Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-572/19 (P. V.)
Odluka donesena 22. 05. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-572/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 05. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. maja 2019. godine, u predmetu broj AP-572/19, rješavajući apelaciju Pere Vrljička, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Pero Vrljičak protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 P 051124 18 Rev od 7. septembra 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 051124 17 Gž od 12. septembra 2017.
godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 P 051124 16 P 2 od 11. januara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Pero Vrljičak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Međugorja, kojeg zastupa August Jančik, advokat iz Sarajeva, podnio je 8. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 051124 18 Rev od 7. septembra 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 051124 17 Gž od 12. septembra 2017. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 P 051124 16 P 2 od 11. januara 2017. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, utvrđeno je da je određenog dana dospjelo na plaćanje potraživanje tužioca (Intesa Sanpaolo banka d.d. BiH) u određenom novčanom iznosu na temelju protestirane mjenice koju je izdao i akceptirao apelant, a koja je protestirana pred sudom, te je apelant obavezan da na ime te protestirane mjenice tužiocu isplati utvrđeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova proizilazi da je tužilac, kao tražilac izvršenja, protiv apelanta kao izvršenika, podnio prijedlog za izvršenje 16. aprila 2009. godine na osnovu protestirane mjenice, koje je sud dozvolio 14. septembra 2009. godine. Apelant je izjavio prigovor na rješenje o izvršenju, te je izvršni sud donio zaključak 24. aprila 2010. godine da se prijedlog za izvršenje ima smatrati tužbom, koju je tužilac uredio kao tužbu za naplatu mjenice. Vrhovni sud je naveo da je dalje utvrđeno da je predmetna mjenica podignuta na protest protiv apelanta, a da je iz sadržaja mjenice utvrđeno da ju je 25. avgusta 2005. godine izdao i potpisao apelant kao trasat, te je i akceptirao, da ima bezuslovni uput plaćanja određenog novčanog iznosa tužiocu i označenje dospjelosti na 13. mart 2009. godine. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da predmetna mjenica sadrži jedno označenje dospjelosti na konkretan dan i da su nižestepeni sudovi ispravno zaključili da je naplativost mjenične svote dospjela tog određenog dana (član 34. stav 1. alineja 4. Zakona o mjenici). Vrhovni sud je naveo da mjenica kao strogo formalna pismena izjava, predstavlja sredstvo plaćanja i instrument plaćanja i da onaj ko ima pravo na mjenicu ima sva prava iz te mjenice, te da je u mjeničnom sporu isključeno raspravljanje o osnovnom poslu iz kojeg mjenica potiče, odnosno da se ne ispituje pravni osnov ili razlog obavezivanja mjeničnog dužnika.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena konačna osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević