Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1850/19 (Z. Ć.)
Odluka donesena 22. 05. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Upravni spor
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
- Invalidnina
- Invalid
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1850/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 05. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. maja 2019. godine, u predmetu broj AP-1850/19, rješavajući apelaciju Zvonka Ćubele, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zvonko Ćubela protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 70 0 U 003024 16 U 2 od 10. januara 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zvonko Ćubela (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Darislav Paponja advokat iz Mostara, podnio je 24. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 003024 16 U 2 od 10. januara 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, ukinuto je konačno rješenje Službe za zaštitu prava branitelja i njihovih obitelji, grada Mostara od 7. februara 2007. godine i upravna stvar riješena tako da se apelantu priznaje svojstvo ratnog vojnog invalida IX grupe sa 30% vojnog invaliditeta, po osnovu ranjavanja i oboljenja koje se pogoršalo vršeći vojne dužnosti u Oružanim snagama (HVO) i kao takav ima pravo na ličnu invalidninu u određenom mjesečnom novčanom iznosu i ostala prava propisana zakonom, s tim da mu prava priznata tim rješenjem pripadaju od 4. oktobra 2012. godine i traju dok za to postoje zakonom propisani uslovi.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je tuženi (Federalno ministarstvo za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata Sarajevo), postupajući po uputama iz presude tog suda, pozvao apelanta radi davanja izjave o nalazu i mišljenju ljekarske komisije od 30. avgusta 2012. godine i izjašnjenja o činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja, o čemu je prvostepeni organ sačinio zapisnik koji je dostavio tuženom, nakon čega je tuženi predmet ponovo dostavio nadležnoj ljekarskoj komisiji za medicinsko vještačenje u Mostaru. Vrhovni sud je naveo da je nadležna ljekarska komisija, na osnovu ponovnog pregleda i medicinske dokumentacije, donijela novi nalaz i mišljenje, u kome je, uz primjenu člana 11. stav 1. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite (u daljnjem tekstu: Zakon) i člana 10. Pravilnika o radu ljekarskih komisija u postupku po Zakonu o pravima branitelja i članova njihovih porodica (u daljnjem tekstu: Pravilnik), utvrdila da apelantov invaliditet iznosi 30% - IX grupa. Na navedeni nalaz i mišljenje apelant je uložio prigovor, u skladu sa odredbama Pravilnika, pa je Institut za medicinsko vještačenje Sarajevo, Ljekarska komisija za medicinsko vještačenje u postupku po Zakonu, na osnovu izvršenog uvida u kompletnu medicinsku dokumentaciju u spisu i neposrednog pregleda apelanta, donijela novi nalaz i mišljenje, na koji je stavljena klauzula konačnosti, u kojem je kod apelanta utvrđen ukupni invaliditet cijenjen u visini 30% trajno. S obzirom da je nadležna ljekarska komisija u nalazu dala potpunu, jasnu i dovoljno obrazloženu ocjenu vojnog invaliditeta u skladu sa odredbama Pravilnika i Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta sa Listom procenta vojnog invaliditeta, na osnovu medicinske dokumentacije o liječenju i na osnovu neposrednog pregleda apelanta, koji je na taj način učestvovao u postupku, Vrhovni sud je zaključio da je osporeno rješenje tuženog organa doneseno u skladu sa odredbama Zakona, Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica i odredbama Pravilnika. Pri tome je istakao da je tuženi, na osnovu potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, pravilnom primjenom člana 7. stav 3. Zakona ukinuo konačno rješenje Službe za zaštitu prava branitelja i njihovih obitelji, grada Mostara, te sam riješio upravnu stvar u skladu sa članom 3. i 10. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je Vrhovni sud, pri donošenju osporene odluke, proizvoljno primijenio pozitivno-pravne propise. Ističe da je u predmetnom postupku došlo do povrede zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu, s obzirom da je Vrhovni sud u istim situacijama preinačavao akte upravnih organa (u pogledu odlučenja od kada pripadaju priznata prava), te je u prilog te tvrdnje dostavio presude Vrhovnog suda.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Ustavni sud, takođe, zapaža da apelant smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, u vezi sa pravom na imovinu. Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizilazi da svoje navode o diskriminaciji zapravo temelji na tvrdnjama da je u istoj pravnoj situaciji Vrhovni sud preinačavao akte upravnih organa, odnosno donosio drugačije odluke. Međutim, Ustavni sud primjećuje da apelant nije ponudio relevantne dolaze na osnovu kojih bi se mogao izvesti zaključak o postojanju diskriminacije po nekom zabranjenom osnovu (npr. pol, rasa, vjera, nacionalno ili socijalno porijeklo itd.) u konkretnom slučaju. S obzirom na zaključke Ustavnog suda u vezi sa pravom na imovinu, te imajući u vidu da apelant nije ponudio relevantne dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je osporenim odlukama diskriminisan po nekom zabranjenom osnovu, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu očigledno (prima facie) neosnovani. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević