Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2369/17 (Z.A.)

Odluka donesena 22. 05. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Otkaz
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2369/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 05. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić, Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. maja 2019. godine, u predmetu broj AP-2369/17, rješavajući apelaciju Z.A., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Z.A., podnesena protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 82 0 Rs 013236 16 Rsž 3 od 30. decembra 2016. godine, presude Osnovnog suda u Srebrenici broj 82 0 Rs 013236 14 Rs 2 od 2. oktobra 2015. godine i dopunske presude Osnovnog suda u Srebrenici broj 82 0 Rs 013236 14 Rs 2 od 1. septembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Z.A. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Srebrenice, koju zastupa Miodrag Stojanović, advokat iz Bijeline podnijela je 8. juna 2017. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 82 0 Rs 013236 16 Rsž 3 od 30. decembra 2016. godine, dopunske presude Osnovnog suda u Srebrenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 82 0 Rs 013236 14 Rs 2 od 1. septembra 2016. godine i presude Osnovnog suda broj 82 0 Rs 013236 14 Rs 2 od 2. oktobra 2015. godine.

2. Ustavni sud je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP 34/17 od 10. maja 2017. godine odbacio kao preuranjenu, između ostalih, apelanticinu apelaciju broj AP 619/17, koju je 13. februara 2017. godine apelantica podnijela protiv presude Okružnog suda (osporene ovom apelacijom), zbog toga što u vrijeme odlučivanja o toj apelaciji nije bio okončan postupak pred Vrhovnim sudom, povodom apelanticine revizije izjavljene protiv presude Okružnog suda. U međuvremenu je Vrhovni sud rješenjem broj 82 0 Rs 013236 17 Rev od 20. aprila 2017. godine, odbacio reviziju kao nedopuštenu, zaključivši da nisu ispunjeni uslovi za odlučivanje o reviziji propisani članom 237. st. 2, 3. i 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

3. Osnovni sud je donio presudu broj 82 0 Rs 013236 14 Rs 2 od 2. oktobra 2015. godine kojom je apelanticin tužbeni zahtjev djelimično usvojen te je tužena obavezana da apelantici isplati naknadu na ime plate i drugih primanja za period od 13. juna 2013. godine do 2. oktobra 2013. godine, sa zakonskom zateznom kamatom, uz istovremeno odbijanje dijela tužbenog zahtjeva kojim je apelantica tražila isplatu naknade na ime plate i drugih primanja nakon 2. oktobra 2013. godine (sve preciznije navedeno u izreci presude). Osnovni sud je na temelju provedenih dokaza, te njihovom ocjenom u smislu člana 8. ZPP, između ostalog, utvrdio da je apelantica na osnovu ugovora o radu zasnovala radni odnos kod tužene na neodređeno vrijeme sa početkom rada od 1. aprila 2012. godine, te da je apelantica u vremenskom periodu od 18. marta 2013. godine do 13. juna 2013. godine bila spriječena za rad zbog bolesti i da su joj u tom periodu od strane tužene, isplaćene plate i druga potraživanja koja su joj prema Kolektivnom ugovoru, Pravilniku o radu i Ugovoru o radu pripadala. S obzirom da se apelantica po isteku bolovanja od 13. juna 2013. godine nije javila na posao, tužena je 17. juna 2013. godine donijela rješenje o otkazu ugovora o radu apelantici sa danom 13. juni 2013. godine. Nakon toga, tužena je 17. septembra 2013. godine donijela rješenje kojim je navedeno rješenje o otkazu ugovora o radu stavila van snage, uz obrazloženje da je apelantica 13. juna 2013. godine (posljednji dan bolovanja) bila kod ljekarske komisije i da je tuženoj dostavila doznake o produženju bolovanja do 11. jula 2013. godine. Nadalje, utvrđeno je da je tužena 17. septembra 2013. godine pozvala apelanticu da se u roku od sedam dana vrati na svoje radno mjesto, što apelantica nije učinila. Cijeneći utvrđeno činjenično stanje, Osnovni sud je zaključio da je u periodu od 13. juna 2013. godine do 17. septembra 2013. godine, odnosno do 2. oktobra 2013. godine kada je apelantica bila dužna da se javi na posao, na snazi bila nezakonita odluka tužene o otkazu ugovora o radu, te je obavezao tuženu da apelantici za navedeni period isplati naknadu na ime izgubljenih plata i drugih potraživanja u vezi sa radom sa zakonskom zateznom kamatom. U dijelu tužbenog zahtjeva kojim je apelantica tražila isplatu plata i uplatu doprinosa za period nakon 2. oktobra 2013. godine, Osnovni sud je imajući u vidu da se apelantica nije vratila na posao, nakon uredno primljenog poziva tužene, radi nastavka radno-pravnog statusa koji je imala prije otkaza ugovora o radu niti je obavijestila tuženu o razlogu zašto se nije vratila na posao, Osnovni sud je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu potraživanja po osnovu radnog odnosa kod tužene posle 2. oktobra 2013. godine, cijeneći da apelantica nije u ovom dijelu dokazala osnovanost tužbenog zahtjeva shodno odredbama člana 7. i 8 ZPP-a.

4. Odlučujući o apelanticinoj žalbi, Okružni sud je donio presudu broj 82 0 Rs 013236 16 Rsž 3 od 30. decembra 2016. godine kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda od 2. oktobra 2015. godine i dopunska presuda od 1. septembra 2016. godine potvrđene. U obrazloženju presude, nakon što je ispitao osporenu presudu u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti, Okružni sud je zaključio da žalba nije osnovana. Naime, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je obavezao tuženu da apelantici za period od 13. juna 2013. godine do 2. oktobra 2013. godine isplati plate i druga potraživanja koja su joj prema Kolektivnom ugovoru, Pravilniku o radu i Ugovoru o radu pripadala, budući da je nesporno dokazano da je odluka tužene o otkazu ugovora o radu apelantici od 17. juna 2013. godine bila nezakonita. Kantonalni sud je također zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio i kada je odbio apelanticin tužbeni zahtjev za isplatu plata u periodu od 2. oktobra 2013. godine budući da je tužena 17. septembra 2013. godine pozvala apelanticu da se vrati na svoje radno mjesto i da se apelantica nije odazvala na poziv tužene jer je, kako je u ponovnom postupku priznala, „01. 10. 2013. godine“ zasnovala radni odnos kod drugog poslodavca, što je i navela kao razlog da se nije ponovo javiti na posao kod tužene. Stim u vezi, Okružni sud je zaključio da je u konkretnom slučaju irelevantno da li je apelantica u navedenom periodu radni odnos zasnovala kod drugog poslodavca kao pripravnik i da li je radni odnos bio na određeno ili neodređeno vrijeme. S obzirom na navedeno Okružni sud je donio odluku kao u izreci presude, shodno odredbama čl. 224. i 226. ZPP-a.

5. Apelantica je izjavila reviziju protiv presude Okružnog suda od 30. decembra 2016. godine, koja je rješenjem Vrhovnog suda broj 82 0 Rev 013236 17 Rev od 20. aprila 2017. godine, odbačena kao nedopuštena, primjenom člana 247. u vezi sa članom 237. st. 2, 3. i 4. ZPP-a.

6. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obrazlažući povrede navedenih prava, apelantica je hronološki opisala tok postupka pred redovnim sudovima, a zatim neslaganje u pogledu zaključka redovnih sudova da apelantica nema pravo na potraživanje iz radnog odnosa nakon 2. oktobra 2013. godine, za koji smatra da je proizvoljan i pogrešan. Apelantica u suštini smatra da su u konkretnom slučaju proizvoljno primjenjene relevantne odredbe Zakona o radu jer je nesporno utvrđeno da je odluka o otkazu ugovora o radu od 17. juna 2013. godine nezakonita, te da je „jasno da je tužiteljica (apelantica) i nakon 2. 10. 2013. godine bila u radnom odnosu kod tužene kao svog poslodavca i da joj stoga pripada pravo na naknadu zarade i nakon 2. 10. 2013. godine“. Naime, apelantica je istakla da je odredbama člana 98. Zakona o radu predviđeno da neopravdan izostanak radnika sa posla u trajanju od tri dana predstavlja težu povredu radne obaveze zbog koje poslodavac „može“ raskinuti ugovor o radu sa radnikom, te smatra da je navedenom odredbom „predviđena samo mogućnost da poslodavac otkaže radniku ugovor o radu iz radnog odnosa“. Apelantica smatra da je nakon 2. oktobra 2013. godine bila u radnom odnosu kod tužene te da joj „pripada pravo na naknadu zarade i za period nakon 2. oktobra 2013. godine, odnosno do 1. oktobra 2014. godine kada je konačno zasnovala radni odnos kod drugog poslodavca“.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primjenili relevantne odredbe Zakona o radu. Ustavni sud je, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava(vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim presudama pažljivo razmotrili apelanticin tužbeni zahtjev, zatim žalbene razloge, te su za svoje odluke, primjenom relevantnih materijalno-pravnih propisa, naveli jasne i razumljive razloge za svoje odlučenje. U tom kontekstu, Ustavni smatra da u osporenim odlukama nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost kod primjene materijalnog prava. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelantica u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna rezultatom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini, očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2369/17 (Z.A.) | Sudska praksa | Aktio