Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4987/18 (D. Š.)

Odluka donesena 22. 05. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Smetanje posjeda
  • Služnost
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4987/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 05. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. svibnja 2019. godine, u predmetu broj AP-4987/18, rješavajući apelaciju Duška Šmulje, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Duško Šmulja protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 78 0 P 026053 18 Gž od 25. svibnja 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Duško Šmulja (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora, kojeg zastupa Nikola Tomašević odvjetnik iz Banjaluke, podnio je 30. kolovoza 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 78 0 P 026053 18 Gž od 25. svibnja 2018. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, utvrđeno je da je apelant smetao tužitelja (Z.N.) u posljednjem mirnom posjedu služnosti prolaza pješice, putničkim i teretnim vozilima, traktorom i poljoprivrednim mašinama putem koji vodi od seoskog planskog puta do kuće tužitelja, na način da je prekopao opisani put, a nakon toga sav posipni materijal, pijesak i šljunak traktorskom prikolicom odvezao sa lica mjesta, te na početku pravca služnosti prolaza do početka postavio betonske stubove i pletenu žicu i na taj način potpuno onemogućio prolaz spornim pravcem služnosti na sve moguće načine, pa je naređeno apelantu da u roku od 48 sati uspostavi stanje posjeda kako je bilo u trenutku smetanja i zabranjeno mu je ovakvo ili slično smetanje posjeda tužitelja ubuduće, pod prijetnjom prinudnog izvršenja, izricanja novčane kazne i drugih zakonskih posljedica.

3. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je odredbom članka 313. stavak 5. Zakona o stvarnim pravima propisano da sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, pri čemu nemaju utjecaja prava na posjed, pravni osnov posjeda i savjesnost posjednika. Nadalje, Okružni sud je naveo da smetanje posjeda predstavlja svaki akt kojim se onemogućava ili ometa normalno vršenje faktičke vlasti na stvarima ili pravima koje čine posjed, te parnica zbog smetanja posjeda služi samo cilju da se uspostavi posljednje mirno stanje posjeda i da se ono zaštiti. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je tužitelj dokazao, a što ni apelant ne spori, da se nesmetano služio putem preko parcele apelanta, da je apelant prekopao prolaz i postavio betonske stubove i onemogućio tužitelja da prolazi tim putem, sljedom čega je i pravilan zaključak prvostupanjskog suda da su ispunjeni uvjeti za posjedovnu zaštitu koju traži tužitelj na način kako je to identificirao vještak geodetske struke. Osim toga, Okružni sud je naveo da je tijekom postupka nesporno utvrđeno da je tužitelj posljednji mirni posjednik prolaza putem preko nekretnine apelanta, pa nespretnost u postavljanju tužbenog zahtjeva ne utječe na - pravilnost i zakonitost ove odluke. Naime, činjenica da se u tužbenom zahtjevu koristi terminologija „u posljednjem mirnom posjedu službenosti prolaza pješice, putničkim i teretnim vozilima...", a ne kako bi pravilno bilo „u posljednjoj mirnoj državini prava prolaza pješice...“, prema mišljenju Okružnog suda, ne mijenja činjenicu da je tužitelj dokazao da je dugogodišnji korisnik mirnog prolaza spornim putem i da ga je apelant svojom radnjom prekopavanja i postavljanja betonskih stubova onemogućio u takvom korištenju. Konačno, Okružni sud je naveo da ovako postavljen tužbeni zahtjev treba shvatiti kao služnost prolaza (mogućnost prolaza), a ne kao stvarno pravo služnosti prolaza preko nekretnine apelanta koje je konstituirano sudskom odlukom i koje se upisuje u javnu evidenciju. Apelacioni navodi

4. Apelant se pozvao na povredu prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na poštivanje privatnog i obiteljskog života iz članka članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Okružnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelanta ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4987/18 (D. Š.) | Sudska praksa | Aktio