Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-50/19 ("FOTO COLOR LABOR S" d.o.o. Banja Luka)
Odluka donesena 22. 05. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Naknada
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-50/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 05. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. maja 2019. godine, u predmetu broj AP-50/19, rješavajući apelaciju "FOTO COLOR LABOR S" d.o.o. Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "FOTO COLOR LABOR S" d.o.o. Banja Luka protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Mals 119733 18 Pž od 12.
oktobra 2018. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Mals 119733 16 Mals od 8. marta 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. "FOTO COLOR LABOR S" d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 5. januara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Mals 119733 18 Pž od 12. oktobra 2018. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Mals 119733 16 Mals od 8. marta 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Višeg privrednog suda, apelant je obavezan da tužitelju („Asocijacija kompozitora-muzičkih stvaralaca” (AMUS) Sarajevo) na ime autorske naknade za period od 19. avgusta 2013. do 27. novembra 2017. godine isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, da o svom trošku objavi presudu u dnevnom listu „Glas Srpske”, te da tužitelju naknadi troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom.
3. U obrazloženju osporene odluke Viši privredni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je tužitelj (kolektivna organizacija) za svoj rad dobio dozvolu Instituta za intelektualno vlasništvo BiH, te da je s Asocijacijom prihvatnih elektronskih medija u BiH, Asocijacijom elektronskih medija BiH i Udruženjem lokalnih stanica RS zaključio kolektivne ugovore u vezi s korištenjem muzičkih djela (određena i tarifa za korištenje muzičkih djela). Zatim, da je prvostepeni sud utvrdio da je tužitelj u više navrata pozivao apelanta na zaključenje ugovora, te da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke utvrđeno kolika bi iznosila naknada za korištenje muzičkih djela. S tim u vezi, Viši privredni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud (u skladu s odredbama čl. 2.,3., 6. i 81. Zakona o kolektivnom ostvarivanju autorskog i srodnih prava) utvrdio da je zahtjev tužitelja osnovan, te naglasio da je prvostepeni sud za odluku o visini tužbenog zahtjeva imao uporište u nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke, zbog čega nisu osnovani apelantovi navodi kojima ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na visinu utvrđene naknade. Viši privredni sud je ukazao da je odredbom člana 15. Zakona o autorskim i srodnim pravima propisano da će se odlukom naložiti i objava presude, te naglasio da je donošenje ovakve odluke od strane prvostepenog suda propisano zakonom, zbog čega nema uticaja na zakonitost prvostepene presude propust prvostepenog suda da u obrazloženju presude navede na temelju koje odredbe zakona je donio ovu odluku. Nadalje, Viši privredni sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o sporu male vrijednosti u kojem se presuda ne može pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (član 433. Zakona o parničnom postupku), zbog čega se apelantovi navodi kojima osporava utvrđeno činjenično stanje ne mogu s uspjehom isticati u ovoj vrsti spora. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Naime, apelant navodi da prvostepeni sud nije naveo na osnovu koju zakonske odredbe je obavezao apelanta da o svom trošku objavi presudu u dnevnom listu „Glas srpske“, te da „drugostepeni sud nije dao bilo kakvu valjanu ocjenu navoda iz žalbe apelanta“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Viši privredni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević