Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6610/18 (M. H. i M. S.)
Odluka donesena 25. 06. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Dosjelost
- Nekretnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-6610/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 06. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. lipnja 2019. godine, u predmetu broj AP-6610/18, rješavajući apelacije Mehmeda Hodžića i Milke Subašić, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Mehmed Hodžić protiv Presude Kantonalnog suda u Goraždu broj 45 0 P 034514 18 Gž od 11. rujna 2018. godine i Presude Općinskog suda u Goraždu broj 45 0 P 034514 17 P od 18. lipnja 2018. godine;
Milka Subašić protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 259227 18 Gž od 14. prosinca 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 259227 17 P od 5. lipnja 2018.
godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-6610/18
1. Mehmed Hodžić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Omer Borovac odvjetnik iz Goražda, podnio je 15. studenog 2018. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 45 0 P 034514 18 Gž od 11. rujna 2018. godine i Presude Općinskog suda u Goraždu broj 45 0 P 034514 17 P od 18. lipnja 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, naloženo je apelantu da vrati u posjed tužitelja (E.S) dijelove parcela, pobliže navedenim u izreci prvostupanjske presude, te uklanjanje voća plastenika, šahta i dijela šupe koje se nalaze na dijelu jedne parcele. Odbijen je protutužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio utvrđenje da je dosjelošću stekao pravo vlasništva na dijelu predmetnih parcela i upis tog prava u katastar nekretnina.
3. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je među strankama nesporno da je tužitelj vlasnik predmetnih parcela, te da je otac tužitelja kao prodavač 7. studenog 1969. godine, zaključio pismeni kupoprodajni ugovor sa ocem apelanta. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je nalazom i mišljenjem vještaka geodetske struke, izvršena identifikacija parcela koje su bile predmet kupoprodajnog ugovora, na osnovu aerofotogrametrijskog snimanja 1969. godine, na koji stranke nisu imale primjedbe. Kantonalni sud je naveo da je nalazom i mišljenjem utvrđeno da apelant u svom posjedu drži dijelove spornih parcela, na kojim se nalaze 3 šljive, 3 trešnje, 2 kruške, 1 jabuka, 1 orah, 3 panja voćnih stabala, plastenik, dio šupe za drva i šaht. Imajući to u vidu, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski pravilno postupio kad je u skladu sa odredbom članka 126. stavak 1. u vezi s člankom 127. stavak 1. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP) uvojio tužbeni zahtjev kojim je traženo vraćanje u posjed dijela navedenih parcela. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je apelant (prema vlastitom iskazu) bio prisutan kad su otac tužitelja i njegov otac zajedno postavljali meljnike između prodavčeve i kupčeve parcele, na osnovu čega proizilazi da je obilježavanje granice između kupljene i prodane parcele izvršeno prije aerofotogrametrijskog snimanja u svibnju 1969. godine, s obzirom da je površina kupljene parcele utvrđena na osnovu tog avio snimanja. Kantonalni sud je naveo da iz činjenice, da je apelant bio prisutan kad su se postavljali meljnici, proizilazi da je apelant znao da nema pravo držati u posjedu dijelove spornih parcela zbog čega se u skladu sa odredbom članka 326. stavak 1. ZSP ima smatrati nesavjesnim posjednikom, te zbog toga, u skladu sa odrebom članka 58. stavak 1. ZSP, nema pravo stjecanja prava vlasništva dosjelošću na spornim parcelama.
2. AP-902/19
4. Milka Subašić (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Đorđo Šuman odvjetnik iz Banjaluke, podnijela je 1. ožujka 2019. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 259227 18 Gž od 14. prosinca 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 259227 17 P od 5. lipnja 2018. godine.
5. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da je putem dosjelosti stekla pravo vlasništva na nekretninama, pobliže opisanim u izreci prvostupanjske presude, a koje su upisane u Posjedovni list broj 188/2 k.o. Mišin Han (sada Privremeni list nepokretnosti/Popisni list broj 188/1 k.o. Mišin Han).
6. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je na osnovu izvedenih dokaza prvostupanjski sud utvrdio da su predmet kupoprodaje bile nekretnina po posjedovnom stanju prodavatelja (R.J.)upisane u pl. br. 188/1, da je apelantica upisana kao posjednik sa 1/1 dijela u pl. br. 188/2, ali da su parcele upisane kao opća narodna imovina (1948. godine), sa pravom korištenja u korist Osnovne škole Ivica Mažar iz Donje Ivanjske (upisano 1976. godine). Imajući to u vidu, Okružni sud je naveo da je prvostupanjski sud zaključio da se u vrijeme kupoprodaje predmetne nekretnine (ugovor o kupoprodaji ovjeren u sudu 2004. godine), u smislu članka 29. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, nije moglo steći pravo vlasništva dosjelošću na nekretnini koja je društveno vlasništvo. Pri tome, Okružni sud je naveo da je prvostupanjski sud utvrdio da prema sada važećem Zakonu o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP), nije proteklo potrebno vrijeme za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, u smislu odredbe članka 58. stavak 3. i 4. ZSP. Naime, Okružni sud je naveo da odredba članka 344. stavak 3. ZSP propisuje da se na rokove za stjecanje i prestanak stvarnih prava koji su počeli teći prije stupanja na snagu ovog zakona (prije 1. siječnja 2010. godine) primjenjuju odredbe do tada važećih propisa, dok se stavkom 4. navedenog članka propisuje da u rok za stjecanja vlasništva dosjelošću na nekretnini, koje su na dan stupanja na snagu ovog zakona bile u društvenom odnosno državnom vlasništvu, ne računa se vrijeme držanja, dok su na snazi bili propisi, koji su izričito isključivali dosjelost. Konačno, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da se u konkretnom slučaju, na strani apelantice nisu ostvarile zakonom propisane pretpostavke iz odredbe članka 58. stav 3. i 4. ZSP za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su predmet ovog spora. Spajanje predmeta
7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa člankom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-6610/18.
Apelacioni navodi
8. U navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja su se apelanti pozvali u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević