Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-684/19 (H. B.)
Odluka donesena 22. 05. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Kazna
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-684/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 05. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. maja 2019. godine, u predmetu broj AP-684/19, rješavajući apelaciju H. B, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio H. B.
protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 44 0 K 025280 18 Kž od 11. decembra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Žepču broj 44 0 K 025280 17 K od 9. marta 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. H. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tešnja, kojeg zastupa Dževad Hrnjić advokat iz Žepča, podnio je 12. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 44 0 K 025280 18 Kž od 11. decembra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Žepču broj 44 0 K 025280 17 K od 9. marta 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela teška krivična djela protiv sigurnosti javnog prometa iz člana 336. stav 4. u vezi člana 332. stav 3. u vezi stava 1. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZ), te je apelant na osnovu odredbe člana 42, člana 43, člana 49. KZ i člana 300. Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKP), osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, izrečena mu je sigurnosna mjera zabrane upravljanja prijevoznim sredstvom „C1“ kategorije u trajanju od jedne godine, te je obavezan da na ime troškova krivičnog postupka i paušala sudu nadoknadi određeni novčani iznos.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da su neosnovani prigovori apelantovog branioca u pogledu odluke o izrečenoj kazni i njenoj visini, te istakao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio kako olakšavajuće, tako i otežavajuće okolnosti. U vezi prigovora apelantovog branioca da okolnosti da je apelant ranije osuđen pravosnažnom presudom za istovrsno krivično djelo sud nije mogao cijeniti kao otežavajuću okolnost, s obzirom da je ta presuda morala ex lege biti brisana iz kaznene evidencije, Kantonalni sud je istakao da su isti neosnovani. S tim u vezi je ukazao da je odredbom člana 125. stav 1. tačka d) KZ propisano da se rok od pet godina, nakon kojeg se vrši brisanje kazne iz evidencije, računa od dana izvršenja, zastare ili oprosta kazne, a ne od pravosnažnosti presude, kako to pogrešno smatra apelantov branilac. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud kao otežavajuću okolnost pravilno utvrdio apelantovu raniju osuđivanost, međutim istakao je da je toj okolnosti dao neadekvatan značaj s obzirom da je apelant specijalni povratnik u izvršenju iste vrste krivičnih djela, u kojima je u oba slučaja nastupila smrt oštećenih. Kantonalni sud je naveo da su neosnovani prigovori apelantovog branioca da je prilikom izvršenja predmetnog krivičnog djela apelant ispoljio manji stepen krivične odgovornosti od uobičajenog za to krivično djelo, te da do izvršenja krivičnog djela nije došlo zbog grubog kršenja propisa, nerazumne, divlje ili neodgovorne vožnje, već zbog apelantovog umora, s obzirom da je apelant oglašen krivim za nehatno, a ne umišljajno izvršenje krivičnog djela. Kantonalni sud je istakao da je pravilan stav apelantovog branioca da je prvostepeni sud bio dužan cijeniti kao olakšavajuću okolnost apelantovo priznanje, iako je ono dato na kraju glavnog pretresa, te kajanje izraženo kroz apelanotve pokušaje da stupi u kontakt sa porodicom oštećenog i obećanje da više neće činiti krivična djela. S tim u vezi je ukazao da je prvostepeni sud, nasuprot navodima žalbe, cijenio te olakšavajuće okolnosti, kao i okolnost da je apelant hranilac porodice, te istakao da sve te olakšavajuće okolnosti nisu takvog karaktera da bi predstavljale dovoljnan osnov da se apelantu izrekne manja zatvorska kazna, s obzirom da je ranije osuđivan za istovrsno krivično djelo koje je za posljedicu takođe imalo smrti jednog lica. Pri tome je naglasio da oštećeni u predmetnom slučaju nije na bilo kakav način doprinio nastanku saobraćajne nezgode, niti je bio u mogućnosti da izbjegne njen nastanak. U konačnici, Kantonalni sud je naveo da je izrečena kazna neophodna i dovoljna za ostvarenje svrhe kažnjavanja iz člana 42. KZ, kako u segmentu specijalne tako i opće prevencije izvršenja krivičnih djela, kako onih iz oblasti saobraćaja tako i druge vrste, imajući u vidu sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, pri tome posebno cijeneći težinu krivičnog djela i stepen apelantove krivice.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je Kantonalni sud u konkretnom slučaju dao prevelik značaj otežavajućim okolnostima, in concreto njegovoj ranijoj osuđivanosti, te da je izrečena sankcija prestrogo određena, zbog čega smatra da je apelant doveden u neravnopravan položaj pred sudom.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnom postupku primjenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge zbog kojih smatra da postojanje olakšavajućih okolnosti, u situaciji kada je apelat specijalni povratnik u vršenju krivičnih djela sa smrtnom posljedicom, ne mogu biti od uticaja na drugačije odmjeravanje kazne, u čemu Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević