Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1807/19 (D. B., F. B. i S. B.)

Odluka donesena 22. 05. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Uknjižba
  • Služnost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1807/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 05. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. maja 2019. godine, u predmetu broj AP-1807/19, rješavajući apelaciju Dževada Begića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Dževad Begić, Ferhat Begić i Sead Begić protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 022989 17 Gž 3 od 14. septembra 2018.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dževad Begić, Ferhat Begić i Sead Begić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Tuzle, koje zastupa Asim Ibrelić advokat iz Tuzle, podnijeli su 22. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 022989 17 Gž 3 od 14. septembra 2018. godine. Imajući u vidu da je Rješenjem Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 022989 19 Rev od 7. februara 2019. godine odbačena revizija apelanata izjavljena protiv presude Okružnog suda od 14. septembra 2018. godine, te imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-7439/18 od 13. februara 2019. godine, Ustavni sud konstatuje da je navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, odbijen je u cjelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da su održajem stekli pravo stvarne služnosti prolaza motornim vozilima i pješice preko određenih poslužnih parcela tuženog (E.B.) u korist određenih povlasnih parcela apelanata, pa je tuženi dužan trpjeti da apelanti bez prepreka koristi navedeni prolaz i da se na osnovu presude u novoj zemljišnoj knjizi, kada bude formirana, uknjiže sa pravom stvarne služnosti prolaza motornim vozilima i pješice preko predmetnih poslužnih parcela tuženog.

3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da apelanti nisu na pouzdan način dokazali da su se oni i njihovi prednici koristili parcelom tuženog na način kako to oni zahtjevaju da se utvrdi da su to činili, s obzirom da ni svi apelanti nisu bili dosljedni toj tvrdnji, te da su samo povremeno dolazili na predmetne parcele. S druge strane, naveo je Okružni sud, prvostepeni sud je istakao da je tuženi veoma uvjerljivo svjedočio da se sve vrijeme protivio i zabranjivao apelantima da prolaze njegovim dvorištem. Okružni sud je naveo da takav zaključak proizilazi i iz katastarskih planova u kojem nema evidentiranog bilo kakvog puta preko parcela tuženog, te iz iskaza svjedoka H.K. koja je, kao najbliža susjeda koja potiče iz porodice čije je svo predmetno zemljište, pred sudom veoma uvjerljivo opisala kakav je bio izgled dijela parcele apelanata, naglašavajući da je na tom dijelu nekada bio brijeg, preko kojeg se nije moglo prolaziti niti zapregom niti vozilima. Nadalje je naveo da iz provedenih materijalnih dokaza, iskaza parničnih stranaka i svjedoka, proizlazi da apelanti nisu faktički koristili zemljište tuženog kao prilazni put do svojih parcela, na koji način bi ostvarivali služnost u periodu dužem od 20 godina. Pri tom je istakao da iz iskaza tuženog i svjedoka H.B. i N.Š. proizlazi da je tuženi izgradio sporni dio svog dvorišta, kroz koje apelanti traže da se uspustavi put do njihovih parcela, još 1991.godine. Okružni sud je ukazao da je prvostepeni sud odbio tužbeni zahtjev apelanata, s obzirom da nisu dokazali vremenski period i način korištenja parcela tuženog. Pri tom se pozvao na odredbu člana 51. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima kojom je propisano da se pravo stvarne služnosti inter alia stiče i održajem, te odredbu člana 54. navedenog zakona kojom je propisano da se na takav način to pravo stiče kada vlasnik povlasnog dobra faktički ostvaruje služnost za vrijeme od 20 godina, a vlasnik poslužnog dobra se tome ne protivi. U konačnici, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud sve izvedene dokaze ocijenio savjesno i brižljivo, i to svaki dokaz za sebe i sve dokaze zajedno, pri čemu su pravilno ocijenjene sve činjenice odlučne za pravilno presuđenje u konkretnom slučaju, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i na isto pravilno primijenio materijalno pravo, a nije počinio nikakve povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih bi pobijana presuda bila nepravilna i nezakonita.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti, u suštini, smatraju da je u predmetnom postupku pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primjenjeno procesno pravo, te da je ocjena izvedenih dokaza bila nepotpuna. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (prava na imovinu, prava na ličnu slobodu i sigurnost i prava na dom), ali te navode nisu posebno obrazlagali.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na koje su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnom postupku utvrđeno činjenično stanje i vršena ocjena dokaza. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke dao razloge u pogledu ocjene izvedenih dokaza, o čemu se izjasnio i drugostepeni sud povodom apelantove žalbe protiv prvostepene presude, tako da Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. U vezi navoda apelanata da im je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na imovinu, pravo na ličnu slobodu i sigurnost i pravo na dom, Ustavni sud zapaža da, osim tvrdnje da im je to pravo povrijeđeno, apelanti nisu argumentovali te navode, te stoga zaključuje da su oni prima facie neosnovani. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1807/19 (D. B., F. B. i S. B.) | Sudska praksa | Aktio