Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-849/19 (R. K.)

Odluka donesena 11. 06. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Nematerijalna šteta
  • Naknada štete
  • Disciplinski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-849/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 06. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine, u predmetu broj AP-849/19, rješavajući apelaciju Rijada Kovača, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Rijad Kovač protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 145199 18 Gž od 14. decembra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 P 145199 17 P od 2. avgusta 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Rijad Kovač (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kaknja, kojeg zastupa Anto Grgić advokat iz Kaknja, podnio je 25. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 P 145199 18 Gž od 14. decembra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 P 145199 17 P od 2. avgusta 2018. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da mu tuženi (S.I.) na ime naknade štete zbog povrijeđenog ugleda, časti i njegovog profesionalnog dostojanstva kao državnog službenika isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova postupka, te je apelant obavezan da tuženom naknadi troškove parničnog postupka.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je nesporno da se protiv apelanta (državni službenik) vodio disciplinski postupak i na osnovu dopune prijave tuženog (ovlašteno lice Kantonalnog poreznog ureda Zenica) od 12. januara 2017.godine, te da je apelant rješenjem Odbora državne službe za žalbe od 10. maja 2017.godine oslobođen disciplinske odgovornosti, dok je sporno da li izražavanje tuženog u navedenoj dopuni prijave ima elemente klevete, odnosno da li se radi o izuzetku kada ne postoji odgovornost za klevetu. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da nije arbitraran zaključak prvostepenog suda da ne postoji odgovornost tuženog za navode iznesene u dopuni prijave, zato što je to izražavanje bilo u okviru zvaničnog disciplinskog postupka protiv apelanta (član 7. tačka b) Zakona o zaštiti od klevete) gdje je zakonom predviđen izuzetak od odgovornosti za ovakav način izražavanja, te da apelant nije dokazao da je sporno izražavanje izneseno od strane tuženog izvan disciplinskog postupka niti da je tuženi imao namjeru da okleveće apelanta i tako mu nanese štetu. Kantonalni sud je ukazao da je tuženi imao pravo i obavezu da podnese disciplinsku prijavu protiv apelanta, zato što su postojale pretpostavke (tri službene zabilješke potpisane od strane ovlaštenog službenog lica priložene dopuni prijave) da je apelant počinio povredu službene dužnosti (član 31. Uredbe Vlade Federacije BiH o Pravilima disciplinskog postupka za disciplinsku odgovornost državnih službenika u organima državne službe u Federaciji BiH), te naglasio da to što je apelant u disciplinskom postupku oslobođen odgovornosti za povredu službene dužnosti ne znači da nisu postojale pretpostavke za podnošenje disciplinske prijave od strane tuženog. Također, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke smatrao irelevantnim za ishod predmetnog spora, zato što u toku postupka nije utvrđeno da je zahtjev za naknadu štete zbog klevete osnovan pa se o visini štete ne može raspravljati. Kantonalni sud je naveo da je neosnovano apelantovo pozivanje na odluke Ustavnog suda, zato što u konkretnom predmetu nije isti činjenično stanje pa samim time ni pravno pitanje u odnosu na predmetni spor. Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Također, apelant navodi da je protiv njega vođen maliciozan disciplinski postupak koji je rezultirao „klevetom i nanošenjem duševne boli apelantu“. Pri tome, apelant je naveo da je Ustavni sud u svojoj odluci u predmetu broj A-96/05 od 9. februara 2006. godine zauzeo stav „Ustavni sud je već naglasio da postojanje činjenica može da se dokaže, ali istinitost vrijednosnih ocjena nije nešto za šta mogu da se daju dokazi“.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-849/19 (R. K.) | Sudska praksa | Aktio