Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1695/18 (P. Š.)
Odluka donesena 11. 06. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Troškovi postupka
- Izvršenje
- Izvršni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1695/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 06. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine, u predmetu broj AP-1695/18, rješavajući apelaciju P. Š, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio P. Š.
protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 I 029266 17 Gž 2 od 30. januara 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. P. Š. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tomislavgrada, kojeg zastupa ZOU Barbarić & Bevanda iz Širokog Brijega, podnio je 14. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 46 0 I 029266 17 Gž 2 od 30. januara 2018. godine.
2. Osporenom odlukom Kantonalnog suda uvažena je apelantova žalba i preinačeno je rješenje o namirenju od 30. avgusta 2017. godine, na način da se prodajom određenih apelantovih nepokretnosti tražiocu izvršenja (UniCredit Bank d.d. Mostar), tražilac izvršenja smatra u cjelosti namirenim.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je ukazao da je odredbom člana 139. stav 1. Zakona o stvarnim pravima propisano da je založno pravo ograničeno stvarno pravo na određenoj stvari ili pravu (zalogu) koje daje ovlaštenje svom nosiocu (založnom vjerovniku) da određenu tražbinu, ukoliko mu ne bude ispunjena nakon dospijeća, namiri iz vrijednosti te stvari, a njezin svagdašnji vlasnik (založni dužnik) dužan je to trpjeti. Pri tome je istakao da navedena odredba daje ovlaštenje svom nositelju da određenu tražbinu, ukoliko mu ne bude ispunjena nakon dospijeća, namiri iz vrijednosti a ne iz prodajne cijene založene stvari. S obzirom da je u konkretnom slučaju tražitelj izvršenja kao jedini kupac postao vlasnik predmetnih založenih nekretnina, Kantonalni sud je zaključio da je pogrešno stanovište prvostepenog suda da se tražitelj izvršenja ima smatrati djelimično namirenim. S tim u vezi je istakao da bi se drugačijom odlukom neopravdano pogodovalo interesima tražitelja izvršenja, a izvršeniku kao založnom dužniku stavio pretjeran teret, odnosno nametala obaveza i nakon što je tražitelj izvršenja postao vlasnikom založene nekretnine, koja je i založena radi osiguranja povjeriočeve tražbine. S obzirom da je tražitelj izvršenja odlučio da nakon izvršnog postupka postane vlasnik založene nekretnine, Kantonalni sud je zaključio da je predmetno potraživanje tražitelja izvršenja kao hipotekarnog povjerioca namireno u cijelosti iz vrijednosti založene nekretnine. Pri tome je istakao da bi se, samo u situaciji da je treće lice postalo vlasnik predmetne nekretnine, potraživanja tražitelja izvršenja prema prvenstvu namirenja i redoslijedu (član 98. Zakona o izvršnom postupku) bila namirena iz iznosa za koji je to treće lice kupilo predmetnu nekretninu.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je Kantonalni sud arbitrarno tumačio relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava u pogledu naknade troškova postupka. Ističe da je Kantonalni sud bio dužan donijeti rješenje o troškovima postupka i dosuditi apelantu naknadu troškova, s obzirom da je uspio u postupku po žalbi, te da je suprotnim postupanjem povrijeđeno njegovo pravo na pristup sudu. Pri tome se pozvao na odluke Ustavnog suda u predmetu broj AP 4616/15 i AP 3310/14
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnom postupku primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je tražilac izvršenja pokrenuo predmetni izvršni postupak protiv apelanta radi namirenja novčanog potraživanja, budući da apelant nije izmirio svoju obavezu prema tražiocu izvršenja, te da je, dakle, apelant na taj način prouzrokovao pokretanje predmetnog izvršnog postupka, pa samim tim i troškove koji su tom prilikom nastali. S obzirom na to, te imajući u vidu se Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4616/15 od 27. februara 2018. godine i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3310/14 od 27. oktobra 2015. godine, na koje se apelant pozvao, odnose na parnične postupke u kome je došlo do miješanja u apelantovo pravo na izbor advokata i posljedično tome pravo na djelotvoran pristup sudu, a što nije slučaj u predmetnom postupku, Ustavni sud ne nalazi da apelantovi navodi izneseni u apelaciji dovede u pitanje pravičnost predmetnog postupka na način koji bi zahtijevao intervenciju Ustavnog suda u tom pogledu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević