Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1788/19 (S. H.)

Odluka donesena 22. 05. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Nematerijalna šteta
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Materijalna šteta
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1788/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 05. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. maja 2019. godine, u predmetu broj AP-1788/19, rješavajući apelaciju Smaje Hadžirića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Smajo Hadžirić protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 73 0 P 028625 18 Gž od 11. februara 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Kotor Varošu broj 73 0 P 028625 17 P od 25. aprila 2018. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Smajo Hadžirić protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 73 0 P 028625 18 Gž od 11. februara 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Kotor Varošu broj 73 0 P 028625 17 P od 25. aprila 2018. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Smajo Hadžirić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kotor Varoša, podnio je 20. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 73 0 P 028625 18 Gž od 11. februara 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Kotor Varošu broj 73 0 P 028625 17 P od 25. aprila 2018. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, obavezan je tuženi ("Nešković-osiguranje" a.d. Bijeljina) da na ime naknade nematerijalne štete isplati apelantu određene pojedinačne novčane iznose za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljeni strah i za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, sve sa zakonskim zateznim kamatama, dok je odbijen tužbeni zahtjev apelanta preko dosuđenih iznosa, kao i zahtjev za naknadu materijalne štete.

3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je u prvostepenom postupku utvrđeno da je apelant povrijeđen u saobraćajnoj nesreći kojom prilikom je zadobio lake i teške tjelesne povrede, a pretrpio je i neznatnu materijalnu štetu na svom biciklu. Saobraćajnu nesreću je skrivio Đ.K. kao vozač putničkog motornog vozila koje je u to vrijeme bilo osigurano kod tuženog, a on je oglašen krivim za krivično djelo ugrožavanje javnog saobraćaja. Okružni sud je naveo da je parnični sud u skladu sa odredbom člana 12. stav 2. Zakona o parničnom postupku vezan za pravosnažnu osuđujuću presudu krivičnog suda da postoji krivično djelo i da postoji krivična odgovornost učinioca. Međutim, u sporovima o naknadi štete koja je pričinjena krivičnim djelom parnični sud samostalno na osnovu slobodne ocjene dokaza odlučuje kakva je šteta nastala, da li postoji uzročna veza između krivične odgovornosti i nastale štete, kao i da li je i oštećeni svojim ponašanjem doprinio da do štete dođe, i ako jeste, u kojoj mjeri. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud proveo vještačenje po vještaku saobraćajne struke (dok apelant nije tražio dopunu tog vještačenja niti je predlagao drugo vještačenje), pa je prvostepeni sud, i po ocjeni tog suda, pravilno primijenio materijalno pravo kada je, na osnovu tog nalaza, zaključio da je apelant doprinio nastanku nesreće u procentu od 50%, te je odlučio kao u izreci presude. Vezano za zahtjev apelanta za naknadu materijalne štete, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odbio taj zahtjev, jer za taj vid štete apelant nije izveo ni jedan dokaz.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje. Apelant ujedno iznosi i pritužbe vezane za provođenje krivičnog postupka protiv vozača Đ.K., kao i na različite zaključke krivičnog i parničnog suda o ovom predmetnom događaju.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glase:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

I.U odnosu na navode o povredi prava na slobodu izražavanja

6. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na navode o povredi prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, kako član 10. Evropske konvencije štiti slobodu izražavanja, a stav 2. ovog člana reguliše u kojim slučajevima ta sloboda može biti ograničena, Ustavni sud smatra da apelant nije bio «žrtva» kršenja člana 10. Evropske konvencije. S obzirom da se, dakle, predmetni postupak nije ticao apelantovog prava na slobodu izražavanja ili ograničenja njegove slobode izražavanja, slijedi da su apelantovi navodi u vezi sa kršenjem člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

II.U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suiđenje odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1788/19 (S. H.) | Sudska praksa | Aktio