Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1943/17 (N.H.)

Odluka donesena 22. 05. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Izvršenje
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1943/17

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 05. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1943/17, rješavajući apelaciju N.H., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. maja 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija N.H. podnesena zbog dužine trajanja izvršnog postupka koji se vodi pred Općinskim sudom u Sanskom Mostu u predmetu broj 22 0 P 016300 15 I.

Odbija se kao neosnovana apelacija N.H. podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 22 0 P 016300 16 Gži 2 od 2. marta 2017. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. N.H. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sanskog Mosta podnio je 16. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 22 0 P 016300 16 Gži 2 od 2. marta 2017. godine, te zbog dužine trajanja izvršnog postupka koji se vodi pred Općinskim sudom u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) u predmetu broj 22 0 P 016300 15 I. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Z.T. (u daljnjem tekstu: tuženi ili izvršenik) zatraženo je 20. i 25. marta 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju 21. i 26. marta 2019. godine, dok izvršenik nije dostavio odgovor na apelaciju.

4. Također, Ustavni sud je 25. aprila 2019. godine telefonskim putem od ovlaštenog lica Općinskog suda pribavio informaciju o fazi u kojoj se nalazi predmetni izvršni postupak. III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Parnični postupak

6. Apelant je 11. jula 2011. godine podnio tužbu protiv tuženog radi sticanja bez osnova i izgubljene dobiti. Presudom Općinskog suda broj 22 0 P 016300 11 P od 17. januara 2014. godine obavezan je tuženi da apelantu isplati iznos od 6.789,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 8. jula 2011. godine, kao i da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 407,30 KM. Istom presudom je odbijen dio apelantovog tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa, kao i zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate za period od 5. februara 2009. godine do 8. jula 2011. godine, te zahtjev za troškove postupka preko dosuđenog iznosa.

7. Presudom Kantonalnog suda broj 22 0 P 016300 14 Gz od 13. marta 2015. godine djelimično je uvažena apelantova žalba i preinačena je prvostepena presuda tako što je tuženi, pored dosuđenog iznosa, obavezan da apelantu isplati iznos od 1.007,00 KM, dok je u pogledu odbijenog tužbenog zahtjeva za naplatu zakonske zatezne kamate za period od 5. februara 2009. godine do 8. jula 2011. godine ukinuta prvostepena presuda u tom dijelu i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.

Izvršni postupak

8. Apelant je prijedlogom od 15. aprila 2015. godine, koji je uredio podneskom od 9. februara 2016. godine, na osnovu presude Općinskog suda od 17. januara 2014. godine, koja je preinačena presudom Kantonalnog suda od 13. marta 2015. godine, podnio protiv tuženog-izvršenika prijedlog za izvršenje u kojem je tražio da sud odredi predmetno izvršenje na način da se provede zabilježba založnog prava apelanta, procjena i prodaja nekretnina izvršenika (pobliže označenih u izreci rješenja), te namirenjem tražitelja izvršenja-apelanta.

9. Rješenjem Općinskog suda broj 22 0 P 016300 15 I od 15. februara 2016. godine određeno je predloženo izvršenje, dok je odbijen kao neosnovan prijedlog u dijelu kojim je traženo da se zakonska zatezna kamata na troškove parničnog postupka prizna od 8. jula 2011. godine, kao i u dijelu u kojem je apelant tražio da se odredi izvršenje na nekretnini upisanoj u zk. uložak broj 403 k.o. Sanski Most.

10. Rješenjem Kantonalnog suda od 27. maja 2016. godine uvažena je apelantova žalba, ukinuto je prvostepeno rješenje (stav 1. izreke kojom je određeno predmetno izvršenje, odnosno odbijen dio apelantovog zahtjeva) i predmet je vraćen na ponovni postupak zbog nerazumljivosti dijela rješenja o izvršenju kojim je dozvoljeno izvršenje.

11. U ponovnom postupku Općinski sud je, na osnovu izvršne isprave (presude Općinskog suda koja je preinačena presudom Kantonalnog suda), donio rješenje od 29. augusta 2016. godine kojim je odredio predmetno izvršenje radi namirenja apelantovog novčanog potraživanja u iznosu od 7.796,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, troškova parničnog postupka u iznosu od 407,30 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17. januara 2014. godine i troškova izvršnog postupka u iznosu od 253,88 KM. Općinski sud je (stav 1. izreke) predmetno izvršenje odredio na nekretninama izvršenika (označene kao 682/2 E1, izgrađene na parceli broj 682/2, upisane u zk. uložak broj 1498 k.o. Sanski Most na ime izvršenika kao etažno vlasništvo sa dijelom 1/1 i na suvlasničkom dijelu izvršenika od 1/8 na nekretninama označenim kao k.č.br. 31/2 i 31/1, upisane u zk. uložak broj 31 k.o. Čaplje, u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine) na način da se izvrši zabilježba izvršenja u zemljišnoj knjizi, utvrdi vrijednost nekretnina, prodaju nekretnine i namiri tražitelj izvršenja-apelant. Istim rješenjem (stav 2. izreke) odbijen je kao neosnovan prijedlog za izvršenje u dijelu kojim je apelant tražio da se zakonska zatezna kamata na troškove parničnog postupka prizna počev od 8. jula 2011. godine, kao i u dijelu (stav 3. izreke) u kojem je apelant tražio da se odredi izvršenje na nekretnini upisanoj u zk. uložak broj 403 k.o. Sanski Most, te na ostalim suvlasničkim dijelovima koji nisu upisani na ime izvršenika (na nekretninama označenim kao k.č.br. 31/2 i 31/1, upisane u zk. uložak broj 31 k.o. Čaplje).

12. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je u pogledu novčanog potraživanja prijedlog za izvršenje ocijenio osnovanim osim u dijelu kojim je apelant tražio da se zakonska zatezna kamata na troškove parničnog postupka prizna počev od 8. jula 2011. godine. Naime, Općinski sud je, pozivajući se na odredbu člana 28. stav 2. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), priznao apelantu zakonsku zateznu kamatu na troškove parničnog postupka počev od 17. januara 2014. godine kao dana donošenja izvršne isprave. S druge strane, Općinski sud je odbio prijedlog za izvršenje u dijelu kojim se traži izvršenje na ostalim suvlasničkim dijelovima na nekretnini (k.č.br. 31/2 i 31/1, upisane u zk. uložak broj 31 k.o. Čaplje) koji su upisani na druga lica koja nisu dužnici po izvršnoj ispravi, kao i prijedlog za izvršenje u dijelu kojim je tražio da se provede na nekretnini upisanoj u zk. uložak broj 403 k.o. Sanski Most. Općinski sud se pozvao na odredbe člana 8. stav 2. i člana 65. ZIP-a i ograničio izvršenje samo na predmetne nekretnine, te je istakao da ostala lica koja imaju suvlasnički udio na nekretninama upisanim u zk. uložak broj 31 k.o. Čaplje uopće nisu dužnici po izvršnoj ispravi, odnosno da je u zk. uložak broj 403 k.o. Sanski Most upisan osnovni upis i zajedničko pravo korištenja zemljišta i zajedničkih dijelova zgrade u kojem izvršenik nije označen poimenično (sud je odredio izvršenje na etažnoj jedinici, te nekretnini koja pripada izvršeniku).

13. Rješenjem Općinskog suda od 19. septembra 2016. godine odbijen je u cijelosti prigovor izvršenika izjavljen protiv rješenja o izvršenju od 29. augusta 2016. godine.

14. Odlučujući o apelantovoj žalbi, izjavljenoj protiv rješenja o izvršenju u dijelu kojim je odbijen prijedlog za izvršenje, i žalbi izvršenika izjavljenoj protiv rješenja od 19. septembra 2016. godine, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 22 0 P 016300 16 Gži 2 od 2. marta 2017. godine. Navedenim rješenjem Kantonalni sud je odbacio kao nedopuštenu apelantovu žalbu koja se odnosi na nekretninu upisanu u zk. uložak broj 31 k.o. Čaplje, dok je odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu koja se odnosi na nekretninu upisanu u zk. uložak broj 403 k.o. Sanski Most. Istim rješenjem odbačen je apelantov prijedlog za ispravku rješenja Kantonalnog suda od 27. maja 2016. godine, te je odbijena kao neosnovana žalba izvršenika.

15. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je rezime apelantove žalbe da nije tražio izvršenje na suvlasničkim dijelovima ostalih suvlasnika upisanih u zk. uložak broj 31 k.o. Čaplje (koji prijedlog je i odbijen), te da je sud neosnovano odbio izvršenje na zemljištu upisanom u zk. uložak broj 403 k.o. Sanski Most na kojem je izgrađena nekretnina apelanta-poslovni prostor na kojem je određeno izvršenje. Dalje, Kantonalni sud je naveo da nije dopušten apelantov prijedlog za ispravku rješenja Kantonalnog suda od 27. maja 2016. godine zbog toga što je podnesen nakon što je prvostepeni sud ponovo odlučio o prijedlogu za izvršenje, u skladu sa nalogom iz rješenja Kantonalnog suda čiju ispravku traži apelant, odnosno nije podnio prijedlog nakon prijema drugostepenog rješenja čiju ispravku traži. Također, s obzirom na to da apelant sam navodi da nije tražio izvršenje na suvlasničkim dijelovima ostalih suvlasnika upisanih u zk. uložak broj 31 k.o. Čaplje, Kantonalni sud je naveo da ne vidi apelantov interes da pobija ovaj dio rješenja, jer nije od uticaja na njegovo pravo budući da je prvostepeni sud usvojio prijedlog za izvršenje na suvlasničkom dijelu izvršenika na navedenim nekretninama. Osim toga, prvostepeni sud je pravilno odbio prijedlog za izvršenje na zemljištu upisanom u zk. uložak broj 403 k.o. Sanski Most s obzirom na to da je u navedeni zk. uložak upisano zemljište na kojem je izgrađena zgrada kao cjelina sa zajedničkim dijelovima zgrade (sa upisanim pravom raspolaganja u korist Općine Sanski Most) na kojem izvršenik nije vlasnik. S druge strane, prvostepeni sud je odredio izvršenje na etažnoj jedinici (poslovnom prostoru izvršenika) zgrade koja je upisana u zk. uložak broj 403 k.o. Sanski Most, pa sudu nije jasno zašto apelant pobija taj dio izvršenja koje je određeno po njegovom prijedlogu. Dakle, kako apelant nema pravni interes da pobija rješenje o izvršenju iz st. 1. i 3. u odnosu na nekretnine upisane u zk. uložak broj 31 k.o. Čaplje, to je Kantonalni sud odbacio apelantovu žalbu u tom dijelu, dok je odbio kao neosnovanu žalbu koja se odnosi na nekretninu upisanu u zk. uložak broj 403 k.o. Sanski Most i potvrdio prvostepeno rješenje od 29. augusta 2016. godine. Također, odbačen je apelantov prijedlog za ispravku rješenja Kantonalnog suda od 27. maja 2016. godine, dok je odbijena kao neosnovana žalba izvršenika.

16. Prema podacima kojima raspolaže Ustavni sud, predmetni izvršni postupak je u toku, odnosno predmet je proslijeđen na odlučivanje po apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda od 6. februara 2019. godine kojim je utvrđeno da je izvršenik na depozitni račun suda (na ime duga iz predmetnog izvršnog postupka) uplatio iznos od 15.186,34 KM, što odgovara iznosu ukupnog izvršenikovog duga iz predmetnog izvršnog postupka.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

17. Apelant smatra da je osporenom odlukom Kantonalnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Osim toga, apelant je ukazao na dužinu predmetnog izvršnog postupka, te je naveo da je parnični postupak pokrenuo 2005. godine, dok je izvršni postupak pokrenuo 2012. godine. Apelant je opširno naveo hronologiju predmetnih postupaka i analizirao rješenje o izvršenju i osporeno rješenje Kantonalnog suda istaknuvši da su prilikom njihovog donošenja sudovi pogrešno ocijenili dokaze i pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant je naveo da Općinski sud nije nakon donošenja rješenja o izvršenju proveo izvršne radnje propisane ZIP-om, odnosno da sud nije mogao prihvatiti izvršenje drugačije od onog koje je određeno rješenjem o izvršenju misleći pri tome na uplatu dugovanog iznosa od izvršenika na depozit suda.

II.Odgovor na apelaciju

18. Kantonalni sud je u svom odgovoru naveo da ostaje kod razloga datih u obrazloženju svojih odluka donesenih u predmetnom postupku, odnosno da je postupao u razumnim rokovima prilikom odlučivanja po žalbama u predmetnom postupku, te je predložio da se odbije predmetna apelacija.

19. Općinski sud je u svom odgovoru vrlo opširno naveo hronološki tok predmetnog izvršnog postupka (navodeći procesne radnje koje je poduzeo u predmetnom izvršnom postupku), te je istakao da su neosnovani apelantovi navodi koji se odnose na dužinu trajanja izvršnog postupka. Naime, sud je istakao da je u konkretnom postupku postupao u kratkim rokovima i da je nakon donošenja rješenja o izvršenju provedena zabilježba izvršenja u zemljišnoj knjizi, donesena je odluka o načinu utvrđivanja vrijednosti predmetnih nekretnina i putem vještaka utvrđena vrijednost predmetne nekretnine, zatim, izvršen obračun iznosa zakonske zatezne kamate na parnične troškove (vještak ekonomske struke) i postupano po podnesku izvršenika da od apelanta zatraži aktivni broj računa. Općinski sud je istakao da je aktivno vođenje predmetnog postupka rezultiralo da izvršenik pristane na plaćanje predmetnog duga, te da je to razlog zašto nije zakazana prodaja predmetnih nekretnina. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je tokom predmetnog postupka četiri puta dostavljao spis na odlučivanje po žalbama stranaka, te da je protiv rješenja od 6. februara 2019. godine izjavljena žalba i da će spis biti dostavljen Kantonalnom sudu na nadležni postupak. Također, sud je istakao da, zbog neaktivnog apelantovog računa, izvršenik nije mogao da izvrši uplatu dugovanog iznosa, koji apelant nije dostavio ni na traženje izvršenika koji se obratio sudu da od apelanta traži aktivni račun na koji bi mogao isplatiti dugovanje. Nakon dopisa suda apelant je podneskom od 8. augusta 2017. godine naveo: „Protivim se da sud izvršeniku dostavlja moj broj žiroračuna i da izvršenik neposredno vrši uplatu bilo kojeg iznosa na moj račun. Prihvatam svako namirenje, ali preko suda.“ U svom podnesku od 21. maja 2018. godine, nakon što je izvršenik izvršio uplate na račun suda, apelant je naveo sljedeće: „...obavezu iz presude tuženi prema tužitelju može izvršiti isključivo isplatom na ruke ili račun tužitelja. Naime, ja ne prihvatam kao tražilac izvršenja da mi sud vrši bilo koju isplatu sa tekućeg računa suda, jer ovaj iznos koji je uplaćen na tekući račun može biti uplaćen samo uplatiocu, svaka drugačija transakcija bilo bi pranje novca.“ Sud je istakao da ovakav apelantov postupak umnogome otežava vođenje predmetnog izvršnog postupka i utječe na njegovo trajanje.

20. Također, iz telefonskog razgovora sa ovlaštenim uposlenikom Općinskog suda proizlazi da je 5. oktobra 2018. godine Općinski sud donio rješenje kojim je dopunio rješenje o izvršenju od 29. augusta 2016. godine u dijelu apelantovog potraživanja. Međutim, u žalbenom postupku Kantonalni sud je rješenjem od 18. januara 2019. godine ukinuo rješenje od 5. oktobra 2018. godine i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. U ponovnom postupku Općinski sud je 21. marta 2019. godine donio rješenje kojim se smatra da je prijedlog povučen na koje rješenje je izjavljena žalba i predmet je 12. aprila 2019. godine dostavljen na nadležno postupanje Kantonalnom sudu. V.Relevantni propisi

21. U Zakonu o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 32/03, 52/03 - ispravka, 33/06, 39/06 - ispravka, 39/09, 74/11 - OUS, 35/12, 35/12-rješenje USBiH, 46/16 i 55/18- rješenje USBiH) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredaba Zakona o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 32/03, 52/03 - ispravka, 33/06, 39/06 - ispravka, 39/09, 74/11 - OUS, 35/12, 35/12-rješenje USBiH, 46/16 i 55/18-rješenje USBiH), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 5.

Hitnost i redoslijed postupanja (1)U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.

(2)Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drukčije.

Član 8.

Ograničenje sredstava i predmeta izvršenja [...] (2)Ako je predloženo više sredstava ili više predmeta izvršenja sud može ograničiti izvršenje samo na neke od tih sredstava ili predmeta ako su dovoljni za ostvarenje potraživanja.

Član 28.

Naplata zateznih kamata [...] (2)Ako plaćanje zatezne kamate na troškove postupka nije određeno već u samoj izvršnoj ispravi sud će, na prijedlog tražioca izvršenja, u rješenju o izvršenju odrediti naplatu tih kamata po propisanoj stopi od dana donošenja odluke, odnosno zaključenja poravnanja do naplate.

Član 65.

Obim izvršenja novčanih potraživanja Izvršenje radi ostvarenja novčanog potraživanja određuje se i provodi u obimu koji je potreban za namirenje tog potraživanja.

VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 22 0 P 016300 16 Gži 2 od 2. marta 2017. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu odluku apelant je primio 17. aprila 2017. godine, a apelacija je podnesena 16. maja 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome Ustavni sud zapaža da je apelant osporio i dužinu trajanja predmetnog izvršnog postupka u kojem je donesena osporena odluka, a koji, kako to proizlazi iz činjeničnog dijela ove odluke, još uvijek nije okončan. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da je predmetna apelacija, u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, dopustiva i u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao jedan od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelant pobija rješenje Kantonalnog suda, tvrdeći da su tim rješenjem prekršena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Također, apelant je ukazao i na dužinu trajanja predmetnog izvršnog postupka u kojem je donesena osporena odluka.

Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

28. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

29. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem je apelant kao tražitelj izvršenja pokrenuo postupak izvršenja protiv izvršenika radi namirenja svog potraživanja utvrđenog pravosnažnom presudom, tako da se radi o predmetu koji je građanskopravne naravi, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

a)U odnosu na osporeno rješenje Kantonalnog suda

30. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje zasnivaju se na tvrdnjama da je Općinski sud neosnovano odbio jedan dio njegovog prijedloga za izvršenje, odnosno da je Kantonalni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbacio i odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje o izvršenju.

31. U vezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

32. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se predmetnom apelacijom pokreću, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

33. Ustavni sud zapaža da je u predmetnom izvršnom postupku Općinski sud rješenjem od 29. augusta 2016. godine odredio predmetno izvršenje na način da je usvojio dio prijedloga za izvršenje, dok je jedan dio apelantovog prijedloga odbio. Osporenim rješenjem Kantonalnog suda odbačena je apelantova žalba (u odnosu na izvršenje na preciziranoj nekretnini u k.o. Čaplje), a odbijena je apelantova žalba i potvrđeno prvostepeno rješenje o izvršenju u vezi sa nekretninama upisanim u k.o. Sanski Most zbog toga što apelant nije upisan kao vlasnik zemljišta na kojem je tražio izvršenje, odnosno zbog toga što nema pravni interes da pobija rješenje o izvršenju . S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud prilikom donošenja rješenja o izvršenju pozvao na odredbe člana 8. stav 2. i člana 65. ZIP-a i ograničio izvršenje samo na predmetne nekretnine, a Kantonalni sud je odbacio i odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje o izvršenju, odnosno odbio žalbu izvršenika i potvrdio rješenje kojim je odbijen prigovor izvršenika izjavljen na rješenje o izvršenju.

34. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u osporenom rješenju podržao pravni stav prvostepenog suda istaknuvši da je nejasno zašto apelant pobija dio rješenja o izvršenju koji je određen po njegovom prijedlogu, odnosno da nema pravni interes da pobija rješenje o izvršenju u odnosu na nekretnine upisane u zk. uložak broj 31 k.o. Čaplje, koje su u suvlasništvu trećih lica. S druge strane, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud ispravno postupio kada je odbio da odredi izvršenje na zemljištu na kojem apelant nije upisan kao vlasnik (zk. uložak broj 403 k.o. Sanski Most). S tim u vezi, Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u osporenoj odluci Kantonalnog suda kojom je potvrđeno prvostepeno rješenje u dijelu kojim je određeno izvršenje na predmetnim nekretninama, odnosno potvrđeno rješenje kojim je odbijen prigovor izvršenika.

35. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju osporenom odlukom Kantonalnog suda nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

b)U odnosu na dužinu izvršnog postupka Relevantni principi

36. Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje sadržane u odredbama člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije protežu u građanskopravnim slučajevima i na fazu izvršnog postupka. U tom pogledu osnovno pravilo je postavila presuda Evropskog suda u predmetu Hornsby protiv Grčke (predstavka broj 18357/91, presuda od 19. marta 1997. godine) u kojoj je Evropski sud izrekao da izvršenje presude koju izrekne bilo koji sud mora biti posmatrano kao sastavni dio postupka u smislu člana 6. Evropske konvencije. Slijedeći svoju praksu iz predmeta Hornsby, koju Ustavni sud dosljedno podržava, Evropski sud je konstantno ukazivao da se izvršenje presude bilo kojeg nacionalnog suda treba posmatrati kao integralni dio suđenja u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

37. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja izvršnog postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mahmutović protiv Hrvatske, aplikacija broj 9505/03 od 15. februara 2007. godine, stav 26).

38. Ustavni sud je, primjenjujući dosljedno praksu Evropskog suda, u predmetima koji pokreću pitanje nemogućnosti efikasnog okončanja izvršnog postupka kontinuirano isticao da član 6. stav 1. Evropske konvencije, koji pruža jasne proceduralne garancije kojim se strankama u sporu osigurava postupak koji je pravičan, javan i ekspeditivan, pruža zaštitu i izvršenja sudske odluke. Period koji treba uzeti u obzir

39. Ustavni sud zapaža da je predmetni izvršni postupak započeo 15. aprila 2015. godine, te prema stanju konkretnog predmeta, još uvijek nije okončan. Dakle, predmetni izvršni postupak traje četiri godine i jedan mjesec i još nije okončan.

Analiza dužine trajanja izvršnog postupka

40. U konkretnom slučaju radi se o izvršnom postupku koji je apelant pokrenuo radi izvršenja pravomoćne i izvršne presude. S obzirom na vrstu i prirodu konkretne pravne stvari (namirenje novčanih potraživanja na nekretninama izvršenika), Ustavni sud smatra da se radi o relativno složenom postupku. Također, Ustavni sud smatra da je predmetni postupak od značaja za apelanta jer se radi o novčanim potraživanjima radi stjecanja bez osnova i izgubljene dobiti.

41. Ocjenjujući apelantovo ponašanje, Ustavni sud zapaža da je apelant tokom postupka prije donošenja prvog rješenja o izvršenju svoj prijedlog za izvršenje uredio, odnosno da je nezadovoljan donesenim rješenjima o izvršenju, protiv njih izjavljivao žalbe drugostepenom sudu, što je bez sumnje njegovo procesno pravo usmjereno na ostvarenje svog potraživanja, ali je, s druge strane, objektivno utjecalo na dužinu trajanja postupka. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je izvršenik pristao da plati predmetni dug, ali da izvršenik nije mogao da izvrši uplatu dugovanog iznosa jer je naznačeni apelantov račun bio neaktivan. Također, Ustavni sud zapaža da apelant, kako to proizlazi iz odgovora Općinskog suda, nije dostavio izvršeniku broj računa na koji bi mogao uplatiti dugovani iznos, odnosno nakon dopisa suda (kojim je traženo da apelant dostavi aktivni račun za uplatu dugovanog iznosa) apelant je dostavio sudu podnesak u kojem je naveo da se protivi da sud izvršeniku dostavlja broj njegovog žiroračuna na koji će izvršenik vršiti isplatu, te da prihvata svako namirenje ali putem suda, dok je u drugom dopisu (nakon što je izvršenik izvršio uplate na račun suda) naveo da ne prihvata da mu sud vrši isplatu sa svog računa. Iz navedenog proizlazi da je i apelant sadržajem svojih protivrječnih podnesaka, koji su u direktnoj suprotnosti sa osnovnom svrhom izvršnog postupka (realizacija utvrđenih potraživanja), u određenoj mjeri doprinio dužini predmetnog postupka.

42. U vezi s predmetom postupka, Ustavni sud smatra da država ima pozitivnu obavezu da organizuje sistem za izvršenje presuda koji treba da bude efektivan kako u normativnom dijelu, tako i u praksi, te da osigura njihovo izvršenje bez nepotrebnog odgađanja (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Scollo protiv Italije, 1995. godine). Međutim, Ustavni sud ukazuje da se, prema praksi Evropskog suda (u predmetima u kojim niti jedna stranka u sporu nije vlast, niti državni organ), uloga vlasti svodi na to da razumno pomognu izvršenju presude u korist stranke koja je spor dobila, ali ne da garantira izvršenje u svim okolnostima (Fuklev protiv Ukrajine, st. 84-86, 2005. godina). Dakle, u izvršnom postupku sudovi nisu odgovorni za namirenje tražitelja izvršenja, već za učinkovito i ekonomično provođenje sudskog postupka.

43. Analizirajući ponašanje Općinskog suda, Ustavni sud zapaža da je taj sud, nakon što je apelant podnio prijedlog za izvršenje, u roku od 10 mjeseci donio rješenje o izvršenju kojim je dozvolio predloženo izvršenje, dok je u jednom dijelu odbio apelantov prijedlog. U ponovnom postupku, nakon što je Kantonalni sud uvažio apelantovu žalbu, Općinski sud je u kratkom periodu (nakon tri mjeseca) donio rješenje o izvršenju i odlučio o prigovoru izvršenika (manje od mjesec dana) koja su potvrđena rješenjem Kantonalnog suda. U nastavku postupka Općinski sud nije zakazao prodaju predmetnih nekretnina zbog toga što je izvršenik pristao da plati predmetni dug, te je poduzimao procesne radnje u primjerenim rokovima (provedena zabilježba izvršenja u zemljišnoj knjizi, donesena odluka o načinu utvrđivanja vrijednosti nekretnina i utvrđena njihova vrijednost posredstvom vještaka građevinske struke, posredstvom vještaka ekonomske struke izvršen obračun iznosa zakonske zatezne kamate na parnične troškove, postupao po podnesku izvršenika da od apelanta zatraži aktivni broj računa). Osim toga, sud je u nastavku postupka (nakon podnošenja apelacija) donio nekoliko rješenja (dopuna rješenja o izvršenju u dijelu apelantovog potraživanja, rješenje kojim se smatra da je prijedlog povučen i rješenje kojim je utvrđeno da je izvršenik uplatio potraživani dug na depozitni račun suda), te da je nakon apelantovih žalbi (izjavljenih protiv rješenja kojim se smatra da je prijedlog povučen i rješenja kojim je utvrđeno da je izvršenik uplatio potraživani dug na depozitni račun suda) predmet dostavljen na nadležno postupanje Kantonalnom sudu.

44. Ocjenjujući postupak u cjelini, Ustavni sud zaključuje da postupak pred Općinskim sudom traje nešto duže od uobičajenog, ali je dijelom odgovornost i na apelantovoj strani koji je tokom postupka više puta izjavljivao žalbe protiv rješenja koja je donio Općinski sud, što predstavlja apelantovo pravo koje je objektivno utjecalo na dužinu trajanja postupka. Osim toga, apelant nije na traženje izvršenika i Općinskog suda dostavio račun na koji bi izvršenik izvršio isplatu dugovanog iznosa. S druge strane, Općinski sud je brzo i učinkovito provodio procesne radnje radi okončanja postupka, ali zbog apelantovog propusta da dostavi traženi račun, nije mogla biti realizovana uplata dugovanog iznosa izvršenika, što je objektivna okolnost koja se ne može staviti na teret redovnom sudu. Međutim, s obzirom na to da je na depozitni račun suda uplaćen iznos koji predstavlja dug izvršenika po osnovu izvršne isprave, sasvim je izvjesno da će apelant naplatiti svoje potraživanje od izvršenika. Kako je Ustavni sud istakao u prethodnom tekstu ove odluke, u predmetima u kojima niti jedna stranka u sporu nije vlast, niti državni organ (u predmetnom izvršnom postupku obje stranke su fizička lica) uloga vlasti se svodi na to da razumno pomognu izvršenju presude u korist stranke koja je spor dobila, ali ne da garantira izvršenje u svim okolnostima. Dakle, u izvršnom postupku sudovi nisu odgovorni za namirenje tražitelja izvršenja, već za učinkovito i ekonomično provođenje sudskog postupka, što je u ovom predmetu nesumnjivo ispoštovano. Stoga, Ustavni sud zapaža da u ponašanju Općinskog suda nema ničega što bi ukazivalo na neopravdanu neaktivnost i odugovlačenje postupka.

45. Ustavni sud, na osnovu navedenog i uzevši u obzir sve faktore, zaključuje da u ovom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku. Pravo na djelotvoran pravni lijek

46. Apelant ukazuje da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek. Ustavni sud primjećuje da iz navoda apelacije proizlazi da je apelant navode o kršenju ovog prava doveo u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost i da je koristio pravne lijekove propisane zakonom u predmetnom izvršnom postupku, tj. da je imao mogućnost da izjavljuje žalbe protiv rješenja prvostepenog suda, koju je i koristio, a činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali onako kako je apelant zahtijevao ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani i apelacioni navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

47. Ustavni sud zaključuje da, uzevši u obzir sve okolnosti konkretnog predmeta, nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje u razumnom roku kao segmentu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da je Općinski sud postupao u skladu sa standardima prava na pravično suđenje i zakonskim odredbama i u tom smislu provodio procesne radnje radi okončanja predmetnog postupka, pri čemu nije odgovoran za trajanje predmetnog postupka budući da se apelant protivi načinu na koji je izvršenik (koji je tokom postupka uplatio dugovani iznos na depozit suda) izmirio svoj dug prema njemu.

48. Također, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje kada u obrazloženju osporene odluke nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada je redovni sud u svojoj odluci naveo razloge zašto je zaključio da je pravilna odluka prvostepenog suda kojom je odbio apelantov prijedlog za izvršenje u jednom dijelu.

49. Također, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je apelant imao i kada je koristio mogućnost podnošenja pravnih lijekova propisanih zakonom u izvršnom postupku, pa činjenica da oni nisu u potpunosti udovoljili apelantovom zahtjevu (u pogledu načina izvršenja) ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova.

50. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1943/17 (N.H.) | Sudska praksa | Aktio