Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-33/19 (G. M.)

Odluka donesena 22. 05. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-33/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 05. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. maja 2019. godine, u predmetu broj AP-33/19, rješavajući apelaciju Gorana Maratovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i član 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Goran Maratović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 28 0 P 013657 16 Rev od 4. oktobra 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 28 0 P 013657 12 Gž od 16. marta 2016. godine i Presude Općinskog suda u Gradačcu broj 28 0 P 013657 10 P od 31. avgusta 2012. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Goran Maratović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Dragan Oparnica advokat iz Brčkog, podnio je 31. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 28 0 P 013657 16 Rev od 4. oktobra 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 28 0 P 013657 12 Gž od 16. marta 2016. godine i Presude Općinskog suda u Gradačcu broj 28 0 P 013657 10 P od 31. avgusta 2012. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da se tuženi (B.M.) obaveže da apelantu isplati iznos od 14.188,00 KM kao vrijednost auta „Audi A-6” u vrijeme razmjene i određeni novčani iznos na ime obračunate zatezne kamate po presudi Osnovnog suda Brčko distrikta BiH, kao i troškove parničnog postupka na koje je apelant obavezan presudom Osnovnog suda Brčko distrikta BiH, te je apelant oslobođen plaćanja sudskih taksi u ovom predmetu.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo, između ostalog, da su nižestepeni sudovi utvrdili da je apelant (vlasnik i posjednik) 24. aprila 2005. godine s tuženim izvršio zamjenu svog vozila za vozilo tuženog („Audi A6") uz doplatu iznosa od 1.000,00 Eura od strane tuženog. Zatim, da su nižestepeni sudovi utvrdili da je apelant vozilo „Audi A6" (mjesec dana nakon zamjene) dalje mijenjao s N.L. za vozilo „BMW” uz doplatu od 1.500,00 KM, koji je (nakon dva do tri mjeseca) obavijestio apelanta da mu je policija oduzela vozilo „Audi A6” jer je ukradeno, te da je apelant odmah obavijestio tuženog da je vozilo „Audi A6" oduzela policija i tražio da mu tuženi vrati vozilo „Mitsubishi Pajero” ili da mu izmiri vrijednost vozila (što tuženi nije učinio jer je već otuđio apelantovo vozilo). Također, da su nižestepeni sudovi utvrdili da je između N.L. (kao tužitelja) i apelanta (kao tuženog) vođen parnični postupak u kojem je apelant obavezan da N.L. naknadi vrijednost vozila „BMW” na dan oduzimanja vozila „Audi A6” i doplaćeni iznos. Vrhovni sud je naveo da apelantu u slučaju raskida ugovora zbog pravnih nedostataka stvari koja je bila predmet razmjene pripada pravo na vraćanje onoga što je po osnovu tog ugovora dao i pravo na naknadu štete (čl. 552., 553., 508., 509. i 510. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima), ali da apelant tužbenim zahtjevom nije tražio vraćanje vozila „Mitsubishi Pajero” niti isplatu iznosa koji odgovara vrijednosti tog vozila. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da tužbeni zahtjev nije osnovan, zato što apelant u ovom postupku na ime naknade štete traži iznos koji je pravosnažnom presudom obavezan platiti trećem licu, te naglasio da samom pravosnažnošću te presude nije došlo do umanjenja apelantove imovine (član 155. Zakona o obligacionim odnosima). Pri tome, Vrhovni sud je ukazao da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da apelant nije postupio po presudi Osnovnog suda Brčko distrikta BiH i isplatio iznos od 14.188,00 KM sa kamatama, te da je stoga neosnovan apelantov revizioni navod da je "nesporno" da je pretrpio štetu.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Naime, imajući u vidu da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima, u ospornoj odluci dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević