. godine apelantkinja je izvršila ispravku i dopunu tužbe kojom je precizirala tužbeni zahtjev na poništenje odluka i zahtijevala dodjelu odgovarajućeg stana, pri čemu je imenovala veći broj radnika (ukupno 18) za koje je smatrala da im je izvršena nezakonita dodjela stanova.

8. Osnovni sud je rješenjem od 17. februara 2003. godine odbacio tužbu kao neurednu jer apelantkinja nije navela broj i datum odluka koje osporava i čije poništenje traži.

9. Okružni sud je rješenjem od 13. juna 2005. godine uvažio apelantkinjinu žalbu, prvostepeno rješenje ukinuo i predmet vratio na ponovni postupak.

10. Apelantkinja je podnescima od 20. oktobra 2005. godine, 23. februara 2006. godine i 7. maja 2015. godine uređivala tužbeni zahtjev koji je konačno opredijeljen od 29. oktobra 2015. godine, kako je navedeno u izreci prvostepene presude.

Osporene presude

11. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 046696 05 P od 27. novembra 2015. godine odbijen je kao neosnovan apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da su nezakonite odluke prvotužene o dodjeli stanova (detaljnije navedene u izreci presude) i da joj je nezakonitim donošenjem tih odluka onemogućeno zakonito ostvarivanje prava na stan, slijedom čega se prvotužena obavezuje da apelantkinji na ime naknade prosječne vrijednosti dvosobnog stana isplati iznos od 108.540,00 KM, a na ime troškova zakupnine iznos od 65.200,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da joj svi tuženi solidarno naknade troškove parničnog postupka. Navedenom presudom apelantkinja je obavezana da tuženim nadoknadi troškove postupka.

12. Osnovni sud je u obrazloženju presude iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili, te materijalne dokaze koje je proveo na glavnoj raspravi. Naime, Osnovni sud je naveo da se dodjela stanova kod prvotužene vršila na osnovu odredaba (koje su citirane na stranici 8 prvostepene presude) Pravilnika o stambenim odnosima iz 1994. godine (u daljnjem tekstu: Pravilnik) iz kojih proizlazi da se postupak stambenog zbrinjavanja radnika kod prvotužene imao sprovoditi putem konkursa koji raspisuje generalni direktor, te utvrđivanjem liste prioriteta, koju utvrđuje komisija za stambene odnose koja donosi odluku o dodjeli stana ili sredstava, osim u slučaju stambenog zbrinjavanja stručnih i deficitarnih kadrova kada se stambeno zbrinjavanje vrši bez konkursa i mimo redovne liste prioriteta, a na osnovu prijedloga generalnog direktora i odluke upravnog odbora. Dalje, Osnovni sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da je prvotužena odlukom od 6. aprila 1994. godine utvrdila listu prioriteta za dodjelu stanova na korišćenje radnicima borcima Republike Srpske na kojoj se nije nalazila apelantkinja jer je lista sačinjena prije njenog stupanja u Vojsku Republike Srpske, a konačna lista prioriteta za dodjelu stanova utvrđena je 12. decembra 1994. godine i sadrži 38 imena i apelantkinja se nalazila na 37. mjestu sa zahtjevom za jednosoban stan. Prvotužena je u spornom periodu od 1994. do 2001. godine raspisala tri konkursa za dodjelu stanova, a posljednji konkurs je bio raspisan 29. avgusta 1995. godine, međutim, prvotužena je naknadno nastavila rješavati stambene potrebe radnika, ali je to činila na osnovu zahtjeva stranaka. Takođe, apelantkinja je prvotuženoj podnosila zahtjeve (5. decembra 1998. godine, 5. avgusta 1999. godine i 25. septembra 2000. godine) kojima je tražila rješavanje stambenog pitanja putem dodjele stana pri čemu nije tražila rješavanje stambenog pitanja dodjelom kredita ili udruživanjem sredstava, a iz izvedenih dokaza proizlazi da je dokaz o učešću u VRS dostavila prvi put uz zahtjev od 5. decembra 1998. godine.

13. U vezi s navedenim, Osnovni sud je istakao da je punomoćnik tuženih pravilno naveo da za dokazivanje nezakonitosti odluka o dodjeli stana nije bilo dovoljno ukazivati da je čitav postupak dodjele stanova od 1994. godine uglavnom bio nezakonit jer je izostala propisana procedura (konkursi i bodovna lista), već je bilo potrebno dokazati da je izostanak takve procedure kod donošenja svake konkretne odluke koju je apelantkinja osporila imao za direktnu posljedicu nedodjeljivanje apelantkinji određenog stana, i to zato što je po odredbama Pravilnika imala jače pravo na dodjelu. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da apelantkinja izvedenim dokazima nije ponudila materijalne dokaze kojima bi dokazala ove činjenice, a saslušani svjedoci nisu imali neposrednih saznanja o tome. Naime, tuženim T. C., M. P. i V. S. dodijeljeni su kadrovski stanovi jer se radi o rješavanju stambenih potreba stručnih i deficitarnih kadrova, a apelantkinja je obavljala poslove likvidatora i nije dokazala da je kao takva bila stručni i deficitarni kadar. Tuženoj K. V. dodijeljen je dvoiposoban stan na korišćenje, a apelantkinja u to vrijeme nije bila dostavila dokaze o svom učešću u ratu, a njeno domaćinstvo je tada imalo samo jednog člana. Tuženoj M. K. je dodijeljen jednosoban stan na osnovu ugovora o udruživanju sredstava s drugim poslodavcem radi zajedničkog rješavanja stambenih potreba bračnih supružnika, iz čega proizlazi da se radi o stanu koji je kupljen djelomično sredstvima drugog poslodavca na koji apelantkinja ne može ostvariti pravo, a nije ni podnijela zahtjev za rješavanje stambenog pitanja na taj način. Tuženoj M. V. je dodijeljen jednosoban stan, ali ona se 1994. godine nalazila na 22. mjestu liste, a apelantkinja na 37. poziciji, te apelantkinja nije dokazala u smislu člana 7 stav 1 ZPP da su se izmijenili podaci u njenu korist. Pored toga, Osnovni sud je istakao da je apelantkinja prvotuženoj podnijela zahtjev za dodjelu dvosobnog stana, a tužbom osporava odluke o dodjeli jednosobnih stanova M. V. i M. K., što je kontradiktorno i kao takvo se isključuje. Takođe, Osnovni sud je naveo da se ne mogu prihvatiti ni apelantkinjine tvrdnje da ove činjenice nije mogla dokazati zbog izostanka postupka bodovanja kod prvotužene prilikom dodjele stanova. Naime, tačno je da se postupak bodovanja vrši na osnovu elemenata (radni staž, broj članova domaćinstva, učešće u ratu i sl.), te da iz izvedenih dokaza proizlazi da takav postupak prilikom dodjele pojedinih stanova nije proveden, ali podaci na osnovu kojih se vrši bodovanje i dodjela nisu mogli biti nepoznati niti nedostupni apelantkinji, pa je ona kod činjenice da je tokom postupka iznosila tvrdnje da bi od tuženih ostvarila veći broj bodova u postupku dodjele izvedenim dokazima to bila dužna i dokazati, što je apelantkinja propustila da učini. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je istakao da apelantkinja nije dokazala da je donošenje svake osporene odluke imalo za direktnu posljedicu nedodjeljivanje određenog stana njoj zbog toga što bi ona po odredbama Pravilnika kojim je propisano bodovanje imala jače pravo na dodjelu stana.

14. U vezi s apelantkinjinim tužbenim zahtjevom za naknadu štete, Osnovni sud je istakao da, s obzirom na to da apelantkinja izvedenim dokazima nije dokazala da je u odnosu na ostale tužene u trenutku dodjele stanova ostvarivala jače pravo na dodjelu stana, to nema osnova ni ukazivati da joj je protivpravnim postupanjem i krivnjom prvotužene u smislu člana 158 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) prouzrokovana šteta. Pored toga, osnovan je prigovor zastarjelosti potraživanja naknade štete istaknut od tuženih, s obzirom na to da je apelantkinja za štetu saznala najkasnije 1. oktobra 2001. godine kada je potpisala zapisnik kao član komisije prvotužene za preispitivanje odluka o dodjeli stanova i stambenih kredita, a zahtjev za naknadu štete je postavila u podnesku od 23. februara 2006. godine, slijedom čega je protekao subjektivni rok iz odredbe člana 376 ZOO-a, zbog čega je njen zahtjev odbijen u tom dijelu.

15. U vezi s odlukom o troškovima postupka, Osnovni sud je naveo da je odluku o troškovima donio na osnovu odredbe člana 386 stav 1 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te imajući u vidu odredbe tarifnog broja 2 u vezi s tarifnim brojem 10 Tarife o nagradama i naknadama troškova advokata (u daljnjem tekstu: Tarifa), pa je obavezao apelantkinju na plaćanje troškova postupka.

16. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 046696 16 Gž od 7. septembra 2016. godine apelantkinjina žalba je odbijena kao neosnovana i potvrđena je prvostepena presuda.

17. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je apelantkinja za uspjeh u predmetnom postupku bila dužna da dokaže ne samo da su osporavane odluke prvotužene nezakonite nego i da su te odluke imale za posljedicu nedodjeljivanje njoj određenog stana koji je dodijeljen ostalim tuženim i da bi neki od tih stanova upravo pripao njoj prema odredbama Pravilnika, što apelantkinja nije dokazala. Stoga, kod činjenice da apelantkinja to nije dokazala, njoj ne pripada ni pravo na naknadu štete zbog nedodjeljivanja stana, kao i naknada štete zbog plaćanja zakupnine. Takođe, Okružni sud je naveo da je nesporno da je apelantkinja za sporne odluke saznala najkasnije 1. oktobra 2001. godine kada je potpisala zapisnik kao član komisije, pa je cijeneći da je od dana saznanja za štetu pa do podnošenja zahtjeva za naknadu štete od 23. februara 2006. godine protekao subjektivni rok iz člana 376 ZOO-a, proizlazi da je protekao rok u kojem je apelantkinja mogla da zahtijeva naknadu štete putem suda i pod uslovom da je dokazala da ima pravo na naknadu štete. U vezi s apelantkinjinim navodima da zastara potraživanja ne može nastupiti jer se radi o trajnoj povredi prava na stan zbog nezakonitog postupanja prvotužene i da je pogrešan stav prvostepenog suda da je apelantkinja saznala za štetu radom u komisiji čiji je ona bila član, Okružni sud je naveo da ti navodi nisu od uticaja na drugačiju odluku suda kod činjenice da nije dokazala da je pretrpjela štetu.

18. U pogledu odluke o troškovima postupka, Okružni sud je istakao da se ta odluka zasniva na pravilnoj primjeni odredbe člana 386 stav 1 ZPP jer su tuženim dosuđeni potrebni troškovi nastali tokom parničnog postupka i jer su u cijelosti uspjeli u sporu, a njihova visina je utvrđena u skladu s relevantnim odredbama Tarife.

19. Nezadovoljna navedenom presudom, apelantkinja je izjavila reviziju koja je dostavljena Vrhovnom sudu 1. decembra 2016. godine.

20. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 046696 16 Rev od 3. februara 2017. godine odbijena je apelantkinjina revizija.

21. Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi ispravno za svoje polazište uzeli to da je apelantkinja bila ovlašćena svaku od dodjela stanova osporavati na način da je ona izvršena nezakonito, ali da je morala dokazati da je ona bila ta koja bi dobila sporni stan da je dodjela izvršena na zakonit način, što u konkretnom slučaju nije dokazala. Takođe, proizvoljna je apelantkinjina tvrdnja da joj po samom zakonu pripada pravo na stan jer takva zakonska odredba ne postoji, kao što nije predviđeno pravo na naknadu štete u slučaju nedodjele stana. Isto tako, neosnovani su navodi da su u konkretnom slučaju povrijeđene odredbe Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca jer prioritet u rješavanju stambenih pitanja boraca u smislu odredbi člana 7 stav 1 tačka 7 i člana 35 tog zakona treba razumjeti da borci imaju prioritet kada je više lica isto rangirano, a ne da imaju apsolutni prioritet prilikom dodjele stanova, kako se to navodi u reviziji. Takođe, redovni sudovi su pravilno primijenili odredbu člana 376 ZOO-a kada su utvrdili da je potraživanje naknade štete zastarjelo jer su pravilno pošli od utvrđene činjenice da je apelantkinja za eventualne nezakonitosti u postupku dodjele stanova saznala najkasnije 1. oktobra 2001. godine kada je potpisala zapisnik kao član komisije koja je ispitivala dodjele stanova, a da je zahtjev za naknadu štete dostavila u podnesku od 23. februara 2006. godine, dakle nakon proteka subjektivnog roka od tri godine. Na kraju, Vrhovni sud je i vezi s apelantkinjinim navodima kojima je osporavala odluku o dodjeli stana tuženoj K. V. od 9. aprila 1997. godine istakao da apelantkinja gubi iz vida da su sporovi proizašli iz dodjele stanova na korišćenje po svojoj prirodi radni sporovi, te da radnik zaštitu prava iz ovih odnosa može tražiti u skladu s rokovima predviđenim zakonima kojima su uređeni radni odnosi. Prilikom ocjene blagovremenosti tužbe koja je podnesena 30. oktobra 2001. godine u odnosu na pomenutu odluku o dodjeli stana, valjalo je primijeniti tada važeću odredbu člana 105 stav 2 Zakona o radu kojom je propisan objektivni rok od tri godine bez obzira na vrijeme saznanja za povredu, a koji rok je u konkretnom slučaju istekao. Dakle, tužbu je u odnosu na tuženu K. V. valjalo odbaciti, ali s obzirom na to da se radi o istim posljedicama osporena presuda nije preinačena u tom dijelu.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

22. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s navedenim, apelantkinja tvrdi da je suprotno zaključcima redovnih sudova dokazala da bi ona, da je primijenjen Pravilnik, imala pravo na dvosoban stan, te da bi se nalazila na „čelu liste“ za dodjelu stanova, ali zbog nepostojanja stambene komisije, nepostojanja zakonske procedure, ignorisanja svih njenih obraćanja uz zahtjev za dodjelu stana i kršenja zakona, smatra da joj je onemogućeno ostvarivanje prava na stan. Apelantkinja ukazuje da su neprihvatljivi zaključci redovnih sudova da nije dokazala da bi neki od stanova koji su dodijeljeni tuženim pripao njoj jer od konkursa 1994. godine nije bilo zakonske procedure u kojoj je mogla učestvovati, zbog čega smatra da postoji uzročna veza između protivpravnog djelovanja prvotužene i štete koja joj je nastala. U vezi s odlukama redovnih sudova o zastarjelosti potraživanja naknade štete, apelantkinja je istakla da se kršenje zakona koje je vršila prvotužena ne može stavljati njoj na teret, te da se svi njeni zahtjevi trebaju smatrati blagovremenim. Pored toga, apelantkinja tvrdi da su je sudovi nezakonito obavezali na plaćanje troškova postupka jer su proizvoljno primijenili tarifni broj 2 Tarife, a i sam Vrhovni sud u svojoj presudi nalazi da su sporovi proizašli iz dodjele stanova na korišćenje radni sporovi, pa je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti tarifni broj 3 Tarife kojim su u postupcima iz radnih sporova određeni manji iznosi nagrade, zbog čega je došlo do neosnovanog umanjenja njene imovine. Na kraju, apelantkinja smatra da joj je povrijeđeno i pravo na suđenje u razumnom roku jer je postupak trajao 16 godina, ona je bila aktivna tokom cijelog postupka i ne postoji objektivno i razumno opravdanje za tako dugo trajanje postupka. U vezi s tim, apelantkinja traži da joj se odredi naknada nematerijalne štete u iznosu od po 400,00 KM za svaku godinu odgađanja donošenja odluke, odnosno iznos od 6.400,00 KM.

b) Odgovori na apelaciju

23. Vrhovni sud je naveo da nisu osnovane apelantkinjine tvrdnje o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava jer je u osporenoj presudi pravilno odlučeno o istaknutom prigovoru zastarjelosti potraživanja, te je pravilno cijenjeno da su neosnovani i ostali prigovori kojima je ukazivala na navodnu nezakonitu dodjelu stanova tuženim, što je dovelo do štetnih posljedica za nju. Takođe, Vrhovni sud je naveo da se tom sudu ne može staviti na teret dužina trajanja postupka.

24. Okružni sud je naveo da svojom odlukom nije povrijedio prava na koja apelantkinja ukazuje.

25. Osnovni sud je ponovio pravne zaključke iz prvostepene presude, te je istakao kako smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja apelantkinjinih prava.

26. Prvotužena, M. P., K. V., M. V. i M. K. u odgovoru na apelaciju koji je dostavio punomoćnik naveli su da su redovni sudovi na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo, svoju odluku detaljno obrazložili, te da ni u čemu nisu postupili proizvoljno. Takođe, navedeni tuženi su u odnosu na navode o dužini trajanja postupka naveli da svojim postupanjem nisu uticali na dužinu trajanja postupka, dok su u pogledu apelantkinjinih navoda kojima je osporavala odluku o troškovima postupka ukazali da se troškovi postupka određuju zavisno od vrijednosti spora, a kako je vrijednost spora određena na 169.255,00 KM, onda su i troškovi odmjereni u skladu s tim, a primjena tarifnog broja 3 Tarife je moguća samo u slučajevima kada nije moguće odrediti vrijednost spora (npr. spor oko prava na godišnji odmor).

V.Relevantni propisi

27. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09 i 61/13).

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi Zakona o parničnom postupku RS („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – OUS, 45/09 – OUS, 49/09, 61/13) sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi: Član 7. stav (1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 10.

Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova

28. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89 – OUS, „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 19/93, 22/93 – ispravka, 12/99 i 31/99). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89 – OUS, „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 19/93, 22/93 – ispravka, 12/99 i 31/99) kako je objavljivan u službenim glasilima, sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:

Član 24.

Davalac stana na korišćenje dodjeljuje stan na korišćenje u skladu sa opštim aktom.

Opštim aktom utvrđuju se kriteriji i mjerila za dodjelu stana na korišćenje, kao i druga pitanja koja se odnose na rješavanje stambenih potreba radnika.

Prilikom utvrđivanja kriterija i merila iz prethodnog stava uzima se u obzir učešće u oružanim akcijama počev od 17. avgusta 1990. godine, stambena situacija radnika i porodice poginulog borca odnosno ratnog vojnog invalida sa telesnim oštećenjem od I do V kategorije, radni staž, radni doprinos, broj članova porodičnog domaćinstva, kao i druge okolnosti koje su od značaja za rešavanje stambenih potreba radnika.

Opštim aktom iz stava 1. ovog člana utvrđuju se uslovi i način dodjele stanova radnicima koji vrše značajne poslove i zadatke i radnicima koji u procesu proizvodnje odnosno rada u preduzećima, društvenim zajednicama i drugim pravnim licima predstavljaju deficitaran kadar (kadrovski stanovi) ako zakonom nije drugačije određeno.

29. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04).

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“, br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) kako je objavljivan u službenim glasilima, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Osnovi odgovornosti Član 154. član (1) (1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Postojanje krivice Član 158 Krivica postoji kada je štetnik prouzrokovao štetu namerno ili nepažnjom.

Potraživanje naknade štete Član 376 (1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastareva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.

(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastareva za pet godina od kad je šteta nastala.

(3) Potraživanje naknade štete nastale povredom ugovorne obaveze zastareva za vreme određeno za zastarelost te obaveze.

30. Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata („Službeni glasnik RS“ broj 68/05) u relevantnom dijelu glasi:

Tar. br. 2.

OSTALI POSTUPCI (u procjenjivim stvarima) Za sastavljanje inicijalnog i obrazloženog podneska i zastupanje na održanom ročištu ili raspravi u svim postupcima, pred sudom ili drugim organom, u procjenjivim stvarima, zavisno od vrijednosti predmeta spora u konkretnom postupku, odvjetniku pripada nagrada:

[…] 350 bodova + 2 boda za svakih započetih 1.000,00 KM preko 100.000,00 KM ali ne više od 1.000 bodova […] Tar. br. 3.

OSTALI POSTUPCI (u neprocjenjivim predmetima) Sastavljanje podneska i zastupanje na ročištu:

U sporovima zbog smetanja posjeda, o pravu službenosti, o drugim stvarnim pravima, iz radnih odnosa, stambenog odnosa kao i autorskih i drugih srodnih prava____________________________________________________100 bodova […] VI.Dopustivost

31. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

32. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

33. U konkretnom slučaju apelantkinja osporava Presudu Vrhovnog suda broj 71 0 P 046696 16 Rev od 3. februara 2017. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova. Imajući u vidu da je osporena presuda Vrhovnog suda dostavljena apelantkinjinom punomoćniku 17. marta 2017. godine, a da je apelantkinja podnijela apelaciju 8. maja 2017. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

35. Apelantkinja smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

36. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

37. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

38. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uslov za primjenjivost člana 6 stav 1 Evropske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obaveza. U konkretnom slučaju, predmetni parnični postupak se vodio radi utvrđenja nezakonitosti odluka o dodjeli stanova i naknade štete, dakle predmet je građanskopravne prirode, te stoga proizlazi da je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj. Prema tome, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije.

a)U odnosu na osporene odluke

39. Apelantkinjini navodi o kršenju prava na pravično suđenje zasnivaju se na tvrdnjama da su redovni sudovi proizvoljno utvrđivali činjenice i primijenili materijalno pravo prilikom odbijanja njenih tužbenih zahtjeva za utvrđivanje nezakonitosti odluka o dodjeli stanova i naknade štete.

40. U tom pogledu, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

41. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantkinja problematizuje, ispitati da li je tokom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja redovnih sudova.

42. Dovodeći u vezu navedene stavove sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno i argumentovano obrazložili svoje odluke kojim su odbili apelantkinjine tužbene zahtjeve za utvrđivanje nezakonitosti odluka o dodjeli stanova i naknade štete, dajući za svoja stanovišta jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, u pogledu apelantkinjinih tvrdnji da je dokazala da bi ona, da je primijenjen Pravilnik, imala pravo na dvosoban stan, te da bi se nalazila na „čelu liste“ za dodjelu stanova, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud, što je potvrđeno drugostepenom i revizionom odlukom, u odnosu na svakog konkretnog tuženog kojem je dodijeljen stan naveo jasne i detaljne razloge (kako je prikazano u tački 13 ove odluke) na osnovu kojih je utvrdio da apelantkinja nije u smislu člana 7 stav 1 i 123 ZPP dokazala da su te odluke imale za direktnu posljedicu nedodjeljivanje njoj određenog stana koji je dodijeljen ostalim tuženim, odnosno da bi neki od tih stanova upravo pripao njoj prema odredbama Pravilnika. Cijeneći navedeno obrazloženje u kontekstu apelantkinjinih tvrdnji da od konkursa 1994. godine nije bilo zakonske procedure u kojoj je mogla učestvovati, Ustavni sud zapaža da u okolnostima konkretnog predmeta ništa ne ukazuje da bi se ta činjenica kod jasnih zaključaka redovnih sudova o nepostojanju relevantnih dokaza da bi apelantkinji bio dodijeljen stan trebala smatrati relevantnom u smislu donošenja odluke o apelantkinjinom tužbenom zahtjevu. Dalje, u pogledu apelantkinjinih tvrdnji da postoji uzročna veza između protivpravnog djelovanja prvotužene i štete koja joj je nastala, te da se kršenje zakona koje je vršila prvotužena ne može stavljati njoj na teret i da su blagovremeni njeni zahtjevi za naknadu štete, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi i u tom pogledu pozivanjem na čl. 158 i 376 ZOO-a dali jasno obrazloženje o nepostojanju uzročne veze s navodnom štetom u konkretnom slučaju, te primjenom rokova zastarjelosti, te da apelantkinjine tvrdnje nemaju bilo kakav osnov u relevantnim zakonskim odredbama za koje smatra da su povrijeđene.

43. Na kraju, na proizvoljnost u postupanju redovnih sudova ne ukazuje ni apelantkinjin stav da je u konkretnom slučaju trebalo da bude primijenjen tarifni broj 3 Tarife, s obzirom na to da se navedeni tarifni broj primjenjuje na obračun naknade i nagrade troškova advokata samo u predmetima u kojima nije procijenjena, odnosno određena vrijednost spora, što u konkretnom slučaju očigledno nije bio slučaj. Prema tome, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantkinjini navodi o proizvoljnosti u primjeni prava i utvrđivanju činjenica, posebno zato što apelantkinja, osim ponavljanja svojih navoda koje je isticala tokom postupka pred redovnim sudovima, a koje su redovni sudovi imali u vidu donoseći osporene odluke i dajući razloge zašto su neosnovani, nije ponudila bilo kakvu drugu argumentaciju, zbog čega su neosnovani njeni navodi o povredi prava na pravično suđenje.

44. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

b) Pravo na suđenje u razumnom roku Relevantni principi

45. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

Period koji se uzima u obzir

46. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelantkinja 30. oktobra 2001. godine podnijela tužbu i da je parnični postupak okončan donošenjem presude Vrhovnog suda od 3. februara 2017. godine. Prema tome, Ustavni sud će kao relevantan period pri ocjeni dužine trajanja predmetnog postupka razmatrati period od 15 godina i tri mjeseca. Analiza razumnosti trajanja postupka

47. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku radi utvrđenja nezakonitosti odluka o dodjeli stanova i naknade štete, pa u pogledu ocjene složenosti predmeta Ustavni sud zapaža da se radi o relativno složenom predmetu imajući u vidu broj tužbenih zahtjeva o kojima je odlučivano i u skladu s tim pravnih pitanja o kojima se u konkretnom predmetu odlučivalo te radnje dokazivanja koje je trebalo provesti. Takođe, Ustavni sud zapaža da je postupak bio od značaja za apelantkinju, te da se, imajući u vidu stanovište Vrhovnog suda da spor o dodjeli stana ima karakter radnog spora, u konkretnom slučaju radi o postupku koji je po prirodi hitan.

48. Ocjenjujući postupanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je postupak pred prvostepenim sudom trajao više od 14 godina. U vezi s tim periodom, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud u početnom stadijumu postupka u relativno kratkom roku vratio tužbu na ispravku i dopunu (29. januara 2002. godine), te da je nakon što je apelantkinja izvršila ispravku donio rješenje od 17. februara 2003. godine kojim je odbacio njenu tužbu. Međutim, Ustavni sud zapaža da je navedenu odluku ukinuo Okružni sud (13. juna 2005. godine), te da je Osnovni sud u daljnjem toku postupka prema stanju u spisu imao period neaktivnosti i da je prvostepenu presudu (od 27. novembra 2015. godine) donio nakon proteka više od deset godina. Dalje, Ustavni sud zapaža da je apelantkinja više puta preinačavala tužbeni zahtjev (20. oktobra 2005. godine, 23. februara 2006. godine i 7. maja 2015. godine, 29. oktobra 2015. godine) koristeći se svojim procesnim ovlašćenjima, ali ta okolnost nije mogla biti od uticaja na dužinu trajanja postupka, naročito kod neaktivnosti Osnovnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3064/16 od 11. oktobra 2018. godine, tačka 35, dostupna na wwww.ustavnisud.ba). Prema tome, imajući u vidu periode neaktivnosti i nedjelotvornosti u postupanju Osnovnog suda za koje Osnovni sud u odgovoru na apelaciju nije ponudio bilo kakvo opravdanje ili objašnjenje, Ustavni sud smatra da se radi o značajnom doprinosu ukupnoj dužini trajanja postupka, te da se dužina trajanja postupka može u odlučujućoj mjeri pripisati postupanju Osnovnog suda. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je drugostepena odluka donesena u roku kraćem od godinu dana, odnosno da je reviziona odluka donesena nakon proteka dva mjeseca, pa nije bilo moguće zaključiti ni da su Okružni i Vrhovni sud doprinijeli dužini trajanja predmetnog postupka. Najzad, Ustavni sud nije mogao utvrditi da su apelantkinja i tuženi na bilo koji način doprinijeli dužini trajanja predmetnog postupka.

49. Stoga, imajući u vidu navedene faktore, odnosno složenost predmeta, potrebu hitnog rješavanja radnih sporova, ponašanje strana u postupku i nadležnih sudova, značaj koji konkretna pravna stvar ima za apelantkinju, kao i činjenicu da je ukupnoj dužini trajanja postupka u najvećoj mjeri doprinio Osnovni sud koji je imao značajne periode neaktivnosti i postupao nedjelotvorno, Ustavni sud zaključuje da dužina parničnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji povreda apelantkinjinog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

50. Apelantkinja je tražila da joj se naknadi šteta zbog dužine trajanja predmetnog postupka u iznosu od 6.400,00 KM. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74 stav 1 Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74 stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odrediće je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda. Imajući u vidu citirane odredbe Pravila, Ustavni sud smatra da bi u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantkinji trebalo isplatiti iznos od 2.250,00 KM, imajući u vidu da je navedeni postupak okončan, da se radi o hitnom postupku i da je trajao više od 15 godina. Navedeni iznos apelantkinji je dužna da isplati Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

51. U odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se apelantkinjine tvrdnje o kršenju navedenog prava zasnivaju na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o kršenju toga prava, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

52. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je predmetni postupak koji se smatra hitnim trajao više od 15 godina, pri čemu je ukupnoj dužini trajanja postupka u najvećoj mjeri doprinio Osnovni sud koji je imao značajne periode neaktivnosti za koje nije ponudio bilo kakvo opravdanje.

53. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi prilikom odbijanja apelantkinjinih tužbenih zahtjeva za utvrđivanje nezakonitosti odluka o dodjeli stanova i naknade štete za svoje odluke dali jasna i argumentovana obrazloženja iz kojih ne proizlazi proizvoljnost prilikom utvrđivanja relevantnih činjenica i primjene materijalnog prava.

54. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nema povrede apelantkinjinog prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se navodi o kršenju toga prava zasnivaju na istim navodima koje je apelantkinja istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nema povrede njenog prava u tom pogledu.

55. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

56. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1772/17 (V.S.M.) | Sudska praksa | Aktio