Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1709/19 (S. Š.)
Odluka donesena 22. 05. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1709/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 05. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. maja 2019. godine, u predmetu broj AP-1709/19, rješavajući apelaciju Salbina Šiljegovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Salbin Šiljegović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 03 0 K 014994 18 Kž 15 od 17. januara 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Salbin Šiljegović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Asim Ibrelić advokat iz Tuzle, podnio je 16. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 K 014994 18 Kž 15 od 17. januara 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela razbojništvo iz člana 289. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ) i krivičnog djela razbojništvo iz člana 289. stav 2. u vezi sa stavom 1. istog zakona, a sve u vezi sa članom 31. i 54. KZ, pa mu je sud za krivično djelo razbojništva iz člana 289. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZ utvrdio kaznu zatvora u trajanju od 15 godina i za krivično djelo razbojništva iz člana 289. stav 2. u vezi sa stavom 1. utvrdio kaznu zatvora u trajanju od 5 godine, te ga je uz primjenu odredbe člana 54. stav 2. tačka b) KZ osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 18 godina i obavezao ga da oštećenim nadoknadi štetu u određenom novčanom iznosu, dok su u preostalom dijelu oštećeni upućeni na parnicu, te ga oslobodio obaveze da naknadi troškove krivičnog postupka.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je neosnovan žalbeni prigovor apelantovog branitelja da je prvostepeni sud počinio bitnu povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka d) Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKP), odnosno da se prvostepena presuda zasniva na nepotpunom nalazu psihijatrijskog vještačenja, te da je sud odbijajući braniteljev prijedlog za dopunu navedenog vještačenja bez prisutnosti službene osobe povrijedio pravo na odbranu optuženog. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio kao nepotreban prijedlog za dopunom psihijatrijskog vještačenja, za šta je naveo razloge koje je prihvatio i taj sud (prvostepeni sud je naveo da je vođa tima vještaka doktora, specijalista neuropsihijatar koji se bavi ovisnostima, istakao da su zaključak o apelantovoj uračunljivosti u vrijeme izvršenja krivičnog djela donijeli na osnovu svih okolnosti sporne večeri i okolnosti cjelokupnog spisa, a ne samo na osnovu uzetih supstanci, te da nalaz ne bi bio drugačiji da je, kako je to predlagao apelantov branitelj, apelant odgovarao na pitanja pisanim putem bez prisustva službenih lica, s obzirom da se prilikom psihološkog testiranja uzima u obzir i lice i tijelo, niti bi dopuna u bilo kojem pravcu uticala na sačinjeni nalaz i mišljenje). Pri tome je ukazao da sud nije u obavezi da prihvati svaki prijedlog za izvođenje dokaza, već ima određenu diskreciju pri odlučivanju da li je predloženi dokaz od značaja za predmet ili nije, s tim da je dužan u skladu sa članom 305. stav 7. ZKP u presudi navesti razloge za takvu svoju odluku. U vezi prigovora apelantovog branitelja da je prvostepeni sud učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka kada je odbio direktno ispitivanje svjedoka R.M, iz razloga nedostupnosti navedenog svjedoka zbog nepoznate adrese, Vrhovni sud je ponovio da sud nije obavezan prihvatiti svaki prijedlog za izvođenje dokaza, te ukazao da je prvostepeni sud dao jasne razloge zašto nije prihvatio taj dokaz odbrane (prvostepeni sud je naveo da je navedeni dokaz nesvrsishodan i usmjeren na odugovlačenje postupka, s obzirom da je iskaz tog svjedoka pročitan i predstavlja dokaz optužbe, a svjedok se nalazi u Italiji sa nepouzdanim podacima o adresi i činjenici da li se nalazi u pritvoru ili na izdržavanju kazne). U vezi navoda apelantovog branitelja da je kantonalna tužiteljica ispitala svjedokinju A.A. na određene okolnosti bez prezentovanja izjave koju je ta svjedokinja dala, Vrhovni sud je istakao da su ti navodi nekonkretizovani i uopšteni, u pogledu toga da je prvostepeni sud učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka i da nije navedeno iz kog razloga bi se raniji iskazi navedene svjedokinje trebali smatrati nezakonitim dokazima, te zaključio da kao takvi nisu dovoljni da bi se osnovanost takve povrede mogla ispitati. Vrhovni sud je nadalje naveo da su neosnovani navodi apelantovog branitelja da smrt oštećenog nije u uzročno posljedičnoj vezi sa inkriminisanim događajem i da je do njegove smrti došlo usljed neadekvatnog liječenja, s obzirom da je vještak sudske medicine, nakon izvršene obdukcije mrtvog tijela oštećenog, utvrdio da je neposredni uzrok smrti oštećenog masivna trombotička embolija pluća, koja je nastala uslijed dugotrajnog i nepokretnog ležanja uzrokovanog stanjem povrijeđivanja (obostranih preloma rebara i prvog slabinskog kičmenog pršljena). Pri tome je istakao da je vještak utvrdio da u istoriji bolesti oštećenog nije evidentirano formiranje tromba, da starost i način života nisu bili od uticaja na nastanak tromboze kod oštećenog, te da se masovna trombotička embolija ne može spriječiti i da nikakva liječnička pomoć ne bi spriječila smrtni ishod oštećenog. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku povrijeđeno njegovo pravo na odbranu, iz razloga što je sud odbio prijedlog odbrane za dopunom neuropsihijatrijskog vještačenja, saslušanje svjedoka R.M, te zbog činjenice da je odbijen njegov prigovor u vezi čitanja iskaza svjedokinje A.A, za koji ističe da predstavlja nezakonit dokaz. Ističe da nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke ne potvrđuje da je smrt oštećenog nastala kao posljedica zadobijenih povreda. Takođe, apelant se pozvao i na povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, ali te navode nije posebno obrazlagao.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Apelant smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno ocijenili izvedene dokaze, te u vezi s tim pogrešno utvrdili činjenično stanje, kao i da mu je povrijeđeno pravo na odbranu u predmetnom postupku. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali jasne i detaljne razloge za svoja odlučenja, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, odlučujući o identičnim apelantovim žalbenim navodima (kojima je osporavao iskaz svjedokinje A.A.), u obrazloženju osporene odluke da jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Nadalje, u pogledu apelantovih navoda kojima ukazuje na povredu prava na odbranu, Ustavni sud ukazuje na svoju raniju jurisprudenciju prema kojoj član 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke ili da izvodi druge dokaze pred sudom, već je na redovnom sudu da ocijeni da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju. Pri tome, član 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije zahtijeva da sud navede relevantne razloge zbog kojih je odlučio ne pozvati one svjedoke čije saslušanje je izričito zahtijevano (vidi Evropski sud, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, Serija A broj 235, tačka 34. i Topić protiv Hrvatske, presuda od 10. oktobra 2010, godine, aplikacija broj 51355/10, tačka 42.). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i potpune razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u konkretnom slučaju ispoštovali svoju obavezu iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije koja, u smislu prakse Evropskog suda, zahtijeva da sud navede relevantne razloge zbog kojih je odlučio da ne izvede predložene dokaze koje je optuženi izričito zahtijevao. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovan.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević