Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3500/17 (R. C.)
Odluka donesena 22. 05. 2019.
- Nema povrede
- Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
- Član 9. EK i član II/3.g) Ustava BiH (Sloboda mišljenja, savjesti i vjeroispovijesti)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Otkaz
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Radni spor
- Član 10. EK – sloboda izražavanja
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
- Član 9. EK – sloboda misli, savjesti i vjeroispovijesti
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3500/17
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 05. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3500/17, rješavajući apelaciju Rastka Cvetkovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 22. maja 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Rastka Cvetkovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 92 0 Rs 024475 15 Rev od 20. aprila 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Rastko Cvetković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Milića podnio je 14. avgusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 92 0 Rs 024475 15 Rev od 20. aprila 2017. godine. Apelant je 29. septembra 2017. godine, 30. novembra 2017. godine i 11. aprila 2019. godine dopunio apelaciju.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Vlasenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i „Telekomunikacija RS“ a.d. Banjaluka (novi naziv „Mtel“ a.d. Banjaluka; u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 5. aprila 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 9. aprila 2019. godine.
4. Okružni sud i Osnovni sud nisu dostavili odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.
5. Tuženi je dostavio odgovor na apelaciju 17. aprila 2019. godine.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
7. Apelant je 26. oktobra 2010. godine podnio Osnovnom sudu tužbu protiv tuženog radi poništenja rješenja o otkazu ugovora o radu i isplate, te naknade nematerijalne štete. Apelant je na pripremnom ročištu održanom 9. februara 2011. godine precizirao tužbeni zahtjev.
8. Presudom Osnovnog suda broj 92 0 Rs 024475 10 Rs od 24. oktobra 2013. godine poništeni su kao nezakoniti rješenje i odluka tuženog o otkazu apelantovog ugovora o radu, te je tuženi obavezan da apelanta vrati na rad i rasporedi na poslove i zadatke koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi, kao i da mu nadoknadi štetu zbog neisplaćenih plata u određenim novčanim iznosima, te da mu uplati doprinose za PIO. Istom presudom odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio naknadu nematerijalne štete (zbog diskriminacije i mobinga).
9. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da je tokom postupka izveo dokaze čitanjem ugovora o radu, rješenja o raspoređivanju, rješenja o otkazu ugovora o radu i sl., da je sproveo vještačenje po vještaku finansijske struke, te da je saslušao pet svjedoka. Osnovni sud je istakao da je utvrđeno da je apelant bio zaposlen kod tuženog na radnom mjestu samostalnog tehničara u organizacionom dijelu RJ Zvornik – Terminalni centar Milići, te da mu je rješenjem tuženog iz 2010. godine otkazan ugovor o radu zbog tehnoloških, organizacionih i ekonomskih razloga. Osnovni sud je takođe naveo da je utvrđeno i da je rješenjem Osnovnog suda u Banjoj Luci 2010. godine izvršeno brisanje dijela radne jedinice tuženog, nakon čega je tuženi donio Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o sistematizaciji radnih mjesta iz kojeg slijedi da u RJ Zvornik ne postoji sistematizovano radno mjesto na kome je apelant bio raspoređen, pa je tuženi u aprilu 2010. godine dostavio apelantu obavijest da je privremeno neraspoređen i da će njegov status biti određen rješenjem u skladu sa programom zbrinjavanja viška radnika, a nakon toga i rješenje o otkazu ugovora o radu uz pravo na otpremninu. U vezi s navedenim, Osnovni sud je ukazao na odredbe člana 126 Zakona o radu, te je istakao da je u konkretnom slučaju utvrđeno da radno mjesto na koje je apelant bio raspoređen više ne postoji, ali da tuženi tokom postupka nije dokazao da s obzirom na ekonomsko stanje, proizvodne i druge kapacitete i organizaciju rada, kao i radne sposobnosti radnika nije mogao apelantu obezbijediti drugi odgovarajući posao, pa proizlazi da je otkaz apelantovog ugovora o radu nezakonit. Odlučujući o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Osnovni sud je zaključio da apelant, na kojem je bio teret dokazivanja, nijednim izvedenim dokazom nije dokazao da je pretrpio nematerijalnu štetu, odnosno da je bio izložen „diskriminaciji i mobingu te podsmijehu sredine“.
10. Presudom Okružnog suda broj 92 0 Rs 024475 14 od 23. juna 2015. godine odbijena je kao neosnovana žalba tuženog i prvostepena presuda je potvrđena.
11. Okružni sud je u obrazloženju presude istakao da je tuženi u predmetnoj situaciji, kada je otkaz apelantovog ugovora o radu uslijedio kao posljedica ekonomskih i tehnoloških uslova rada, bio u obavezi da primijeni osnovne i dopunske kriterijume za otkaz jer promjena organizacione strukture i ukidanja nekog dijela preduzeća i nekih radnih mjesta ne znači da radnici iz tog dijela preduzeća automatski dobijaju otkaz. Prema stavu Okružnog suda, budući da tuženi nije sproveo neophodnu zakonsku proceduru, nego je na osnovu svojih opštih akata dao otkaz apelantu, pravilna je odluka prvostepenog suda o usvajanju apelantovog tužbenog zahtjeva.
12. Presudom Vrhovnog suda broj 92 0 Rs 024475 15 Rev od 20. aprila 2017. godine usvojena je revizija tuženog, te je drugostepena presuda preinačena na način da je usvojena žalba tuženog i Presuda Osnovnog suda broj 92 0 Rs 024475 10 Rs od 24. oktobra 2013. godine preinačena u osporenom usvajajućem dijelu odluke tako što je apelantov tužbeni zahtjev u tom dijelu odbijen.
13. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene presude ukazao na odredbu člana 126 stav 1 tačka 2 Zakona o radu, te je istakao da za pravilnu primjenu materijalnog prava u ovom sporu, saglasno navedenoj zakonskoj odredbi, odlučne su činjenice da li je kod tuženog došlo do poremećaja u ekonomskom, tehnološkom ili organizacionom smislu i da li je iz tih razloga prestala potreba za radom nekih radnika, pa tako i apelanta, bez mogućnosti tuženog da apelanta rasporedi na neko odgovarajuće radno mjesto. Vrhovni sud je istakao da iz Programa zbrinjavanja viška radnika iz 2010. godine koji je donio tuženi proizlazi da je izvršena unutrašnja reorganizacija poslovnih funkcija u skladu s potrebama unapređenja tehnoloških procesa, integracije i efikasnosti poslovanja na konkurentskom tržištu telekomunikacije, a posebno cjelovitom reorganizacijom procesa rada iz oblasti tehnike, što je rezultiralo donošenjem odluke Upravnog odbora iz 2009. godine o ukidanju i brisanju radnih jedinica i Pravilnika o izmjeni i dopuni Pravilnika o sistematizaciji radnih mjesta iz 2010. godine. Vrhovni sud je takođe naveo da je u skladu s Pravilnikom o izmjeni i dopuni Pravilnika o sistematizaciji radnih mjesta, kojim je tuženi kao poslodavac nastojao da prevaziđe teškoće u kojima se našao i da stvori povoljnije uslove za privređivanje, Radna jedinica Zvornik transformisana u Izvršnu jedinicu u okviru koje su, umjesto ranije sistematizovanih radnih mjesta, sistematizovana nova radna mjesta, nakon čega je tuženi imenovao stručni tim s ciljem da utvrdi konačan prijedlog rasporeda radnika u izvršnim jedinicama i pregled radnika koji bi ostali neraspoređeni. Pored toga, Vrhovni sud je naveo da su nalogom generalnog direktora tuženog utvrđeni kriterijumi kojima će se navedeni tim rukovoditi (prijedlozi rukovodioca izvršnih jedinica, stručna sprema radnika, radno iskustvo, status „član porodice poginulog borca“, RVI i sl.). Vrhovni sud je istakao da je, nakon što su sprovedene navedene aktivnosti, s obzirom na to da tuženi nije našao mogućnost da apelanta rasporedi na drugo odgovarajuće mjesto, donesena sporna odluka o otkazu apelantovog ugovora o radu sa pravom na otpremninu. Vrhovni sud je istakao da apelant tokom postupka nije ukazivao na neko konkretno radno mjesto na koje je mogao biti raspoređen, niti je isticao da eventualno ima prednost u odnosu na druge radnike koji su raspoređeni, već je neosnovano isticao da se kod utvrđenja viška radnika tuženi nije rukovodio propisanim kriterijumima, te da je na njegovo radno mjesto primljena druga radnica. Osim toga, Vrhovni sud je zaključio da izvedenim dokazima nije utvrđeno da je tuženi u godini nakon što je apelantu prestao radni odnos primao na rad radnike sa istom kvalifikacijom koju ima apelant. Na osnovu svega navedenog, Vrhovni sud je zaključio kako je tuženi izvedenim dokazima dokazao da je usvajanjem novog pravilnika o sistematizaciji radnih mjesta na nivou preduzeća došlo do smanjenja broja radnika, da je Radna jedinica u kojoj je apelant bio zaposlen transformisana, te da su faktički ukinuta ranija radna mjesta i sistematizovana nova radna mjesta u okviru novoformirane izvršne jedinice, te kako apelant, s obzirom na propisane kriterijume, nije dokazao da je imao prednost u odnosu na radnike koji su raspoređeni na druga radna mjesta, to nije dovedena u sumnju tvrdnja tuženog da nije imao mogućnost da apelantu obezbijedi drugi odgovarajući posao, pa u konkretnom slučaju nema povrede odredbe člana 126 stav 2 Zakona o radu.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
14. Iz apelantovih navoda u apelaciji i dopunama apelacije proizlazi da apelant smatra da mu je osporenom odlukom Vrhovnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život iz člana II/3f) i člana 8 Evropske konvencije, pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjere iz člana II/3g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9 Evropske konvencije, te pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije. Apelant tvrdi da Vrhovni sud nije dovoljno jasno obrazložio svoj stav kada je usvojio reviziju tuženog i preinačio drugostepenu presudu u odnosu na usvajajući dio tužbenog zahtjeva. Takođe, apelant je u dopunama apelacije naveo da se Vrhovni sud nije izjasnio o dopustivosti revizije tuženog s aspekta vrijednosti spora, te da je Vrhovni sud donio odluku u meritumu iako to tuženi kao podnosilac revizije nije tražio. Osim toga, apelant je istakao da je nakon donošenja drugostepene presude pokrenuo izvršni postupak protiv tuženog koji je u konačnici obustavljen nakon donošenja osporene presude Vrhovnog suda, kao i da je tuženi nakon donošenja osporene presude protiv njega pokrenuo parnični postupak radi vraćanja isplaćene otpremnine. Apelant traži naknadu štete koju je pretrpio zbog nepotrebnog vođenja navedenih postupaka. Pored navedenog, apelant je ukazao na povredu prava na suđenje u razumnom roku jer je predmetni postupak trajao skoro sedam godina, te je i u vezi s tim tražio naknadu nematerijalne štete.
b) Odgovor na apelaciju
15. Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava na pravično suđenje jer je osporena odluka donesena pravilnom primjenom materijalnog prava, na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostepenog suda. Pored toga, Vrhovni sud je istakao da nisu prihvatljivi ni apelantovi navodi o povredi prava na suđenje u razumnom roku jer je taj sud zaprimio reviziju na odlučivanje 22. decembra 2015. godine, dok je osporena odluka donesena 20. aprila 2017. godine, a s obzirom na broj predmeta kojima je opterećen ovaj sud i obavezu rješavanja predmeta po starosti inicijalnog akta, to znači da je odluka donesena u razumnom roku.
16. Tuženi je u odgovoru na apelaciju naveo da je u konkretnom slučaju riječ o složenijem postupku, pa s obzirom na činjenice koje je trebalo utvrditi i dokaze koje je trebalo izvesti i da je postupak pred tri sudske instance trajao šest godina i nepunih šest mjeseci, to je nesporno da niti jedan od sudova nije u okviru svog djelovanja povrijedio apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku. Osim toga, tuženi je istakao da je, suprotno apelantovim navodima, osporena presuda Vrhovnog suda zasnovana na jasnim i argumentovanim obrazloženjima iz kojih nedvosmisleno proizlazi da ne postoji proizvoljnost u primjeni prava, te da je Vrhovni sud obrazložio svaki revizioni navod koji je cijenio bitnim i relevantnim za odlučivanje. U pogledu ostalih navoda, tuženi predlaže da se apelacija odbaci kao ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine jer okolnosti na koje apelant ukazuje nije moguće podvesti pod domen zaštite prava garantovanih čl. 8, 9 i 10 Evropske konvencije. Takođe, tuženi navodi da apelant nije pretrpio nikakvu štetu u izvršnom postupku koji je vođen radi vraćanja otpremnine jer je izvršni postupak obustavljen.
V.Relevantni propisi
17. Zakon o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03, 66/03 i 20/07).
Za potrebe ove odluke koristi se tekst Zakona o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03, 66/03 i 55/07 – prečišćeni tekst) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 126.
Poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku:
1. ako radnik izvrši težu povredu radnih obaveza iz člana 98. ovog zakona, 2. ako se iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga ukaže potreba za prestankom rada radnika, 3. ako radnik, s obzirom na svoje stručne i radne sposobnosti, ne može uspješno izvršavati radne obaveze iz ugovora o radu, 4. ako se radnik, u roku od pet radnih dana od dana isteka neplaćenog odsustva ili mirovanja prava iz radnog odnosa, ne vrati na rad.
Otkaz ugovora o radu u slučajevima iz tačaka 2. i 3. stava 1. ovog člana poslodavac može dati ako, s obzirom na svoje ekonomsko stanje, proizvodne i druge radne kapacitete i organizaciju rada, kao i radne sposobnosti radnika, ne može radniku obezbjediti drugi odgovarajući posao.
18. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09 i 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst:
Član 10.
Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI.Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 92 0 Rs 024475 15 Rev od 20. aprila 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelant je, prema stanju spisa, primio 17. juna 2017. godine, a apelacija je podnesena 14. avgusta 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
23. Apelant smatra da su mu osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, uključujući razuman rok kao segment prava na pravično suđenje, pravo na privatni i porodični život iz člana II/3f) i člana 8 Evropske konvencije, pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjere iz člana II/3g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9 Evropske konvencije, te pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
25. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […].
a) U odnosu na osporenu odluku
26. U odnosu na apelantove navode da je u osporenoj odluci pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
27. Ustavni sud zapaža da je u osporenoj presudi Vrhovni sud zaključio da postupak otkaza apelantovog ugovora o radu nije bio nezakonit, tj. da je sproveden u skladu sa internim aktima tuženog i odredbama člana 126 Zakona o radu. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u vezi s navedenim, a nasuprot apelantovim tvrdnjama, dao dovoljno jasno i detaljno obrazloženje, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na osporenu odluku neosnovana.
b) U odnosu na suđenje u razumnom roku
28. U vezi s apelantovim navodima koji se odnose na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
29. Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6 stav 1 Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organizuju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uslove ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima „u razumnom roku“ (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine).
30. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut apelantovom tužbom 26. oktobra 2010. godine i da je pravosnažno okončan Presudom Vrhovnog suda broj 92 0 Rs 024475 15 Rev od 20. aprila 2017. godine. Dakle, postupak je ukupno trajao šest godina i šest mjeseci.
31. Analizirajući dužinu trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud primjećuje da se radilo o postupku po apelantovoj tužbi u kojoj je apelant jednim tužbenim zahtjevom tražio poništenje rješenja tuženog o otkazu ugovora o radu, vraćanje na rad i naknadu štetu zbog neisplaćenih plata i doprinosa, dok je drugim tužbenim zahtjevom tražio naknadu nematerijalne štete zbog diskriminacije i mobinga. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je u dokaznom postupku izvršen uvid u brojne materijalne dokaze, sprovedeno je vještačenje po vještaku finansijske struke, te je saslušano pet svjedoka. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o relativno složenom predmetu. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je apelant na pripremnom ročištu precizirao tužbeni zahtjev, tako da je i to u određenoj mjeri uticalo na dužinu trajanja postupka. U pogledu ponašanja sudova, Ustavni sud zapaža da su u periodu od šest godina i šest mjeseci donesene tri meritorne odluke na tri instance. Osnovni sud je donio odluku u roku od tri godine od dana podnošenja tužbe, Okružni sud je donio odluku u roku od jedne godine i sedam mjeseci, računajući od dana donošenja prvostepene presude, dok je Vrhovni sud donio odluku u roku od jedne godine i četiri mjeseca, računajući od dana prijema revizije.
32. Stoga, sagledavajući postupak u cjelini, posebno imajući u vidu okolnost da je apelant do konačne odluke u svom predmetu došao prije podnošenja apelacije, da se radi o relativno složenom predmetu, te da su u periodu od šest godina i šest mjeseci redovni sudovi donijeli tri meritorne odluke, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog predmeta, koji je, istina, po svojoj naravi hitne prirode i iziskuje adekvatnu ažurnost u postupanju, nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku. Ustavni sud nalazi da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.
33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ostala prava
34. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjere iz člana II/3g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9 Evropske konvencije, te pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da ove navode apelant nije obrazložio pa da bi se Ustavni sud mogao upustiti u njihovo u ispitivanje, niti postupak u kojem je donesena osporena odluka (u kojem je odlučivano o apelantovim pravima iz radnog odnosa), suštinski pokreće pitanje kršenja prava zaštićenih ovim članovima. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi apelantovi navodi neosnovani.
VIII.Zaključak
35. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku kada je zaključio da postupak otkaza apelantovog ugovora o radu nije bio nezakonit, tj. da je sproveden u skladu s internim aktima tuženog i relevantnim odredbama Zakona o radu, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku. Osim toga, Ustavni sud smatra da ne postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer je predmetni postupak trajao šest godina i šest mjeseci, u okviru kojeg perioda su sudovi donijeli tri meritorne odluke, te iako se radi o postupku koji je hitne prirode, uzimajući u obzir da se radi o relativno složenom predmetu, u okolnostima konkretnog slučaja ne može smatrati da je postupak nerazumno dugo trajao.
36. Osim toga, Ustavni sud smatra da nije prekršeno ni apelantovo pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjere iz člana II/3g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9 Evropske konvencije, te pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije jer apelant kršenje navedenih prava ničim nije obrazložio, a postupak u kojem je donesena osporena odluka suštinski ne pokreće pitanje kršenja prava zaštićenih ovim članovima.
37. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević