Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-45/19 (Opština Vlasenica)

Odluka donesena 22. 05. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-45/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 05. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. maja 2019. godine, u predmetu broj AP-45/19, rješavajući apelaciju Opštine Vlasenica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Opština Vlasenica protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 92 0 Rs 048178 18 Rsž od 7. septembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Opština Vlasenica (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dragan Gotovac, advokat iz Zvornika, podnio je 4. januara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 92 0 Rs 048178 18 Rsž od 7. septembra 2018. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, poništeno je u cjelosti kao nezakonito rješenje načelnika apelanta kojim je utvrđeno da tužiteljici I.L. prestaje radni odnos zbog nezakonitog zasnivanja radnog odnosa i rješenje Odbora za žalbe apelanta kojim je odbijena kao neosnovana žalba tužiteljice izjavljena na rješenje načelnika apelanta, te je naloženo apelantu da tužiteljicu vrati na rad i rasporedi na poslove koje je obavljala do prestanka radnog odnosa ili na druge poslove koji odgovaraju njenim stručnim i radnim sposobnostima. Ujedno, apelant je obavezan da tužiteljici na ime izgubljenih plata za utvrđeni vremenski period isplati određeni novčani iznos, te da joj ubuduće isplaćuje plate i druga primanja iz radnog odnosa u skladu sa Zakonom o radu, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki dospjeli, a neisplaćeni mjesečni iznos, te da tužiteljici na obračunate iznose naknade plate obračuna i plati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje nadležnom fondu Republike Srpske.

3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je istakao da je odredbom člana 142. stav 1. Zakonom o službenicima i namještenicima u organima jedinice lokalne samouprave propisano da gradonačelnik, odnosno načelnik opštine donosi rješenje o prestanku radnog odnosa u kojem moraju biti navedeni razlozi zbog kojih službeniku prestaje radni osnos. Okružni su je naveo da iz obrazloženja spornog rješenja proizilazi da je tužiteljici radni odnos prestao iz razloga što je presudom Osnovnog suda u Vlasenici poništen javni konkurs na osnovu koga je tužiteljica primljena u radni odnos kod apelanta. Međutim, u rješenju nisu navedeni konkretni razlozi iz kojih bi se mogao izvesti zaključak da je tužiteljica nezakonito zasnovala radni odnos. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je poništio kao nezakonita rješenja apelanta kojima tužiteljici prestaje radni odnos zbog nezakonitog zasnivanja radnog odnosa. Vezano za odluku Osnovnog suda u Vlasenici o poništenju javnog konkursa, na koju se apelant poziva, Okružni sud je naveo da odredbe člana 152. Zakona o lokalnoj samoupravi i člana 84. stav 2. Zakona o službenicima i namještenicima u organima jedinice lokalne samouprave upućuju na dopuštenost sudske zaštite isključivo u pogledu zakonitosti o prijemu u radni odnos i to je jedini vid dozvoljene sudske intervencije. Dakle, predmet spora može biti konačna odluka o izboru kandidata po raspisanom javnom konkursu, ali ne i objavljeni javni konkurs, jer samo odluka o izboru kandidata proizvodi pravnu posljedicu u pogledu koje se traži zaštita, te se pravni interes za sudsku zašttitu ostvaruje samo u odnosu na tu odluku. Okružni sud je naveo da i prema stavu tog suda, sud nije mogao odlučivati o zakonitosti javnog konkursa. Takođe, Okružni sud je naveo da presudom Osnovnog suda u Vlasenici nije poništeno rješenje kojim je tužiteljica primljena u radni osnos.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je odluku o prestanku radnog odnosa tužiteljice donio u skladu sa Zakonom o službenicima i namještenicima u organima jedinice lokalne samouprave, poštujući i izvršavajući sudsku odluku kojom je poništen javni konkurs na osnovu koga je tužiteljica primljena u radni odnos. Apelant navodi da nezakonitost konkursnog postupka direktno upućuje i da su nezakonite sve odluke na osnovu takvog postupka, pa i odluka o zasnivanju radnog odnosa.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. S obzirom na to da je apelant nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredaba Zakona o službenicima i namještenicima u organima jedinice lokalne samouprave u bilo kojem dijelu bila proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-45/19 (Opština Vlasenica) | Sudska praksa | Aktio