Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5507/17 (A. K.)
Odluka donesena 22. 05. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Radni spor
- Radni odnos
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Troškovi postupka
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5507/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 05. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. maja 2019. godine, u predmetu broj AP-5507/17, rješavajući apelaciju Amira Kapetanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Amira Kapetanovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 29 0 Rs 022127 15 Rsž od 13. novembra 2017. godine i Presude Općinskog suda u Kalesiji broj 29 0 Rs 022127 14 Rs od 13. maja 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Amir Kapetanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, podnio je 25. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 29 0 Rs 022127 15 Rsž od 13. novembra 2017. godine i Presude Općinskog suda u Kalesiji (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 29 0 Rs 022127 14 Rs od 13. maja 2015. godine. Apelant je 17. januara 2018. godine dopunio apelaciju.
2. Apelant je 14. oktobra 2014. godine podnio Općinskom sudu tužbu protiv tužene, radi poništenja odluke o izboru kandidata po raspisanom konkursu.
3. Presudom Općinskog suda broj 29 0 Rs 022127 14 Rs od 13. maja 2015. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi Odluka JU Mješovita srednja škola Kalesija (u daljnjem tekstu: tužena) o prijemu kandidata A. I. u radni odnos na određenu poziciju, te se shodno tome poništava odluka tužene kojom je odbijena apelantova žalba, pa se obavezuje tuženi da kandidata sa pravom prioriteta pri zapošljavanju prema odredbi člana 16. Zakona o dopunskim pravima boraca i članova njihovih porodica primi u radni odnos i rasporedi na tu poziciju, te da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka. Prvostepenom presudom, odbijen je i apelantov tužbeni zahtjev da se „poništi odluka tuženog na poziciju na koju je izabran kandidat E. M., odluka tužene na poziciju na koju je izabran kandidat I. B., te se shodno tome poništava odluka tužene kojom je odbijena apelantova žalba i obavezuje tužena da kandidata sa pravom prioriteta pri zapošljavanju prema odredbi člana 16. Zakona o dopunskim pravima boraca i članova njihovih porodica primi u radni odnos i rasporedi na navedene pozicije, te da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka“. Apelant je obavezan da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka.
4. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da je Ministarstvo obrazovanja, nauke, kulture i sporta Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) raspisalo konkurs za prijem u radni odnos nastavnika i stručnih saradnika u osnovnim i srednjim školama Tuzlanskog kantona. Dalje je naveo da je komisija izvršila bodovanje prijavljenih kandidata i sačinila rang listu za te pozicije. Takođe je naveo da je apelant ispunjavao opće i posebne uvjete konkursa i da je od strane komisije koja je ocjenjivala praktičan rad kandidata bodovan za sve pozicije, te da je nesporno da niti za jednu poziciju apelant nije bio prvorangiran. Općinski sud je naveo da je Školski odbor tužene, odlučujući o apelantovom prigovoru, odlukom od 16. septembra 2014. godine odbio prigovor, te se u obrazloženju odluke pozvao na član 6. stav 3. Pravilnika o uslovima, kriterijima i postupku zapošljavanja u javnim ustanovama osnovnog i srednjeg obrazovanja na području Tuzlanskog kantona od 6. avgusta 2014. godine (u daljnjem tekstu: Pravilnik), kojim je propisano da je kriterij na osnovu kojeg se vrši bodovanje i prijem nastavnika praktične nastave, praktičan rad. Općinski sud je naveo da apelant smatra da je trebao da ima prioritet pri izboru kandidata za konkursne pozicije shodno odredbama Zakona o dopunskim pravima boraca i članova njihovih porodica. Nadalje, Općinski sud je ukazao da se apelant obratio direktoru tužene sa zahtjevom za prijem u radni odnos na navedene pozicije kao demobilisani borac i da je priložio za to potrebne dokaze, te dostavio preporuku Ministarstva za boračka pitanja, pozivajući se na odredbe člana 16. Zakona o dopunskim pravima boraca i članova njihovih porodica.
5. Općinski sud je ukazao da je odredbama člana 19. stav 3. Pravilnika propisano da direktor škole donosi odluku o prijemu prvorangiranih kandidata na osnovu rang liste kandidata, a odredbom stava 7. da izuzetno od stava 3. direktor, na obrazloženi zahtjev uz saglasnost Ministarstva za boračka pitanja TK, može primiti lica iz Zakona o dopunskim pravima boraca i članova njihovih porodica i to: lica koja imaju status ratnih vojnih invalida i demobilisanih boraca, djeca šehida i poginulih boraca i djeca ratnih vojnih invalida sa i preko 60% vojnog invaliditeta. Zatim je ukazao da iz preporuke Ministarstva za boračka pitanja TK proizilazi da je apelantu, kao demobilisanom borcu data preporuka s pozivom na član 16. Zakona o dopunskim pravima boraca i članova njihovih porodica.
6. Općinski sud je istakao da odluke čije poništenje traži apelant nisu nezakonite, jer su donijete u skladu sa Pravilnikom, a direktor tužene je izabrao kandidate koji su bili prvorangirani na rang listama. Općinski sud je ukazao da Zakonom o dopunskim pravima boraca i članova njihovih porodica nije propisano da su poslodavci dužni da prime u radni odnos kategorije iz člana 16., već je navedeno da imaju pravo na prvenstvo pri zapošljavanju. Pored toga, Općinski sud je naveo da je odluku o troškovima postupka zasnovao na odredbama čl. 386. stav 1. i 396. stav 1. Zakona o parničnom postupku, koji se odnose na zastupanje na pripremnom ročištu i glavnoj raspravi, te nastavku glavne rasprave, sve prema važećoj Advokatskoj tarifi.
7. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je donio presudu broj 29 0 Rs 022127 15 Rsž od 13. novembra 2017. godine kojom je odbio žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.
8. Kantonalni sud je naveo da su odredbama člana 1. stav 1. Zakona o dopunskim pravima boraca i članova njihovih porodica propisani uslovi, način i postupak za ostvarivanje prava članova porodica šehida, poginulih, umrlih i nestalih boraca, ratnih vojnih invalida, dobitnika ratnih priznanja i odlikovanja, demobiliziranih boraca i mirnodopskih vojnih invalida, kao i druga pitanja [...]. Nadalje je ukazao da je izmijenjenom odredbom člana 16. stav 1. navedenog zakona predviđeno da nezaposlena osoba iz člana 1. i 4. istog zakona, bez obzira na starosnu dob, koja je na evidenciji za zapošljavanje, ima pravo na prvenstvo pri zapošljavanju ukoliko ispunjava opće i posebne uslove za radno mjesto na kojem se vrši zapošljavanje, u skladu sa kriterijima utvrđenim zakonom, podzakonskim aktom i općim aktom. Takođe je naveo da je stavom 2. iste odredbe predviđena obaveza da se kao jedan od kriterija za bodovanje predvidi i status boraca i članova njihovih porodica i to redoslijedom zavisno od kategorije boračke populacije, te je u stavu 2. tačka
d) predviđeno dodatno bodovanje i za demobilisane borce.
9. Kantonalni sud je ukazao da apelantovo istrajavanje na tvrdnjama da samim tim što pripada kategoriji demobilisanih boraca i ispunjava opće i posebne uvjete ima prioritet u zapošljavanju, bez obzira na ostvareni broj bodova, nije osnovano, imajući u vidu da ni jednim propisom nije regulisano da demobilisanim borcima, kao ni drugim kategorijama boračke populacije prioritetno pripada pravo na zapošljavanje u odnosu na druge kandidate, bez obzira na rangirano mjesto na bodovnoj listi. Kantonalni sud je istakao da nisu osnovani ni žalbeni navodi da se Zakon o dopunskim pravima boraca i članova njihovih porodica primjenjuje nezavisno od ostalih zakona i podzakonskih akata, jer suprotno proizilazi iz sadržine novelirane odredbe člana 16. tog zakona koja upravo upućuje na Pravilnik. Zatim je ukazao da je irelevantno apelantovo pozivanje na akt Ministarstva za boračka pitanja, iz razloga što se ne radi o saglasnosti u smislu člana 19. stav 7. u vezi sa stavom 3. Pravilnika, jer nadležno ministarstvo niti je predložilo ni dalo saglasnost da se apelant primi u radni odnos bez obzira na poziciju na rang listi. Kantonalni sud je ukazao da je odredbama člana 19. stav 7. Pravilnika prijem kandidata u radni odnos mimo ostvarenih bodova predviđeno kao mogućnost, a ne kao obaveza poslodavca, kako to pogrešno rezonuje apelant.
10. Kantonalni sud je istakao da su neosnovane apelantove tvrdnje da je trebao biti oslobođen plaćanja troškova zastupanja tužene po punomoćniku advokatu, iz razloga što se ne radi o obavezi plaćanja troškova koji se odnose na troškove sudskih taksi, predujma za troškove svjedoka, vještaka, uviđaja i sl., već o troškovima druge stranke u postupku, odnosno tužene, za koje se u smislu odredaba čl. 400, 401. i 402. Zakona o parničnom postupku ne može tražiti oslobađanje od plaćanja.
11. Apelant smatra da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao segmenta prava na pravično suđenje, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant smatra da je tumačenje člana 16. Zakona o dopunskim pravima boraca i članova njihovih porodica suprotno načelu zakonitosti, proizvoljno i neargumentovano. Apelant navodi da je u toku postupka nesporno utvrđeno da je ispunjavao sve uslove predviđene konkursom, Pravilnikom, Zakonom o srednjem obrazovanju i odgoju, te članom
16. Zakona o dopunskim pravima boraca i članova njihovih porodica. Apelant navodi da je neosnovano istrajavanje da odredba člana 16. Zakona o dopunskim pravima boraca i članova njihovih porodica upućuje na Pravilnik. Apelant smatra da je pogrešno odlučeno o troškovima parničnog postupka, jer troškovi za angažovanje punomoćnika advokata tužene nisu bili potrebni radi vođenja parnice, te da bi plaćanjem troškova bila dovedena u pitanje njegova egzistencija. Pored toga, apelant navodi da je Kantonalni sud samo formalno odlučivao o žalbi.
12. U odnosu na dužinu trajanja parničnog postupka, apelant ukazuje da je podnio tužbu Općinskom sud 10. oktobra 2014. godine, a da je postupak okončan presudom Kantonalnog suda od 13. novembra 2017. godine. Apelant navodi da je parnični postupak trajao tri godine i jedan mjesec, da je trebao biti proveden po hitnom postupku jer je u pitanju radni spor. Apelant ukazuje da se dva puta obraćao Kantonalnom sudu sa molbom za provođenje postupka u što kraćem roku. Predložio je da Ustavni sud naloži nadležnoj instituciji da apelantu izvrši isplatu na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. Ustavni sud nalazi da povredu ustavnih prava na koja se pozvao, apelant, u suštini, nalazi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primijeni pozitivno-pravnih propisa. S tim u vezi Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
16. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio poništenje odluka o izboru kandidata i da se obaveže tužena da kandidata sa pravom prioriteta pri zapošljavanju prema odredbama člana 16. Zakona o dopunskim pravima boraca i članova njihovih porodica primi u radni odnos. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto činjenično i pravno pitanje i da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-303/18 od 19. decembra 2018. godine dostupna na www.ustavnisud.ba). Naime, Ustavni sud je ocijenio kao prima facie navode iz navedene apelacije koja je podnesena protiv presude Kantonalnog suda koji je naveo da „nisu osnovani apelantovi žalbeni navodi da se Zakon o dopunskim pravima boraca i članova njihovih porodica, kao lex specialis, primjenjuje nezavisno od ostalih zakona i podzakonskih akata, iz razloga što iz sadržine novelirane odredbe člana 16. tog zakona proizilazi suprotno, jer ta odredba upućuje upravo na Pravilnik i predviđa dodatne kriterije i uvećanje bodova po osnovu pripadnosti boračkoj populaciji, kako je to regulisano članom 9. Pravilnika. Pored navedenog, ukazano je da je irelevantno apelantovo pozivanje na akt Ministarstva za boračka pitanja TK od 28. avgusta 2014. godine, iz razloga što se ne radi o saglasnosti Ministarstva u smislu odredaba člana 19. stav 7. u vezi sa stavom 3. Pravilnika, jer nadležno Ministarstvo nije predložilo ni dalo saglasnost da se apelant primi u radni odnos bez obzira na poziciju na rang listi, dok je odredbama člana 19. stav 7. Pravilnika prijem kandidata u radni odnos mimo ostvarenih bodova predviđeno kao mogućnost, a ne kao obaveza poslodavca, kako to apelant pogrešno rezonuje“. Imajući u vidu da je identično pravno pitanje, mutatis mutandis, raspravljano u predmetu broj AP 303/18, Ustavni sud se, umjesto posebnog obrazloženja konkretne odluke u pogledu apelantovih navoda, poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci.
17. U vezi s apelantovim navodima koji se odnose na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud zapaža da je tužba u konkretnom predmetu podnesena 14. oktobra 2014. godine, a da je postupak okončan presudom Kantonalnog suda od 13. novembra 2017. godine. Dakle, postupak je ukupno trajao tri godine i jedan mjesec. Sagledavajući postupak u cjelini, te imajući u vidu da je apelant do konačne odluke došao prije podnošenja apelacije, kao i da je parnični postupak ukupno trajao nešto duže od tri godine u kojem periodu su redovni sudovi donijeli dvije meritorne odluke, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema elemenata koji ukazuju da su redovni sudovi namjerno odugovlačili postupak na apelantovu štetu, odnosno da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku.
18. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević