Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1774/19 ("DGR" d.o.o. Banjaluka)
Odluka donesena 22. 05. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1774/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 05. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. maja 2019. godine, u predmetu broj AP-1774/19, rješavajući apelaciju "DGR" d.o.o. Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "DGR" d.o.o. Banja Luka protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 119949 18 Pž od 14. februara 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. "DGR" d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 19. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 119949 18 Pž od 14. februara 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Višeg privrednog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi (M.J. vlasnik SUR „Badanj“ Kotor Varoš) da mu za isporučenu robu isplati određeni novčani iznos sa kamatom, te je obavezan apelant da nadoknadi tuženom troškove parničnog postupka.
3. U obrazloženju osporene odluke Viši privredni sud je naveo da je predmet spora apelantov zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da plati račune za robu koju mu je isporučio u određenom periodu. Nadalje je naveo da je među strankama bilo nesporno da su se duži vremenski period nalazile u materijalno pravnom odnosu po osnovu ugovora o prodaji, u skladu sa odredbom člana 454. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), odnosno prije i nakon nastanka predmetnog duga, te da je sporno da li je tuženi izmirio dugovanje po predmetnim računima. S obzirom da su se stranke nalazile u poslovnom odnosu prije i nakon perioda u kome su nastala sporna potraživanja, te da je u tom periodu tuženi vršio plaćanja, nekada u tačno određenom iznosu prema računu za isporučenu robu, a nekada u iznosima koji ne odgovaraju računima za isporučenu robu, Viši privredni sud je zaključio da je na apelantu bila obaveza da dokaže da li je i koje račune i do kog perioda na ovaj način tuženi platio, odnosno na temelju kojih računa je apelant vršio knjiženje dugovanja tuženog prema njemu. Slijedom navedenog, Viši privredni sud je zaključio da činjenice koje se tiču visine duga za tačno navedene račune nisu dokazane, a da je teret dokazivanja tih činjenica, shodno odredbama člana 7. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem teskstu: ZPP), bio na apelantu, odnosno da je apelant bio dužan da dokaže šta je plaćeno po principu uračunavanja u skladu sa odredbom člana 313. ZOO. S tim u vezi je istakao da je apelant predložio samo dokaz čitanjem računa, u čemu se iscrpilo njegovo dokazivanje, te zaključio da prvostepni sud nije imao temelja za utvrđenje činjenice da predmetni računi nisu plaćeni i da je pogrešno primijenio materijalno pravo, slijedom čega je preinačio prvostepenu odluku tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je proizvoljan zaključak Višeg privrednog suda da apelant nije dokazao visinu predmetnog duga i da je bio dužan da dokaže da li je i koje račune tuženi platio, te da je proveo samo dokaz čitanjem računa, ističući da je kao dokaz proveo i pregled kartica za tuženog. Smatra da sud nije brižljivo cijenio svaki izvedeni dokaz posebno i sve dokaze zajedno, te da je u predmetnom postupku nesporno dokazao da tuženi nije platio dug po predmetnim računima.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnom postupku primjenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Viši privredni sud dovoljno jasno obrazložio odluku, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da je Viši privredni sud, pozivajući se na odredbe člana 7. i 123. ZPP, ukazao da je na apelantu bio teret dokazivanja na šta su se odnosile uplate koje je tuženi izvršio, odnosno temeljem kojih računa je vršio knjiženje tih uplata, te kako apelant to nije dokazao, odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan. Dovodeći u vezu relevantne odredbe ZPP sa odlučenjem Višeg privrednog suda, te obrazloženja koje je u vezi s tim dao, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević