Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-481/19 (A. I.)
Odluka donesena 22. 05. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Obligaciono- pravni odnosi
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Raskid ugovora
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-481/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 05. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. maja 2019. godine, u predmetu broj AP-481/19, rješavajući apelaciju Adema Ibradžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Adem Ibradžić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 23 0 P 013597 16 Rev od 8. novembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Adem Ibradžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kojeg zastupa Hamdija Veladžić, advokat iz Bihaća, podnio je 1. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 23 0 P 013597 16 Rev od 8. novembra 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je raskinut ugovor o kupoprodaji nekretnina, zaključen između apelanta kao kupca i drugotuženog ("Angropreduzeće" d.d. Cazin) kao prodavca, te da se naloži tuženim (F.A. i "Angropreduzeće" d.d. Cazin) da solidarno na ime vraćanja kupoprodajne cijene isplate apelantu određen novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnog stanja koje su utvrdili nižestepeni sudovi proizlazi da je apelant kao kupac nakon zaključenog ugovora o prodaji nekretnine, u kojem mu je drugotuženi kao prodavac jamčio da su prodate nekretnine isključivo njegovo vlasništvo i da nisu opterećene nikakvim uknjižbama i neuknjiženim teretima, saznao da je na spornoj nekretnini kao vlasnik upisano drugo lice, a ne prodavac. Upis tog drugog lica u zemljišne knjige je izvršen nakon zaključenog predmetnog ugovora, a na osnovu odluke koja je postala pravosnažna i izvršna prije zaključenja ugovora. Vrhovni sud je dalje naveo da apelant za tu okolnost nije znao u vrijema potpisivanja ugovora, ali je za istu saznao nakon prijema rješenja Poreske uprave od 4. oktobra 2006. godine, kojim je odbijen njegov zahtjev za razrez poreza na promet nekretnina. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno utvrdili da je apelant od dana prijema pomenutog rješenja saznao da nekretnina ima pravne nedostatke, iz čega proizilazi da apelant prije zaključenja ugovora nije provjerio da li su nekretnine koje kupuje vlasništvo drugotuženog. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je predmetna tužba podnesena skoro pet godina nakon tog saznanja i da su nižestepeni sudovi ispravno zaključili da je apelant izgubio pravo da se poziva na pravne nedostatke stvari u smislu odredbe člana 515. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) u vezi sa članovima 509. i 510. istog zakona. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi nakon izvršene ocjene dokaza utvrdili i da apelant na blagajni drugotuženog nije položio novac na ime kupoprodajne cijene, te da ga prodavac nikada nije uveo u posjed predmetne nekretnine. Takođe, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi ispravno zaključili da se izjava apelanta od 30. maja 2011. godine upućena prvotuženom F.A. (koji je u momentu zaključenja ugovora bio direktor drugotuženog) ne može smatrati izjavom o raskidu ugovora zbog neispunjenja, iz razloga što izjavu apelant nije dostavio drugotuženom kao prodavcu, nego prvotuženom kao osobi kojoj je, po tvrdnji apelanta, isplaćena kupoprodajna cijena, kao zahtjev za vraćanje plaćenog iznosa. Budući da izjava o raskidu ugovora zbog neispunjenja mora biti jasna, odnosno izražavati volju ugovorne strane da se ugovor iz tog razloga raskine i data bez odlaganja (član 130. ZOO), a da u ovom slučaju nije utvrđeno da je apelant izjavu o raskidu saopštio drugotuženom, niti da je to učinio bez odlaganja, pravilna je ocjena da je neosnovan tužbeni zahtjev da je predmetni ugovor raskinut zbog neispunjenja. Konačno, Vrhovni sud je naveo da apelant nije dokazao da je na ime kupoprodajne cijene predmetne nekretnine prvotuženom isplatio na ruke iznos od 40.000,00 KM zbog čega je pravilan zaključak drugostepenog suda da ne postoji osnov za udovoljenje zahtjevu za vraćanje tog iznosa apelantu.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se nije direktno pozvao na povredu nekog od zaštićenih prava, ali iz navoda apelacije proizilazi da apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primjenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO-a), u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević