Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-130/19 (Američki univerzitet u Bosni i Hercegovini)

Odluka donesena 22. 05. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-130/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 05. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. maja 2019. godine, u predmetu broj AP-130/19, rješavajući apelaciju Američkog univerziteta u Bosni i Hercegovini, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Američki univerzitet u Bosni i Hercegovini protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 P 125245 17 Rev od 18.

oktobra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Američki univerzitet u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 9. januara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 125245 17 Rev od 18. oktobra 2018. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, utvrđeno je da je raskinut ugovor od 22. avgusta 2011. godine zaključen između tužitelja (M.D.) i apelanta, te je obavezan apelant da tužitelju na ime povrata plaćenog za školarinu 2011/2012 isplati određeni novčani iznos kao i troškove parničnog postupka, sve sa zakonskom zateznom kamatom.

3. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud, između ostalog, utvrdio da je tužitelj s apelantom 22. avgusta 2011. godine potpisao ugovor (upis na treću godinu fakulteta) te da je 12. septembra 2011. godine platio školarinu za akademsku 2011/2012 godinu (račun od 24. avgusta 2011. godine na iznos od 11.828,89 KM). Zatim, da je prvostepeni sud utvrdio da je predsjednik Univerziteta SUNY Canton 17. oktobra 2011. godine elektronskom poštom obavjestio tužitelja (i ostale apelantove studente) da navedeni Univerzitet krajem oktobra 2011. godine neće putem apelanta više nuditi dodiplomske studijske programe i da ne može dati nikakve garancije u smislu nostrifikacije diplome kod lokalnih vlasti, te da tužitelj u V semestru 2011/2012. godine nije imao nastave od strane američkih predavača niti pristup biblioteci SUNY CANTON. Vrhovni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud utvrdio da apelant nakon ovog pisma nije obavijestio studente (pa ni tužitelja) da neće dobiti dvojne diplome, te da je apelant 10. novembra 2011. godine izdao tužitelju (po njegovom zahtjevu) ispisnicu s fakulteta. Vrhovni sud je naveo da apelant nije blagovremeno i tačno informisao tužitelja o svim pitanjima koja se odnose na studij čime je povrijedio odredbu člana 2. tačka f) navedenog ugovora i doveo tužitelja u neizvjesnost da li će moći (u skladu s ugovorom) pohađati nastavu na trećoj godini studija i dobiti dvije diplome (zbog čega je i odlučio da pohađa taj fakultet). S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da tužitelj u smislu odredbi člana 2. tačka f) i člana 6. tačka b) ugovora, te odredbi čl. 124. i 126. stav 3. i 132. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) imao pravo da raskine ugovor i da traži da mu se vrati ono što je dao na ime troškova za treću godinu studija, zato što je iz apelantovog ponašanja na početku godine studija bilo očigledno da neće na vrijeme (član 128. ZOO) ispuniti svoje obaveze (nastava na trećoj godini studija počela 3. oktobra 2011. godine, dok je tek u februaru 2012. godine postalo izvjesno da će se studij nastaviti po ugovoru, a do kada bi tužitelj za tu godinu mogao da izgubi mogućnost studiranja). Vrhovni sud je naveo da je tužitelj podnošenjem zahtjeva za ispis s fakulteta obavijestio apelanta o svojoj namjeri da raskine ugovor (član 130. Zakona o obligacionim odnosima), koji je i raskinuo ispisom s AUBiH (apelant) zbog neispunjenja obaveze od strane apelanta, zbog čega je neosnovan stav drugostepenog suda da je student dužan u svakom slučaju izmiriti obaveze (član 15. i 16. Ugovora), zato što takva mogućnost stoji kada se ispiše s fakulteta nakon 15 dana od početka akademske nastave.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Također, apelant navodi da je Vrhovni sud u predmetnoj pravnoj stvari postupio potpuno drugačiju nego u odluci broj 32 0 P 110986 17 Rev od 12. septembra 2018. godine kada je odbio reviziju.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. U pogledu navoda apelanta da je Vrhovni sud povodom identičnog pitanja donio drugačiju odluku, Ustavni sud podsjeća da nije u njegovoj nadležnosti utvrđivanje koje tumačenje redovnih sudova je pravilno, budući da je to u isključivoj nadležnosti tih sudova. Dakle, nadležnost Ustavnog suda je da u svakom konkretnom slučaju ispita da li su odlukama redovnih sudova povrijeđena ustavna prava apelanata. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-130/19 (Američki univerzitet u Bosni i… | Sudska praksa | Aktio