Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3346/17 (E. A. i M. Š.)
Odluka donesena 11. 06. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3346/17
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 06. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3346/17, rješavajući apelaciju E. A. i M. Š., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija E. A. i M. Š. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 Ps 034810 14 Rev od 16. maja 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 Ps 034810 13 Pž od 26. juna 2013. godine i Presude Općinskog suda u Travniku broj 51 0 Ps 034810 10 Ps od 5. novembra 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. E. A. i M. Š. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Viteza, koje zastupa Adin Brajić, advokat iz Travnika, podnijeli je 4. augusta 2017. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 51 0 Ps 034810 14 Rev od 16. maja 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 Ps 034810 13 Pž od 26. juna 2013. godine i Presude Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 51 0 Ps 034810 10 Ps od 5. novembra 2012. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda. Kantonalnog suda, Općinskog suda i Općine Vitez zastupane po zakonskom zastupniku Općinskom javnom pravobranilaštvu Vitez (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 7. marta 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužena su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 17. marta do 25. marta 2019. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 51 0 Ps 034810 10 Ps od 5. novembra 2012. godine, donesenoj po tužbi Abramović Comerc d.o.o. Vitez (u daljnjem tekstu: prvotužilac) i apelanata kao drugotužioca i trećetužiteljice radi naknade štete, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev prvotužioca i apelanata kojim su tražili da se tužena obaveže da prvotužiocu i apelantima isplati ukupan iznos od 869.202,65 KM, i to prvotužiocu naknadu štete po osnovu zamrznutog obrtnog kapitala u zalihama neprodate robe i opreme u visini od 668.452,40 KM, kao i naknadu štetu po osnovu izgubljene dobiti u visini od 24.762,00 KM, te da apelantima naknadi štetu po osnovu neraspolaganja sredstvima po zaključenom predugovoru i ugovoru o prodaji poslovnog objekta u ukupnom iznosu od 175.988,25 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od 28. aprila 2008. godine pa do isplate.
6. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je među parničnim strankama sporno da li je tužena prvotužiocu i apelantima prouzrokovala materijalnu štetu koju su pretrpjeli prisilnom prodajom izgrađenog objekta i zemljišta jer nisu znali da zemljište, bliže definirano u obrazloženju presude, nije u njihovom vlasništvu. Općinski sud je uvidom u rješenje tužene od 10. aprila 1997. godine utvrdio da je tužena navedenim rješenjem apelantima dodijelila na korištenje građevinsko zemljište (u daljnjem tekstu: predmetno zemljište) uz naknadu s jednakim dijelovima, da će apelanti nakon pravomoćnosti tog rješenja izvršiti uknjižbu prava korištenja na datom zemljištu s dijelom od po ½ u zemljišnim knjigama tog suda i u Odjelu za imovinskopravne i geodetsko-katastarske poslove. Navedeno rješenje je postalo pravomoćno 23. juna 1997. godine. Uvidom u rješenje općinskog načelnika tužene od 29. juna 1998. godine dalje je utvrđeno da je tim rješenjem apelantima na predmetnom zemljištu odobrena upotreba izvedenih radova na preciznije označenom poslovnom objektu. Uvidom u kupoprodajni ugovor od 10. septembra 1996. godine, koji je zaključen između „Općinskog poglavarstva Vitez“ i apelanata, utvrđeno je da je predmet kupoprodaje poslovni prostor PC 96 (skladišni i kancelarijski), površine 1000 m , po cijeni od 300.000,00 DEM na dvanaest jednakih rata. Uvidom u ugovor o ustupanju prava korištenja od 10. septembra 1996. godine, koji je zaključen između istih stranaka, „utvrđeno je da je njime uređeno pitanje prenosa prava korištenja na predmetnom zemljištu“ u smislu da tužena „ustupa pravo korištenja [apelantima] za nesmetano korištenje poslovnog objekta“ po cijeni od 11,00 DEM/m .
Također je izvršen uvid i čitanje ugovora o udruživanju sredstava od 12. oktobra 1996. godine, te je sud utvrdio da je i taj ugovor zaključen između istih ugovornih stranaka, te da je u članu 1. navedenog ugovora utvrđeno koje radove će finansirati apelanti, „tj. udruživanje sredstava za izgradnju objekta pod stručnim nazivom TIPSKI OBJEKAT“ (u daljnjem tekstu: predmetni objekt) i da će apelanti s ciljem realizacije tog ugovora udružiti iznos od 300.000,00 DEM s tuženom. Iz rješenja o odobrenju za gradnju tužene od 29. januara 1998. godine Općinski sud je utvrdio da je navedenim rješenjem apelantima data saglasnost za izgradnju predmetnog objekta u okviru usvojenog urbanističkog plana, a prema projektnoj dokumentaciji, s tim da se navedenim rješenjem ne stječe pravo na gradnju, nego tek nakon podnošenja zahtjeva za odobrenje za gradnju. Općinski sud je dalje uvidom u Predugovor o kupoprodaji predmetnog objekta i zemljišta broj OPU 450/2007 OD 13. juna 2007. godine, koji je zaključen između apelanata i preduzeća „K§Data“ d.o.o. Hrasnica pred notarom Goranom Halidom, utvrdio da je predmet navedenog ugovora prodaja predmetnih nekretnina i objekta od strane apelanata navedenom preduzeću po cijeni od 900.000,00 EUR. Uvidom u izvod iz sudskog registra od 29. aprila 2010. godine utvrđeno je da su apelanti osnivači prvotužioca, da su ovlašteni za njegovo zastupanje u unutrašnjem i vanjskotrgovinskom prometu. Sud je zatim (str. 4-8) prezentirao sadržaj drugih provedenih dokaza.
7. Cijeneći izvedene dokaze, Općinski sud je utvrdio da je osnovan prigovor zastare potraživanja koji je istakla tužena budući da su apelanti tužbu u predmetnoj pravnoj stvari podnijeli 4. juna 2010. godine, a da je štetni događaj nastao pravomoćnošću rješenja tužene od 10. aprila 1997. godine, zaključenjem kupoprodajnog ugovora od 10. septembra 1996. godine i ugovora o ustupanju prava korištenja navedenog zemljišta od 10. septembra 1996. godine. Imajući u vidu navedeno, taj sud je zaključio da je od nastanka štetnog događaja do podnošenja tužbe proteklo više od pet godina, pa je primjenom odredbe člana 376. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) zaključio da se tužbeni zahtjev prvotužioca i apelanata nije mogao usvojiti. U vezi s tim je dalje ukazao da su prvotužilac i apelanti mogli i morali znati ko je vlasnik predmetnih nekretnina u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, imajući u vidu da iz izvedenih dokaza jasno slijedi da je tužena apelantima dala „pravo korištenja, a ne vlasništva“ nad predmetnim nekretninama uz naknadu. Također je ukazao da su zemljišne knjige javne isprave, u koje zainteresirane strane u svako doba mogu izvršiti uvid. Obrazloženo je da je rješenjem tužene od 10. aprila 1997. godine, koje je postalo pravomoćno 23. juna 1997. godine, apelantima „dodijeljeno građevinsko zemljište kao pravo korištenja, uz naknadu“. U vezi s tim je istaknuto da su prvotužilac i apelanti „mogli saznati da nisu postali vlasnici odmah nakon dostavljanja navedenog rješenja, tj. u 1997. godini kada je isto postalo pravomoćno“ i pored činjenice da su to mogli saznati uvidom u javne knjige istog suda.
8. Općinski sud je dalje naveo da se u predmetnom postupku tužbom traži naknada štete prouzrokovana, kako to prvotužilac i apelanti smatraju, izostankom upisa prava vlasništva u zemljišnim knjigama, zbog čega svoje zalihe robe nisu mogli plasirati na tržištu i zbog čega su morali zatvoriti „firmu“. U vezi s tim, Općinski sud je ukazao da se „zatvaranje firme“ vrši u određenom sudskom postupku, a ne lagerovanjem robe u skladišta. Sud je zatim ukazao na sadržaj odredbe člana 154. ZOO, te istakao da iako je vještakinja u svom nalazu utvrdila iznos štete, sud smatra da nema uzročno-posljedične veze između radnje tužene i nastale štetne posljedice koju trpe apelanti sve i da je tužba podnesena u roku. Osim toga, sud je ukazao da nije dokazan ni pravni osnov za naknadu štete, te je u vezi s tim istakao da, za razliku od vlasničke tužbe koja ne zastarijeva, „u ovoj pravnoj stvari tužba radi naknade štete zastarijeva, pa je sud cijenio da su tužioci mogli i morali da znaju da nakon 23. 6. 1997. godine nisu upisani u zemljišne knjige kao vlasnici predmetnih nekretnina, pa se od tog datuma, tačnije od 24. 6.1997. godine računa zastarni rok za naknadu štete kao rok od pet (5) godina od kada je šteta nastala“.
9. Kantonalni sud je Presudom broj 51 0 Ps 034810 13 Pž od 26. juna 2013. godine žalbu prvotužioca i apelanata odbio kao neosnovanu i potvrdio presudu prvostepenog suda od 5. novembra 2012. godine.
10. Naime, Kantonalni sud je na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u postupku pred prvostepenim sudom zaključio da je taj sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev prvotužioca i apelanata, ali ne iz razloga zastare potraživanja naknade štete. Naime, Kantonalni sud smatra da su oni mogli potraživati naknadu štete od tužene, ali da su pri tome morali dokazati da su pretrpjeli štetu, u kojem obimu, te da je tužena odgovorna za nju. Obrazloženo je da iz izvedenih dokaza proizlazi da apelanti i prvotužilac nisu dokazali da je za štetu koju potražuju odgovorna tužena jer iz činjeničnog stanja jasno proizlazi da tužena nije imala ugovorenu obavezu da apelante upiše u zemljišne knjige kao vlasnike predmetnih nekretnina. Stoga, Kantonalni sud smatra pravilnim zaključak prvostepenog suda da između radnje tužene i štete koju trpe apelanti nema uzročno-posljedične veze, odnosno jer iz izvedenih dokaza ne proizlazi da apelanti svoje zalihe robe nisu mogli plasirati na tržište, niti da nisu mogli raspolagati sredstvima po zaključenom predugovoru i ugovoru o prodaji poslovnog predmetnog objekta zbog toga što se nisu mogli upisati u zemljišne knjige kao suvlasnici, niti je tužena odgovorna za nemogućnost upisa apelanata i prvotužioca u zemljišne knjige kao suvlasnika predmetnog zemljišta i objekta. Također smatra, kako je to pravilno zaključio i prvostepeni sud, da su apelanti u svakom momentu mogli izvršiti uvid u zemljišne knjige i provjeriti upis ako su se pri zaključivanju navedenog ugovora imali smatrati vlasnicima predmetnih nekretnina. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je primjenom odredbe člana 226. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) žalbu prvotužioca i apelanata odbio i presudu prvostepenog suda potvrdio.
11. Vrhovni sud je Presudom broj 51 0 Ps 034810 14 Rev od 16. maja 2017. godine reviziju prvotužioca i apelanata odbio kao neosnovanu.
12. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je neosnovan revizioni prigovor prvotužioca i apelanata u pogledu proizvoljne primjene materijalnog prava. Obrazloženo je da, suprotno prigovoru revidenata, taj sud smatra pravilnim zaključak nižestepenih sudova da između radnje tužene i nastale štete apelantima nema uzročno-posljedične veze. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da su tužioci, ukoliko su namjeravali uspjeti sa svojim zahtjevom za naknadu štete, bili obavezni da dokažu da su pretrpjeli štetu, da na strani tužene postoji odgovornost za nastalu štetu, odnosno da im je tužena svojim činjenjem prouzrokovala štetu. Istaknuto je da prvotužilac i apelanti tokom trajanja postupka takvo što nisu dokazali, odnosno nisu dokazali da zbog toga što se nisu upisali kao suvlasnici u zemljišnim knjigama na predmetnim nekretninama i objektu nisu mogli prodati zalihe robe i da nisu mogli raspolagati sredstvima po zaključenom predugovoru i ugovoru o prodaji predmetnog objekta i nekretnina. Stoga, Vrhovni sud smatra da su nižestepeni sudovi pravilnom primjenom materijalnog prava donijeli odluku o odbijanju tužbenog zahtjeva, pri tome dajući za svoj stav potpune i pravilne razloge. Također smatra neosnovanim navode prvotužioca i apelanata kao tužilaca da je tužena prilikom zaključivanja ugovora postupala na prevaran način, te da su stoga dovedeni u zabludu, tj. jer im tužena nije predočila da u zemljišnim knjigama nisu bili upisani kao vlasnici predmetnih nekretnina. U vezi s tim, taj sud je dalje ukazao da je načelo javnosti zemljišnih knjiga jedno od osnovnih načela, što znači da su zemljišne knjige javne i da su svima dostupne jer je uvid u njih svima dostupan, što navode revidenata o nepoznavanju stanja u zemljišnim knjigama ne opravdava. Vrhovni sud je također ocijenio neosnovanim navode revizije da su radnjama tužene tužioci dovedeni u zabludu jer se, kako je već navedeno, uvid u zemljišne knjige ne može nikome zabraniti budući da su one svima dostupne, iz čega proizlazi da se niko ne može pozivati da mu sadržaj zemljišnih knjiga nije bio poznat. Imajući u vidu navedeno, taj sud je primjenom odredbe člana 248. ZPP odlučio kao u izreci presude.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Smatraju da ih je tužena obmanula, čineći nezakonitu i po apelantima štetnu radnju, tj. da su radnjama tužene dovedeni u zabludu jer nisu znali da nisu bili upisani kao vlasnici predmetnog zemljišta i objekta u zemljišnim knjigama. Smatraju nespornim da su tokom trajanja postupka dokazali nastanak štete, njen osnov i uzročno-posljedičnu vezu između nastale štete i radnje tužene. Imajući u vidu navedeno, također smatraju da im je povrijeđeno pravo na imovinu.
b) Odgovor na apelaciju
14. Vrhovni sud je naveo da presudom tog suda nije došlo do kršenja ustavnih prava na koja se ukazuje apelacijom. Stoga, predlažu da se ona odbije kao neosnovana.
15. Kantonalni sud navode apelanata, također, smatra neosnovanim i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
16. Osnovni sud je naveo da je u konkretnoj pravnoj stvari odlučivao u skladu sa zakonom i Ustavom, zbog čega navode apelanata smatra neosnovanim.
17. Tužena je ukazala da su osporene presude jasno i razložno obrazložene, zbog čega navode apelanata smatra neosnovanim i predlaže da se apelacija odbije. Smatra da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja ustavnih prava na koja apelanti ukazuju u apelaciji.
V. Relevantni propisi
18. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94) relevantne odredbe glase:
Član 154.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
(2) Za štetu od stvari ili djelatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.
(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.
19. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:
Član 7. stav 1.
(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
VI. Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 51 0 Ps 034810 14 Rev od 16. maja 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 9. juna 2017. godine, a apelacija je podnesena 4. augusta 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
24. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
27. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje naknade štete, dakle, nesporno se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da, stoga, apelanti uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
28. Apelanti ukazuju na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava od strane redovnih sudova. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Naime, Ustavni sud, kao ni Evropski sud neće djelovati kao sud „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude domaćih sudova u smislu člana 6. stav 1, osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Bochan protiv Ukrajine, presuda od 5. februara 2015. godine, stav 61).
29. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
30. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da su u konkretnom slučaju tužioci na sve tri sudske instance odbijeni s tužbenim zahtjevom kojim su tražili naknadu štete od tužene u preciziranim iznosima, i to prvotužilac po osnovu zamrznutog obrtnog kapitala u zalihama neprodate robe i opreme, kao i po osnovu izgubljene dobiti, a apelanti po osnovu neraspolaganja sredstvima po zaključenom predugovoru i ugovoru o prodaji predmetnog objekta. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud zaključio da je tužbeni zahtjev neosnovan zbog zastare potraživanja, a da su Kantonalni i Vrhovni sud u osporenim odlukama dali jasno i argumentirano obrazloženje da je tužbeni zahtjev apelanata neosnovan budući da apelanti, čiji je tužbeni zahtjev dakle bio usmjeren na naknadu štete, nisu dokazali u smislu člana 154. ZOO da između radnji tužene i nastale štete koju apelanti trpe postoji uzročno-posljedične veza. Navedeno iz razloga jer su apelanti u smislu člana 154. ZOO i relevantnih odredbi ZPP o teretu dokazivanja (čl. 7, 123. i 126) bili obavezni da dokažu da su pretrpjeli štetu, tj. da je na strani tužene postojala odgovornost za nastalu štetu koju im je tužena svojim činjenjem prouzrokovala. Stoga, imajući u vidu činjenice predmeta, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u zaključku redovnih sudova da je tužbeni zahtjev apelanata neosnovan budući da iz datih obrazloženja proizlazi da apelanti, s obzirom na sadržaj predmetnih ugovora, nisu dokazali da je tužena imala ugovorenu obavezu da apelante upiše u zemljišne knjige kao vlasnike predmetnih nekretnina. Ustavni sud nadalje zapaža da je Vrhovni sud u svojoj presudi kao konačnoj odluci u konkretnoj pravnoj stvari razmotrio navode prvotužioca i apelanata da je tužena postupala na prevaran način, te da su tužioci dovedeni u zabludu, koje navode apelanti ponavljaju i u apelaciji, te dao razloge zašto ti navodi u okolnostima konkretnog slučaja, s obzirom na načelo javnosti zemljišnih knjiga, ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari.
31. Imajući u vidu navedeno, kao i uzimajući u obzir sve navode apelanata i dokumentaciju priloženu uz apelaciju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama dali jasno obrazloženje zbog čega su apelanti u okolnostima konkretnog slučaja odbijeni sa svojim tužbenim zahtjevom, a koje se suprotno navodima apelanata, ne čini proizvoljnim ni u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja niti u pogledu primjene materijalnog prava. U takvim okolnostima ne postoje razlozi koji bi, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova u osporenim odlukama.
32. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
Pravo na imovinu
33. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju ovog prava, također, zasnivaju na tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju također neosnovani.
VIII. Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava na štetu apelanata, te kada su redovni sudovi u osporenim odlukama dali jasne razloge za svoje odlučenje.
35. Dalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti kršenje tog prava vezuju za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević