Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1812/19 ("BINGO" d.o.o. Tuzla i D. N.)

Odluka donesena 22. 05. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Prekršaj
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prekršajni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1812/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 05. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. maja 2019. godine, u predmetu broj AP-1812/19, rješavajući apelaciju "BINGO" d.o.o. Tuzla i Daria Nikolića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli "BINGO" d.o.o. Tuzla i Dario Nikolić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 28 1 Pr 004634 18 Pžp od 13. marta 2019. godine i Rješenja Općinskog suda u Gradačcu broj 28 1 Pr 004634 17 Pr od 23.

oktobra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. "BINGO" d.o.o. Tuzla i Dario Nikolić (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant ili apelanti), podnijeli su 23. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 28 1 Pr 004634 18 Pžp od 13. marta 2019. godine i Rješenja Općinskog suda u Gradačcu broj 28 1 Pr 004634 17 Pr od 23. oktobra 2018. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, prvoapelant kao pravno lice i drugoapelant kao odgovorno lica prvoapelanta, oglašeni su odgovornim zbog prekršaja iz člana 17. stav 1. i stav 2, kažnjivom po članu 93. stav 2. Zakona o veterinarstvu BiH, pa im je sud izrekao novčane kazne u određenim novčanim iznosima, te je odlučeno da su apelanti dužni na ime troškova prekršajnog postupka platiti određeni novčani iznos.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je svjedok D.K, vetrinar zaposlen u Federalnoj upravi za inspekcijske poslove u Sarajevu, koji je vršio kontrolu nad prvoapelantom, utvrdio da prvoapelant nije posjedovao propisanu potvrdu 2a Federalnog ministarstva poljoprivrede vodoprivrede i šumarstva (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) o zdravstvenom stanju pošiljke životinjskog porijekla, što je u suprotnosti sa odredbom člana 17. Zakona o veterinarstvu BiH, na šta je prethodno dva puta zapisnički upozorio prvoapelanta. Kantonalni sud je naveo da je pregled nad prvoapelantovim proizvodima vršen od strane JP Veterinarske stanice d.o.o. Tuzla koja je prvoapelantu izdala obrazac VK/2a, koji obrazac je prvoapelant predočio prilikom inspekcijske kontrole. S tim u vezi je naveo da je Zakonom o veterinarstvu BiH propisano da potvrdu izdaje isključivo Ministarstvo i da takva potvrda ima naziv obrasca 2a, koji prati pošiljku od mjesta utovara do krajnjeg odredišta, kako je to propisano odredbom člana 16. Odluke o veterinarskoj svjedodžbi o zdravstvenom stanju životinja i pošiljaka životinjskog porijekla u unutrašnjem i međunarodnom prometu. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da su apelanti počinili prekršaje koji su im stavljeni na teret.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da je u predmetnom postupku pogrešno primjenjeno materijalno pravo, te da su sudovi bili dužni utvrditi da li obrazac VK/2a može biti valjan dokaz o zdravstvenom stanju proizvoda u smislu odredbe člana 17. stav 2. Zakona o veterinarstvu BiH. Smatraju, pozivajući se na odredbu člana 2 stav 2. tačka 1. Zakona o veterinarstvu BiH, da je nadležni organ za njegovo sprovođenje Ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskih odnosa, koje ministarstvo nije propisalo obrazac za veterinarskog certifikata. Ističu da zakoni na nivou Federacije BiH i Bosne i Hercegovine, kojima se reguše predmetna materija, nisu harmonizovani, te da je Ured Vlade Federacije BiH za zakonodavstvo i usklađenost sa propisima Evropske Unije, na zahtjev JP Veterinarske stanice d.o.o. Tuzla, dostavio mišljenje od 8. aprila 2009. godine, u kome je navedeno da se do harmonizacije postojećih zakonskih i podzakonskih akata u potpunosti primjenjuju odredbe federalnih propisa. Takođe navodi da redovni sudovi nisu „razložno“ ocijenili sve prigovore koje su apelanti istakli u toku postupka.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnom postupku primjenjeno materijalno pravo, te na način na koji su obrazložene odluke. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Takođe, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente. Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29; vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena odredaba Zakona o veterinarstvu BiH u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. U odnosu na navode apelanata da redovni sudovi nisu dovoljno obrazložili svoje odluke, Ustavni sud ukazuje da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, redovni sudovi nisu obavezni da iznesu sve detalje i da odgovore na sve iznesene navode, nego su dužni da odgovore na relevantne navode, te svoju odluku obrazlože tako što će navesti jasne i razumljive razloge, a što su u konkretnom slučaju i učinili. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1812/19 ("BINGO" d.o.o. Tuzla i D. N.) | Sudska praksa | Aktio