Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-554/17 (M. D. i R. D.)
Odluka donesena 22. 05. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Miješanje u imovinu
- Pravično suđenje - razuman rok
- Suvlasništvo
- Povrat stana
- Legitiman cilj
- Građanski postupak
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
- Javni interes
- Proporcionalnost
- Upravni spor
- Propisano zakonom
- Stanarsko pravo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Zakon o dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-554/17
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 05. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 554/17, rješavajući apelaciju Milana Davidovića i Rade Davidović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. maja 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Milana Davidovića i Rade Davidović podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 072585 16 Gž od 21. novembra 2016. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 072585 15 P 2 od 3. februara 2016. godine.
Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i u „Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Milan Davidović i Rada Davidović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Dragan Kramar, advokat iz Ilidže, podnijeli su 10. februara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 072585 16 Gž od 21. novembra 2016. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 072585 15 P 2 od 3. februara 2016. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda, te od Federacije Bosne i Hercegovine, koju zastupa Federalno pravobranilaštvo Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 22. oktobra 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 31. oktobra 2018. godine, Općinski sud 1. novembra 2018. godine, a tužena 7. novembra 2018. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
5. Odlučujući o tužbi apelanata podnesenoj 28. januara 2009. godine, Općinski sud je donio Presudu broj 65 0 P 072585 09 P od 11. juna 2010. godine kojom je usvojen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da su se stekli zakonski uvjeti za zaključenje kupoprodajnog ugovora između tužene, kao prodavca, i apelanata, kao kupaca, jednog dvoiposobnog stana u Sarajevu, bliže označenog u izreci presude, za kupoprodajnu cijenu od 17.024,30 KM u certifikatima, kao sredstvom plaćanja, pa je, dosljedno tome, tužena dužna trpjeti da se apelanti, nakon uplate navedene kupoprodajne cijene stana na račun tužene, u pripadajućem podulošku za Općinu Novi Grad Sarajevo u KPU - Zemljišnoknjižnog ureda Općinskog suda uknjiže kao suvlasnici kupljenog stana sa dijelom od po ½, a u suprotnom, ta presuda će u cijelosti nadomjestiti nezaključeni ugovor o kupovini predmetnog stana.
6. Općinski sud je smatrao da, iako je nesporno da su apelanti neblagovremeno podnijeli zahtjev za otkup predmetnog stana, s obzirom na to da odredbom člana 8a. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova), te nijednom drugom odredbom nije propisana sankcija za neblagovremeno podnošenje zahtjeva za otkup, u smislu gubitka prava na otkup, te je zaključio da predmetna odredba ne može biti restriktivno tumačena, pa da bi zbog toga apelanti, u smislu čl. 7. i 9. Zakona o prodaji stanova, izgubili pravo da stan otkupe saglasno odredbama navedenog zakona.
7. Odlučujući o žalbi tužene, koja je Kantonalnom sudu dostavljena 24. februara 2011. godine, Kantonalni sud je Rješenjem broj 65 0 P 072585 11 Gž od 28. oktobra 2014. godine žalbu uvažio, ukinuo Presudu Općinskog suda broj 65 0 P 072585 09 P od 11. juna 2010. godine i predmet vratio na ponovni postupak. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je Kantonalni sud prvostepenu presudu ukinuo zbog toga što je kao tužena bila označena Vlada FBiH - Služba za zajedničke poslove organa i tijela Federacije BiH, koja ne može biti stranka u postupku kao organ Federacije BiH, pa je bilo potrebno pozvati apelante da izvrše potrebne ispravke tužbe kako bi se postupak nastavio, u smislu člana 295. stav l. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
Osporene odluke
8. U ponovljenom postupku, nakon što je opunomoćenik apelanata podneskom od 19. decembra 2014. godine uredio tužbu, Općinski sud je Presudom broj 65 0 P 072585 15 P 2 od 3. februara 2016. godine odbio tužbeni zahtjev apelanata kao neosnovan.
9. U obrazloženju presude je navedeno da je sud na osnovu provedenih dokaza, što konačno nije ni bilo sporno među strankama, utvrdio da su apelanti supružnici, nosilac i sunosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, te da su u posjed stana vraćeni na osnovu rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) od 23. januara 2004. godine, i to 3. juna 2004. godine. Također je utvrđeno da je predmetno rješenje postalo pravosnažno 14. maja 2007. godine, da su se apelanti dva puta obraćali tuženoj zahtjevom za otkup stana, te da je njihov drugi zahtjev odbačen kao neblagovremen, odnosno podnesen izvan roka propisanog članom 8a. Zakona o prodaji stanova.
10. Dalje je navedeno da je u konkretnoj pravnoj stvari sporno da li apelanti imaju pravo na otkup, odnosno da li su zahtjev podnijeli izvan roka propisanog navedenom odredbom. S tim u vezi je istaknuto da je članom 7. Zakona o prodaji stanova propisano da svaki nosilac stanarskog prava može istaći zahtjev za kupovinu u pisanom obliku nosiocu prava raspolaganja stanom, a svaki prodavac je dužan da ga proda. Zahtjev se podnosi u roku od dvije godine od dana stupanja na snagu ovog zakona, odnosno u roku od tri mjeseca od dana okončanja eventualnog sudskog postupka, a ugovor o prodaji se mora zaključiti u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva za otkup. Ako prodavac, na zahtjev nosioca stanarskog prava, ne sklopi ugovor u roku iz prethodnog stava, kupac će pokrenuti sudski postupak u kome presuda nadomješta ugovor. Dalje je istaknuto da je članom 8a. Zakona o prodaji stanova propisano da nosilac stanarskog prava na stanu koji je posebnim propisima koji su primjenjivani na teritoriji Federacije BiH u periodu od 30. aprila 1991. godine do 4. aprila 1998. godine proglašavan napuštenim stječe pravo na kupovinu stana prema odredbama ovoga zakona nakon proteka roka od dvije godine od dana stupanja u posjed stana. Nosilac stanarskog prava iz stava 1. ovog člana može podnijeti zahtjev za kupovinu stana u skladu sa članom 7. stav 1. ovog zakona u roku od šest mjeseci od dana kada je stekao pravo na kupovinu stana. U konkretnom slučaju je nesporno da su apelanti posredstvom svoga opunomoćenika u posjed stana uvedeni 3. juna 2004. godine, što znači da su apelanti 3. januara 2007. godine, dakle šest mjeseci od dana stjecanja prava na kupovinu stana, morali podnijeti zahtjev za kupovinu. Pošto je opunomoćenik apelanata to učinio 12. jula 2007. godine, a drugi zahtjev podnio u decembru 2008. godine, Općinski sud je zaključio da su apelanti neblagovremeno istakli zahtjev za otkup stana. Činjenica da je rješenje o povratu u posjed stana postalo pravosnažno donošenjem presude u upravnom sporu, odnosno 14. maja 2007. godine, prema ocjeni Općinskog suda, ne utječe na to da je odredba člana 8a. Zakona o prodaji stanova vezala rokove za podnošenje zahtjeva za kupovinu stana uz dan stupanja u posjed stana, od kojega dana pa u narednih šest mjeseci nosilac stanarskog prava može istaći ovaj zahtjev. Općinski sud je ukazao da je ovakav pravni stav usvojila sudska praksa Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine u Presudi broj 070-0-Rev-09-000593 od 24. juna 2010. godine, kao i praksa Kantonalnog suda u Presudi broj 65 0 P 161799 12 Gž od 14. oktobra 2015. godine.
11. Odlučujući o žalbi apelanata protiv prvostepene presude, koja je Kantonalnom sudu dostavljena 19. aprila 2016. godine, Kantonalni sud je donio Presudu broj 65 0 P 072585 16 Gž od 21. novembra 2016. godine kojom je žalba apelanata odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
12. Kantonalni sud je, također, smatrao da činjenica da je rješenje o povratu u posjed stana postalo pravosnažno donošenjem presude u upravnom sporu, odnosno 14. maja 2007. godine, ne utječe na činjenicu blagovremenosti podnošenja zahtjeva, jer je zakonska odredba člana 8a. Zakona o prodaji stanova rokove za podnošenje zahtjeva za kupovinu stana vezala uz dan stupanja u posjed stana, od kojega dana, pa u narednih šest mjeseci nosilac stanarskog prava može ovaj zahtjev istaći, pri čemu se pozvao na iste presude Vrhovnog i Kantonalnog suda na koje se pozvao i prvostepeni sud.
IV. Apelacija
a)Navodi iz apelacije
13. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
14. U vezi s tim, apelanti smatraju da su Općinski i Kantonalni sud proizvoljno zaključili da su neblagovremeno podnijeli zahtjev za otkup predmetnog stana, te da im zbog tih razloga ne pripada pravo na otkup. Ističu da su oba suda pri tumačenju materijalnog prava, konkretno čl. 7. i 8. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, smatrali da rokovi navedeni u tim članovima predstavljaju prekluzivne rokove, a što navedeni zakon ne propisuje. Ističu da se u navedenim odredbama kaže da se može podnijeti zahtjev, što nije imperativ, i ističu da navedeni zakon ne sadrži nijednu odredbu koja sankcionira eventualno propuštanje roka, što bi ukazalo da je riječ o prekluzivnom roku, kao i da se odredbe navedenog zakona ne smiju tumačiti na štetu stranke i da se na taj način vrši povreda prava na imovinu i dom apelanata. Također, ukazuju da je jasno propisano da se zahtjev za otkup stana podnosi u roku od okončanja eventualnog sudskog postupka, te da je postupak okončan pravosnažnošću rješenja Uprave za stambena pitanja od 14. maja 2007. godine, te je nesporno da je u propisanom roku podnesen zahtjev za otkup stana, 5. jula 2007. godine. Apelanti posebno ističu da je uz zahtjev za otkup stana, uz ostalu dokumentaciju, bilo potrebno posebno priložiti i pravosnažno rješenje stambenog organa, te postavljaju pitanje kako bi to oni mogli podnijeti zahtjev za otkup stana prije budući da prije pravosnažnosti rješenja nisu ispunjavali uvjete, tj. nisu imali validne isprave za otkup stana. Zbog toga, smatraju da im je proizvoljnom primjenom materijalnog prava povrijeđeno pravo na dom i pravo na imovinu. U tom smislu apelanti su ukazali na odluku Ustavnog suda u predmetu broj AP 2184/13 od 28. aprila 2016. godine, te smatraju da se stav Ustavnog suda može primijeniti i na njihov predmet.
15. Apelanti, također, smatraju da je zbog dužine trajanja postupka u navedenom predmetu učinjena i povreda prava na pravično suđenje u razumnom roku, te su predložili da Ustavni sud donese odluku o isplati pravičnog iznosa na ime nematerijalne štete.
b)Odgovor na apelaciju
16. Općinski i Kantonalni sud su naveli da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava na koja su se apelanti pozvali u apelaciji. Također su istakli da ne stoje ni navodi apelanata o povredi prava na suđenje u razumnom roku, te su ukratko iznijeli hronologiju postupka.
17. Tužena je, također, istakla da su neosnovani navodi apelanata o povredi prava koja su istakli u apelaciji, te je navela da apelantima niko ne osporava pravo na korištenje stana nakon vraćanja u posjed.
V.Relevantni propisi
18. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07-OUS, 51/07, 72/08, 23/09 - ispravka, 5/10 - odluka Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine i 11/13-rješenje Ustavnog suda) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (“Službene novine FBiH” br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06 i 51/07), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 7.
Svaki nositelj stanarskog prava, izuzev u slučaju iz člana 5. ovog zakona, može istaći zahtjev za kupnju stana u pismenom obliku nositelju prava raspolaganja stanom (u daljem tekstu: prodavatelj), a prodavatelj ga je dužan prodati.
Zahtjev iz stava 1. ovog člana podnosi se u roku od dvije godine od dana stupanja na snagu ovog zakona, odnosno u roku od tri mjeseca od dana okončanja eventualnog sudskog postupka, zavisno koji rok je kasniji, a ugovor o prodaji stana (u daljem tekstu: ugovor) mora se zaključiti u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva za otkup stana.
Ako prodavatelj na zahtjev nositelja stanarskog prava koji želi kupiti stan ne sklopi ugovor u roku iz stava 2. ovog člana, kupac ima pravo pokrenuti sudski postupak. Presuda u cijelosti nadomješta ugovor.
Izuzetno, rok za sklapanje ugovora za stan za koji u vrijeme određeno za podnošenje zahtjeva za kupnju stana nisu određene sve činjenice bitne za prodaju stana, počinje teći od dana kada se ove činjenice utvrde.
Činjenice bitne za kupoprodaju stana ocjenjuju se u vrijeme sklapanja ugovora.
Član 8a.
Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim u skladu sa Zakonom o napuštenim stanovima i drugim propisima koji reguliraju pitanje napuštenih stanova, ili nosilac stanarskog prava koji je napustio stan u periodu između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine, u slučaju kada stan nije zvanično proglašen napuštenim, ima pravo u skladu sa uslovima predviđenim ovim zakonom na otkup stana odmah nakon vraćanja stana u posjed, a najdalje u roku od jedne godine nakon ulaska u posjed stana, ili u roku od jedne godine nakon objavljivanja ove odredbe u „Službenim novinama Federacije BiH“, zavisno koji je datum kasniji.
VI. Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 072585 16 Gž od 21. novembra 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 15. decembra 2016. godine, a apelacija je podnesena 10. februara 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
23. Apelanti pobijaju presude redovnih sudova, tvrdeći da su im tim presudama prekršena prava iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, smatraju da im je povrijeđeno i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
Pravo na imovinu
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
25. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
26. Ustavni sud podsjeća da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvaća tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava načelo mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, obuhvaća lišavanje imovine i ograničava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u drugom stavu, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu s općim interesom provođenjem onih zakona za koje smatraju da su potrebni za tu svrhu (vidi, Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Odluka broj U 3/99 od 17. marta 2000. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 21/00). Drugo i treće pravilo se tiču posebnih instanci uplitanja u prava na mirno uživanje imovine (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Scollo protiv Italije, presuda iz 1995. godine, Serija A, broj 315, stav 26). Ako mjera, odnosno propust da se preduzmu adekvatne mjere negativno utječu na vlasništvo, a predmetno činjenje ili nečinjenje nije u opsegu ni drugog ni trećeg pravila, neophodno je razmotriti da li je povrijeđeno prvo pravilo i zbog toga se mora odrediti „da li je uspostavljen pravedan odnos između zahtjeva općeg interesa zajednice i potrebe da se zaštite osnovna prava pojedinca“ (vidi, Evropski sud, Sporrong i Lonnroth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, Serija A, broj 52, stav 69).
27. Ustavni sud podsjeća da svako miješanje u pravo prema drugom ili trećem pravilu mora biti predviđeno zakonom, mora služiti legitimnom cilju, mora uspostavljati pravičnu ravnotežu između prava nosioca prava i javnog i općeg interesa (načelo proporcionalnosti). Drugim riječima, opravdano miješanje se ne može nametnuti samo zakonskom odredbom koja ispunjava uvjete vladavine prava i služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego mora, također, održati razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosioci prava se ne smiju podvrgavati proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose preveliki teret u ostvarivanju legitimnog cilja (vidi presudu Evropskog suda, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 26. aprila 1979, Serija A, broj 30, stav 65).
28. Prilikom razmatranja da li je došlo do povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi da li apelanti imaju „imovinu“ u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
29. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, „imovina“, u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, može biti ili „postojeća imovina“ ili „dobra“, uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizirati (vidi, Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, predstavka broj 39050/97, presuda od 4. marta 2003. godine, stav 27, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2349/06 od 27. februara 2008. godine, stav 44, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Pri tome Ustavni sud ukazuje na to da „legitimno očekivanje“ mora biti mnogo konkretnije od same nade, ma koliko ona bila razumna, i mora se zasnivati na zakonskoj odredbi ili pravnom aktu kao što je sudska odluka (vidi, Evropski sud, Kopecký protiv Slovačke, predstavka broj 44912/98, presuda od 28. septembra 2004. godine, st. 48-49, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2361/06 od 10. januara 2008. godine, stav 10, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
30. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su apelanti postavljenim tužbenim zahtjevom tražili da sud obaveže tuženu da s njima kao nosiocima stanarskog prava zaključi ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, odnosno da će, u protivnom, sudska presuda zamijeniti takav ugovor. Budući da je među parničnim strankama nesporno da apelanti nisu vlasnici predmetnog stana, već da su kao supružnici nosilac i sunosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju imovinski interes (zahtjev za otkup predmetnog stana) apelanata ne može okarakterizirati kao „postojeća imovina“ u smislu prakse Evropskog suda i Ustavnog suda, već kao „legitimno očekivanje“ zasnovano na zakonu u vidu „potraživanja“ da će predmetni tužbeni zahtjev biti riješen u njihovu korist. Dakle, Ustavni sud smatra da su okolnosti predmeta, razmotrene u cjelini, apelantima dodijelile pravo na materijalni interes zaštićen pravom na imovinu, odnosno da je njihov zahtjev za kupovinu predmetnog stana u cjelini bio dovoljno utvrđen da bi postao „imovina“ koja potpada pod zaštitu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Stoga, Ustavni sud smatra da odbijanje redovnih sudova da usvoje predmetni tužbeni zahtjev nesumnjivo predstavlja miješanje u pravo apelanata na mirno uživanje imovine.
31. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud mora odgovoriti jeste da li je to miješanje bilo predviđeno zakonom, da li je bilo u javnom ili općem interesu i da li je bilo razmjerno (proporcionalno), tj. da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između prava apelanata i općeg javnog interesa ili je tim miješanjem apelantima nametnut nerazmjeran pojedinačni teret. Ustavni sud podsjeća na to da je teret dokazivanja da su ispunjena sva tri navedena uvjeta na javnoj vlasti, tj. u konkretnom slučaju na sudu koji vodi postupak.
32. Iz obrazloženja pobijanih odluka proizlazi da su redovni sudovi svoj konačan zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva apelanata obrazložili na način da je zahtjev za otkup predmetnog stana podnesen neblagovremeno u smislu relevantnih odredaba Zakona o prodaji stanova. Ovakav zaključak redovni sudovi su argumentirali navodeći da je članom 8a. Zakona o prodaji stanova propisano da nosilac stanarskog prava na stanu koji je posebnim propisima koji su primjenjivani na teritoriji Federacije BiH u periodu od 30. aprila 1991. godine do 4. aprila 1998. godine proglašavan napuštenim stječe pravo na kupovinu stana prema odredbama ovoga zakona nakon proteka roka od dvije godine od dana stupanja u posjed stana, te da se zahtjev za kupovinu stana, u skladu sa članom 7. stav 1. istog zakona, podnosi u roku od šest mjeseci od dana kada je nosilac stanarskog prava stekao pravo na kupovinu stana. S obzirom na to da su apelanti posredstvom svoga opunomoćenika u posjed stana uvedeni 3. juna 2004. godine, redovni sudovi su utvrdili da su apelanti 3. januara 2007. godine, dakle šest mjeseci od dana stjecanja prava na kupovinu stana, morali podnijeti zahtjev za kupovinu (Ustavni sud zapaža da je taj rok istekao još 3. decembra 2006. godine iako to nije od utjecaja na zaključak redovnih sudova o neblagovremenosti zahtjeva apelanata za otkup predmetnog stana). Pošto je opunomoćenik apelanata to učinio 12. jula 2007. godine, a drugi zahtjev podnio u decembru 2008. godine, redovni sudovi su zaključili da su apelanti neblagovremeno istakli zahtjev za otkup stana pri čemu su, pozvavši se na stav Vrhovnog suda, ocijenili da činjenica da je rješenje o povratu u posjed stana postalo pravosnažno donošenjem presude u upravnom sporu, odnosno 14. maja 2007. godine, ne utječe na činjenicu da je navedena zakonska odredba člana 8a. rokove za podnošenje zahtjeva za kupovinu stana vezala uz dan stupanja u posjed stana, od kojega dana, pa u narednih šest mjeseci nosilac stanarskog prava može ovaj zahtjev istaći.
33. Ustavni sud prvenstveno podsjeća na to da je prvi i najvažniji zahtjev iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju onaj koji traži da miješanje javnih vlasti u pravo na imovinu bude zakonito. Evropski sud, pri ocjeni pitanja zakonitog miješanja u imovinu, polazi od stava da je zadatak domaćih organa, prije svega domaćih sudova, da razriješe pitanje tumačenja domaćeg zakona, a uloga Evropskog suda ograničena je na utvrđivanje toga da li je takvo tumačenje u skladu sa Evropskom konvencijom. Stoga, iako ima ograničene ovlasti pri ocjeni poštivanja domaćeg prava, Evropski sud može, u skladu sa Evropskom konvencijom, izvući odgovarajuće zaključke kada utvrdi da su domaći sudovi očigledno proizvoljno primijenili domaće pravo, ili tako da bi došli do proizvoljnih zaključaka (vidi, Evropski sud, Kushoglu protiv Bugarske, presuda od 10. augusta 2007. godine, stav 50. s daljnjom citiranom praksom). Ustavni sud podsjeća na to da je u brojnim odlukama, također, izgradio stav da je zadatak redovnih sudova prvenstveno da utvrđuju činjenice i da primjenjuju pravo, a da je uloga Ustavnog suda ograničena na ocjenu toga da li su uslijed toga eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava ili prava iz Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2052/12 od 27. novembra 2015. godine, stav 32).
34. S obzirom na zaključke redovnih sudova u predmetnoj pravnoj stvari u kontekstu citiranih stavova iz prakse Evropskog suda, Ustavni sud smatra da je miješanje u pravo na mirno uživanje imovine u konkretnom slučaju bilo „pod uvjetima predviđenim zakonom“, jer je nesporno utvrđeno da su apelanti zahtjev za otkup predmetnog stana podnijeli tuženoj po isteku roka propisanog zakonom u smislu relevantnih odredaba Zakona o prodaji stanova, dakle propuštanjem prekluzivnog roka propisanog zakonom. Dalje, Ustavni sud ističe da postojanje zakonskog zastarnog roka nije, per se, nespojivo s Evropskom konvencijom. Međutim, ono što je potrebno utvrditi jeste da li su priroda roka o kojem je riječ i/ili način na koji je primijenjen spojivi sa Evropskom konvencijom (vidi, Evropski sud, Vrbica protiv Hrvatske, presuda od 1. aprila 2010. godine, broj aplikacije 32540/05, stav 66). Također, Ustavni sud ukazuje na to da posebno formalističko i usko tumačenje ne može u pojedinim slučajevima biti kompatibilno s načelima Evropske konvencije, jer može isključiti potpuno razmatranje osnovanosti navoda, što u konačnom ne služi ciljevima pravne sigurnosti ili odgovarajućem provođenju postupka (vidi, npr., Evropski sud, Maširević protiv Srbije, presuda od 11. februara 2014. godine, stav 51). U odnosu na navedeni rok utvrđen Zakonom o prodaji stanova, Ustavni sud smatra da obrazloženje pobijane odluke ispunjava navedene standarde. U tom smislu je neosnovano pozivanje apelanata na Odluku Ustavnog suda broj AP 2184/13 od 28. aprila 2016. godine. Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je zaključio da postoji povreda prava na imovinu jer je Kantonalni sud prilikom odlučivanja o stjecanju pravnog osnova za otkup stana proizvoljno primijenio materijalno pravo, zanemarujući činjenicu da je apelantica u istom sudskom postupku stekla svojstvo nosioca stanarskog prava od kada je formalno stekla uvjet da podnese zahtjev za otkup stana u roku koji, prema odredbi člana 7. stav 2. Zakona o prodaji stanova, počinje teći od eventualnog okončanja sudskog postupka, a ne od stupanja na snagu zakona (st. 31. i 33), dok u konkretnom slučaju, kao što su to redovni sudovi utvrdili u predmetnom postupku, u skladu sa odredbom člana 8a. Zakona o prodaji stanova, koja je relevantna u slučaju apelanata, rok za podnošenje zahtjeva za otkup stana računa se od dana stupanja u posjed stana.
35. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud mora odgovoriti jeste da li je miješanje u konkretnom slučaju bilo u javnom (općem) interesu, odnosno da li je služilo postizanju legitimnog cilja. Prvo, Ustavni sud podsjeća na to da je u Bosni i Hercegovini provedena stambena reforma koja se ogledala u tranziciji ili prelasku društva u uvjete tržišnog privređivanja na osnovama prava privatnog vlasništva, što je, između ostaloga, rezultiralo donošenjem Zakona o prodaji stanova. Cilj navedenog zakona je bila privatizacija stanova u društvenom vlasništvu, odnosno napuštanje stanarskog prava kao sui generis instituta vezanog za vlasništvo. Način transformacije u pravo vlasništva je učinjen metodom otkupa kao jedne vrste privilegirane kupovine s obzirom na to da zaključenjem ugovora o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo prestaje stanarsko pravo i nastaje pravo vlasništva, odnosno pravna osnova za upis vlasništva u zemljišne knjige. Dakle, donošenje Zakona o prodaji stanova je nesumnjivo korespondiralo s javnim interesom u kontekstu pretvaranja društvenog u privatno vlasništvo. S tim u vezi je i propisivanje rokova za otkup takvih stanova u navedenom zakonu imalo cilj da osigura poštivanje načela pravne sigurnosti s obzirom na to da zakonski zastarni rokovi imaju nekoliko važnih svrha, kao što su osiguranje pravne izvjesnosti i zaštite od zastarjelih zahtjeva. Stoga, Ustavni sud smatra da je miješanje u konkretnom slučaju (primjenom prekluzivnog roka iz Zakona o prodaji stanova) bilo u javnom (općem) interesu.
36. Preostaje da Ustavni sud odgovori na pitanje da li je miješanje u imovinu apelanata bilo proporcionalno, odnosno da li je njime uspostavljena pravična ravnotežu između navedenog općeg, javnog interesa i prava apelanata da otkupe predmetni stan.
37. U konkretnom slučaju redovni sudovi su predmetni tužbeni zahtjev odbili kao neosnovan, zaključivši da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti propisani odredbom člana 8a. Zakona o prodaji stanova, jer je zahtjev za otkup predmetnog stana podnesen tuženoj neblagovremeno. S druge strane, apelantima nije nametnut prekomjeran teret koji bi poremetio ravnotežu koja se mora postići između zaštite prava na imovinu i zahtjeva općeg interesa.
38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno pravo apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na dom
39. Ustavni sud zapaža da su apelanti naveli da im je u predmetnom postupku povrijeđeno i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. S obzirom na to da apelanti kršenje ovog prava vezuju za iste navode koje su istakli u vezi sa pravom na imovinu za koje je Ustavni sud utvrdio da su neosnovani, a naročito imajući u vidu da apelantima osporenim presudama nije onemogućeno da i dalje koriste predmetni stan, Ustavni sud i navode apelanata o kršenju prava na dom smatra neosnovanim.
Pravo na pravično suđenje
40. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
41. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
42. U vezi sa navodima apelanata koji se odnose na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
43. Osim toga, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima „u razumnom roku“ (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine).
44. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut tužbom apelanata 28. januara 2009. godine i da je pravosnažno okončan Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 072585 16 Gž od 21. novembra 2016. godine. Dakle, postupak je ukupno trajao sedam godina i deset mjeseci.
45. Analizirajući dužinu trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud primjećuje da se radilo o postupku po tužbi apelanata kojom su tražili da se utvrdi da su se stekli zakonski uvjeti za otkup stana na kojem apelanti imaju stanarsko pravo i da je u konkretnoj pravnoj stvari bilo sporno da li su apelanti zahtjev za otkup predmetnog stana podnijeli tuženoj izvan roka propisanog Zakonom o prodaji stanova. Slijedeći navedeno, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o relativno jednostavnom predmetu. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud prvu presudu u predmetu donio 11. juna 2010. godine, dakle, u relativno kratkom vremenskom roku. Međutim, navedenu presudu je ukinuo Kantonalni sud, nakon tri godine i devet mjeseci, računajući od dana dostavljanja predmeta tom sudu, te predmet vratio na ponovni postupak zbog toga što su apelanti kao tuženog označili Vladu FBiH - Službu za zajedničke poslove organa i tijela Federacije BiH, koja ne može biti stranka u postupku kao organ Federacije BiH, a Općinski sud nije pozvao apelante da izvrše potrebne ispravke tužbe. Navedeni period postupanja Kantonalnog suda se, posmatrano zasebno, ne može smatrati primjerenim. Međutim, Ustavni sud zapaža da je poslije toga, u ponovljenom postupku, nakon što su apelanti uredili tužbu u pogledu pravilnog označavanja tuženog, Općinski sud donio prvostepenu presudu 3. februara 2016. godine, koju je Kantonalni sud potvrdio 21. novembra 2016. godine. Iz navedenog se može zaključiti da su apelanti u znatnoj mjeri, ipak, utjecali na dužinu trajanja postupka, jer je najduži dio postupka vođen po neurednoj tužbi apelanata. S druge strane, u situaciji kada su apelanti pogrešno označili tuženog, Općinski sud je propustio da apelante pozove da izvrše potrebne ispravke, a drugostepeni sud je predugo odlučivao o žalbi. Konačno, imajući u vidu doprinos apelanata trajanju postupka, te ponašanje redovnih sudova, koji su u periodu od sedam godina i deset mjeseci donijeli dvije prvostepene i dvije drugostepene odluke (od toga tri meritorne), Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne može zaključiti da dužina predmetnog postupka nije bila razumna.
46. Stoga, sagledajući postupak u cjelini čijoj su dužini doprinijeli i sami apelanti, posebno imajući u vidu okolnost da su apelanti do konačne odluke u svom predmetu došli prije podnošenja apelacije, te da se ne radi o predmetu koji je hitne prirode, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog predmeta nema elemenata koji ukazuju da je postupak nerazumno dugo trajao.
47. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno pravo apelanata na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
48. Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama, kojima je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da sud obaveže tuženu da s njima kao nosiocima stanarskog prava zaključi ugovor o kupoprodaji predmetnog stana odbijen zbog toga što je zahtjev za otkup predmetnog stana neblagovremeno podnesen, nije prekršeno pravo apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer je miješanje u imovinu apelanata bilo zakonito i imalo legitiman cilj na osnovu odredaba Zakona o prodaji stanova, a takvim postupanjem redovnih sudova na apelante nije stavljen neproporcionalan (prekomjeran) teret, odnosno postignuta je pravična ravnoteža između zaštite imovine apelanata i zahtjeva javnog interesa.
49. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada apelanti kršenje ovog prava vezuju za iste navode koje su istakli u vezi sa pravom na imovinu za koje je Ustavni sud utvrdio da su neosnovani, a naročito kada apelantima osporenim presudama nije onemogućeno da i dalje koriste predmetni stan.
50. Konačno, Ustavni sud smatra da ne postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je predmetni postupak koji ne zahtijeva hitno postupanje trajao sedam godina i deset mjeseci u okviru kojeg perioda su sudovi donijeli dvije prvostepene i dvije drugostepene odluke, te se, u okolnostima konkretnog slučaja u kojem su i sami apelanti doprinijeli dužini trajanja postupka, ne može smatrati da je postupak nerazumno dugo trajao.
51. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević