Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1932/18 (L. B.)
Odluka donesena 22. 05. 2019.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Invalidnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
- Naknada
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1932/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 05. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. maja 2019. godine, u predmetu broj AP-1932/18, rješavajući apelaciju Luke Beljana, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Luka Beljan protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 10 0 U 004270 17 U od 20. februara 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Luka Beljan (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prisoje, podnio je 28. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tesktu: Kantonalni sud) broj 10 0 U 004270 17 U od 20. februara 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je apelantov zahtjev za priznavanje prava na novčanu naknadu zbog tjelesne onesposobljenosti.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je apelant primao novčanu naknadu zbog tjelesnog oštećenja do 1994. godine, koje pravo mu je, stupanjem na snagu Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju iz 1998. godine, prestalo. Kantonalni sud je nadalje ukazao da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju iz 2000. godine ponovo uvedeno pravo na novčanu naknadu zbog fizičke onesposobljenosti, te da je odredbom člana 72. a navedenog zakona propisano da pravo na novčanu naknadu zbog fizičke onesposobljenosti stiče osiguranik čija je fizička onesposobljenost u iznosu od najmanje 30% nastala kao rezultat povrede na radu ili bolesti prouzrokovane radom. S tim u vezi je istakao da je apelant prvobitno 1983. godine ostvario pravo na novčanu naknadu zbog tjelesnog oštećenja, čiji je uzrok bolest, a ne povreda na radu ili bolest prouzrokovana radom, te slijedom navedenog zaključio da su upravni organi pravilno odlučili kada su odbili apelantov zahtjev. Pri tome je naglasio da je neosnovan apelantov prigovor da ima pravo, po vlastitom izboru, koristiti pravo na novčanu naknadu temeljem odredbe člana 72. d) Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, jer nije, kako pogrešno smatra, ostvario to pravo, s obzirom da mu je pravo koje je ostvario 1983. godine, prestalo stupanjem na snagu Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju iz 1998. godine. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku „primjena prava bila proizvoljna i diskriminacijska“, da je njegovo pravo na novčanu naknadu zbog tjelesne onesposobljenosti „stečeno pravo“, te da mu ono pripada shodno odredbi člana 72. d) Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju. Ističe da je, s obzirom da je primao novčanu naknadu zbog tjelesnog oštećenja do 1994. godine, odnosno da mu je to pravo ukinuto četiri godine i četiri mjeseca prije stupanja na snagu Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju iz 1998. godine, kojim je propisano (član 136. stav 2.) da se propisi koji su se primjenjivali do stupanja na snagu tog zakona prestaju šest mjeseci od dana stupanja na snagu tog zakona, diskriminisan u odnosu na ostala lica koja su naknadu primala četiri godine i 10 mjeseci duže od apelanta i dalje je primaju. Smatra da je u predmetnom postupku došlo do mješanja u njegovu imovinu koje nije bilo proporcionalno, te zahtjeva novčanu naknadu u iznosu od 4.500,00 KM na ime nematerijalne štete zbog „dugog trajanja postupka i sporog rješavanja“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnom postupku primjenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao jasne i precizne razloge zbog kojih smatra da apelant ne ispunjava uslove za ostvarivanje prava na novčanu naknadu zbog tjelesne onesposobljenosti, pa se ne može zaključiti da je primjena odredaba Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. U odnosu na navode koji se tiču povrede prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud zapaža da apelant osim što je zahtijevao novčanu naknadu na ime nematerijalne štete zbog „dugog trajanja postupka i sporog rješavanja“, nije posebno obrazlagao te navode, odnosno nije ponudio argumente i dokaze kojima bi potkrijepio te svoje navode, tako da Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, smatra da su apelantovi navodi izneseni u tom pravcu očigledno (prima facie) neosnovani. U vezi apelantovih navoda da je diskriminisan zbog toga što mu je pravo na naknadu zbog tjelesnog oštećenja koje je stekao 1983. godine ukinuto četiri godine i četiri mjeseca prije stupanja na snagu Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju iz 1998. godine, dok su druga lica nastavila da primaju tu naknadu, Ustavni sud ukazuje da se navedeni navodi ne mogu dovesti u vezu sa predmetnim postupkom u kojem je donesena osporena odluka, te stoga smatra da su ti navodi prima facie neosnovani. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević