Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5546/17 (A. H. i B. Š.)
Odluka donesena 08. 05. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Nasljedstvo
- Troškovi postupka
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5546/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 05. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. maja 2019. godine, u predmetu broj AP-5546/17, rješavajući apelaciju Amine Hamidović i Begzade Šakančić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Amine Hamidović i Begzade Šakančić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 057161 17 Rev od 28. septembra 2017.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Amina Hamidović i Begzada Šakančić (u daljnjem tekstu: apelantkinje), koje zastupa Dejan Maksimović, advokat iz Bijeljine, podnijele su 25. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 057161 17 Rev od 28. septembra 2017. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 P 057161 14 P 2 od 30. septembra 2016. godine odbijen je tužbeni zahtjev Sabahudina Bećarevića (u daljnjem tekstu: tužitelj) kojim je tražio da se utvrdi da bračnu tekovinu pokojnih Jusufa Bećarevića i Ajiše Bećarević (roditelji parničnih stranaka) sačinjavaju nekretnine, preciznije opisano i navedeno u izreci presude, pa se utvrđuje da udio pokojne Ajiše Bećarević na toj imovini iznosi ½, što su apelantkinje i ostali tuženi dužni priznati te trpiti da se navedene nekretnine rasprave kao zaostavština iza umrle Ajiše Bećarević, kao i zahtjev da se utvrdi da su djelimično ništavi Ugovori o doživotnom izdržavanju koji je zaključen između oca parničnih stranaka kao primaoca izdržavanja i apelantkinja, kao i dva aneksa ugovora, što je preciznije navedeno u izreci presude, i to u dijelu od ½ nekretnina obuhvaćenih navedenim ugovorima i aneksima, što su svi tuženi dužni priznati i trpiti (stav 1. izreke). Takođe, prvostepenom presudom odbijen je protivtužbeni zahtjev kojim su apelantkinje tražile da se utvrdi da je tužitelj nedostojan da naslijedi svoje roditelje, pa je tužitelj dužan trpiti da se zaostavština iza njegovih roditelja u ostavinskim postupcima uruči njihovim ostalim zakonskim nasljednicima, te da apelantkinjama naknadi troškove parničnog postupka (stav 2. izreke). Prvostepenom presudom, obavezan je tužitelj da na ime troškova postupka solidarno isplati apelantkinjama i tuženom Džavidu Bećareviću određeni novčani iznos (stav 3. izreke).
3. U obrazloženju prvostepene presude, Osnovni sud je naveo da prilikom odlučenja o protivtužbenom zahtjevu, treba imati u vidu odredbe Zakona o nasljeđivanju kojima je regulisano kada i u kojim slučajevima se nasljednik može proglasiti nedostojnim za nasljeđivanje. Osnovni sud je ukazao da je odredbama člana 129. stav 1. tačka 4. Zakona o nasljeđivanju, a u vezi sa članom 171. sadašnjeg Zakona o nasljeđivanju, predviđeno da je nedostojan da naslijedi, kako na osnovu zakona, tako i na osnovu testamenta, između ostalog, pod tačkom 4. „ko se teže ogriješio o obavezu izdržavanja prema ostaviocu prema kome je imao zakonsku obavezu izdržavanja, kao i onaj ko nije htio ukazati ostaviocu nužnu pomoć“. Takođe, Osnovni sud je naveo da je članom 130. stav 2. navedenog zakona predviđeno da nedostojnost prestaje oproštajem ostavioca (istu odredbu sadrži i sada važeći Zakon o nasljeđivanju).
4. Nadalje je naveo da je u Presudi tog suda broj 80 0 P 015250 09 P od 13. septembra 2011. godine, koja je donesena po tužbi tužitelja protiv apelantkinja, citirano pismo oca parničnih stranaka iz koga se jasno vidi da je 1986. godine na izričit način rekao da se odriče svog sina i ne dozvoljava mu da ga on naslijedi. Imajući u vidu iskaze saslušanih svjedoka, Osnovni sud je naveo da je pouzdano utvrđeno da su roditelji parničnih stranaka i tužitelj godinama u izuzetno lošim odnosima. Takođe je ukazao da je iz provedenih dokaza utvrđeno da je nedostojno ponašanje tužitelja, kao što je naprijed navedeno, bilo 1986. godine i ranije, ali da su se tužitelj i njegovi roditelji nakon posljednjeg rata pomirili i sporazumjeli da tužitelj izvrši nadogradnju porodičnog stambenog objekta. Osnovni sud je ukazao da iako je utvrđeno da tužitelj nije pružao izdržavanje roditeljima i da su njihovi odnosi bili prilično poremećeni, te da iako je bilo osnova da se ranije utvrdi nedostojnost za nasljeđivanje, takvo ranije ponašanje roditelji parničnih stranaka su oprostili tužitelju, dok naknadna svađa i neslaganje nisu takvog kvaliteta da predstavljaju osnov za utvrđivanje nedostojnosti za nasljeđivanje. Osnovni sud je naveo da činjenica da je tužitelj uspio sa svojom tužbom protiv oca ukazuje da je i sam otac parničnih stranaka imao doprinosa tako lošim odnosima sa tužiteljem.
5. U odnosu na troškove postupka, Osnovni sud je naveo da je izvršio prebijanje troškova postupka koje su parnične stranke imale, te je apelantkinjama i tuženom Džavidu Bećareviću dosudio iznos kako je navedeno u stavu 3. izreke presude.
6. Presudom Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 057161 16 Gž 2 od 30. septembra 2016. godine djelimično je uvažena žalba tužitelja i preinačena prvostepena presuda u dijelu u kojem je tužitelj obavezan da tuženima plati troškove postupka (sta 3. izreke), tako da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, dok su žalbe parničnih stranaka odbijene i potvrđena prvostepena presuda u stavu 1. i 2. izreke.
7. Okružni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud utvrdio da se otac parničnih stranaka pismom odrekao tužitelja, ali i da su se tužitelj i njegovi roditelji pomirili (sporazum o nadogradnji stambenog objekta), pa se u žalbi ne može tvrditi da nije utvrđeno na koji način su se tužitelj i roditelji parničnih stranaka pomirili nakon navedenog pisma. Pored toga, Okružni sud je naveo da je tužitelj osnovano žalbom ukazao da prvostepena presuda nije pravilna u dijelu u kojem je tužitelj obavezan da plati apelantkinjama troškove postupka pozivajući se na kriterijum pravičnosti. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je trebalo imati u vidu da je vrijednost predmeta spora kod tužbenog, kao i protivtužbenog zahtjeva ista, te da ni tužitelji ni apelantkinje nisu uspjeli sa svojim zahtjevima, pa se ne može prihvatiti zaključak prvostepenog suda da bi troškovi apelantkinja bili isti i da nije bilo protivtužbe jer je činjenica da se na ročištima raspravljalo i po tužbi i protivtužbi. S obzirom da su obje strane izgubile spor, Okružni sud je naveo da je prema odredbama člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku trebalo obavezati parnične stranke da jedni drugima plate troškove postupka, a imajući u vidu da su visine tužbenog i protivtužbenog zahtjeva identične i da su obje stranke angažovale punomoćnike advokate, te da je visina troškova zastupanja približna, najpravilnije je odlučiti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
8. Presudom Vrhovnog suda broj 80 0 P 057161 17 Rev od 28. septembra 2017. godine odbijene su revizije parničnih stranaka.
9. Vrhovni sud je ukazao da je drugostepeni sud u cijelosti prihvatio činjenična utvrđenja i pravne zaključke prvostepenog suda te odbio žalbe parničnih stranaka (osim u dijelu odluke o troškovima postupka) i potvrdio prvostepenu presudu. Vrhovni sud je ukazao da je presuda Okružnog suda pravilna, odnosno da revizija apelantkinja nije osnovana. Vrhovni sud je naveo da teže ogrješenje o obavezu izdržavanja postoji kada je nasljednik znao da je opstanak ostavioca ugrožen i svjesno nije htio da ispunjava svoju obavezu izdržavanja mada je mogao. Takođe je ukazao da tokom postupka jesu dokazane činjenice o poremećenosti odnosa između tužitelja i roditelja parničnih stranaka, te da takvo ponašanje nije primjereno, ali da ono bez obzira na subjektivni osjećaj apelantkinja nema intenzitet ni oblik ponašanja koji je dovoljan da se utvrdi nedostojnost nasljeđivanja. Zatim je naveo da kada se dovedu u međusobni odnos tužbeni i protivtužbeni zahtjev iz konkretnog predmeta, protivtužbeni zahtjev je po prirodi eventualni, jer je uslovljen tužbenim zahtjevom i zavisi od njega, pa pošto je tužbeni zahtjev odbijen, postojanje protivtužbenog zahtjeva nije nužno s obzirom da nema imovine ostavitelja na kojoj bi tužitelj mogao da ostvaruje zakonsko pravo nasljeđivanja.
10. Apelantkinje smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao segmenta prava na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinje navode da nižestepeni sudovi nisu cijenili provedene dokaze, savjesno i brižljivo svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, čime je pogrešno utvrđeno činjenično stanje, što je rezultiralo pogrešnom primjenom materijalnog prava, odnosno odredbe člana 129. Zakona o nasljeđivanju. Apelantkinje ukazuju da je pogrešan stav da je protivtužbeni zahtjev po prirodi eventualni jer je uslovljen tužbenim zahtjevom i da nije tačno da nema druge imovine koju bi tužitelj naslijedio. Osim toga, apelantkinje smatraju da je pogrešna odluka drugostepenog suda da svaka stranka snosi svoje troškove postupka i da je suprotna načelu pravičnosti i članu 386. Zakona o parničnom postupku, te da se Vrhovni sud nije osvrnuo na revizione navode u odnosu na troškove postupka.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Ustavni sud nalazi da apelantkinje povredu ustavnih prava na koja se pozivaju nalaze u proizvoljnoj ocjeni dokaza i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, te proizvoljnoj primijeni pozitivno-pravnih propisa. S tim u vezi Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
14. Ustavni sud zapaža da je u predmetnoj pravnoj stvari odbijen protivtužbeni zahtjev kojim su apelantkinje tražile da se utvrdi da je tužitelj nedostojan da naslijedi njihove roditelje. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih presuda dali jasne i detaljne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda, kao konačne odluke, proizilazi da imajući u vidu utvrđene činjenice o odnosu između tužitelja i roditelja parničnih stranaka (što je preciznije navedeno i opisano i u obrazloženjima nižestepenih presuda), ponašanje tužitelja prema roditeljima nije takvog intenziteta ni oblika da bi se utvrdila nedostojnost nasljeđivanja kako je to propisano relevantnim odredbama Zakona o nasljeđivanju. U odnosu na navode o troškovima postupka Ustavni sud nalazi da iz presude Okružnog suda slijedi da je u smislu člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku trebalo obavezati parnične stranke da jedni drugima plate troškove postupka, a budući da su visine tužbenog i protivtužbenog zahtjeva identične i da su obje stranke angažovale punomoćnike advokate, te da je visina troškova zastupanja približna, najpravilnije je odlučiti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, te da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda slijedi da je presuda Okružnog suda pravilna, odnosno da revizija apelantkinja nije osnovana. U odnosu na navode koji se tiču povrede prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud zapaža da osim što tvrde da im je povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku, apelantkinje nisu uopšte obrazlagale te navode, odnosno nisu ponudile argumente i dokaze kojima bi ih potkrijepile, tako da Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, smatra da su apelacioni navodi izneseni u tom pravcu očigledno (prima facie) neosnovani. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantkinje nisu ponudile relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na koja se pozivaju, osim što su nezadovoljne rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinja u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozivaju, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinje imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević