Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-129/19 (A. S., R.T. i N. M.)
Odluka donesena 22. 05. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Upravni spor
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Invalidnina
- Invalid
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-129/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 05. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. maja 2019. godine, u predmetu broj AP-129/19, rješavajući apelacije Alje Salkića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Aljo Salkić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 70 0 U 005989 16 U od 1. novembra 2018. godine;
R. T. protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 016842 16 Uvp 2 od 1. novembra 2018. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 016842 15 U od 26. februara 2016. godine i Nebojša Maličević protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 017747 16 Uvp od 29. novembra 2018. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 017747 15 U od 24.
juna 2016. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-129/19
1. Aljo Salkić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vogošće, podnio je 10. januara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 005989 16 U od 1. novembra 2018. godine.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba koju je podnio protiv rješenja tuženog (Federalno ministarstvo za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata Sarajevo) od 6. septembra 2016. godine, a kojim je ukinuto konačno rješenje Službe za boračko-invalidsku zaštitu Općine Vogošća od 15. januara 2005. godine i Ministarstva za boračka pitanja Kantona Sarajevo od 20. maja 2005. godine i upravna stvar riješena tako što je apelantu priznato svojstvo ratnog vojnog invalida VIII grupe sa 40% vojnog invaliditeta po osnovu ranjavanja zadobijenog vršeći vojne dužnosti u Oružanim snagama i pravo na ličnu invalidninu u određenom novčanom iznosu.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je rješenje tuženog od 6. septembra 2016. godine doneseno na osnovu nalaza i mišljenja ljekarske komisije za medicinsko vještačenje od 20. februara 2016. godine u postupku po Zakonu o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti boračko-invalidske zaštite. Dalje, navedeno je da je apelant uložio prigovor protiv navedenog nalaza i mišljenja, te da je Institut za medicinsko vještačenje Sarajevo, Ljekarska komisija za medicinsko vještačenje donijela novi nalaz i mišljenje od 13. maja 2016. godine na koji je stavljena klauzula da je nalaz konačan 16. maja 2016. godine. Vrhovni sud je ukazao da je nadležna ljekarska komisija u nalazu od 13. maja 2016. godine u skladu sa prigovorima apelanta dala potpunu, jasnu i dovoljno obrazloženu ocjenu vojnog invaliditeta u skladu sa odredbama Pravilnika o radu ljekarskih komisija, po Zakonu o pravima boraca i članova njihovih porodica, Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta sa Listom procenta vojnog invaliditeta, na osnovu medicinske dokumentacije o liječenju i na osnovu neposrednog pregleda apelanta koji je na taj način učestvovao u postupku. Naime, Vrhovni sud je istakao da kako je u postupku revizije nadležna ljekarska komisija Instituta pravilno utvrdila procenat vojnog invaliditeta apelanta u odnosu na ranije utvrđeni procenat, tuženi organ je na osnovu potpunog i pravilnog utvrđenog činjeničnog stanja ukinuo konačno rješenje prvostepenog organa od 15. januara 2005. godine (kojim je apelantu priznat status ratnog vojnog invalida V grupe sa 70% vojnog invalidita) i 20. maja 2005. godine (kojim je apelantu priznato pravo na ortopedski dodatak III stepena) i sam rješio upravnu stvar u skladu sa čl. 3 i 10. Zakona o pravima boraca i članova njihovih porodica.
2. AP-487/19
4. R. T. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Dragana Stanković advokat iz Banjaluke, podnio je 31. januara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 016842 16 Uvp 2 od 1. novembra 2018. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 016842 15 U od 26. februara 2016. godine.
5. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke kojom je odbijena apelantova tužba podnesena protiv rješenja tuženog (Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske) od 29. maja 2015. godine, donesenim u postupku izvršenja presude Okružnog suda u Banjaluci od 30. aprila 2015. godine, kojim je u postupku po žalbi i reviziji odbijena apelantova žalba koju je podnio protiv rješenja Odjeljenja za boračko-invalidsku zaštitu Grada Banjaluka od 19. juna 2012. godine. Navedeno rješenje je izmjenjeno u dijelu koji se odnosi na priznavanje statusa ratnog vojnog invalida po osnovu oboljenja, na način da je apelantu priznato svojstvo ratnog vojnog invalida X kategorije sa 20% vojnog invaliditeta po osnovu oboljenja ispoljenog za vrijeme vršenja vojne dužnosti kao pripadnika Vojske RS.
6. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je osporeni akt tuženog zasnovan na nalazu i mišljenju drugostepene ljekarske komisije od 28. maja 2015. godine, a koji je dat u skladu sa uputama iz presude Okružnog suda u Banjaluci od 30. aprila 2015. godine. Naime, Vrhovni sud je naveo da je ljekarska komisija ponovo izvršila ocjenu vojnog invaliditeta apelanta, odnosno cijenila ga po istoj ocjenjenoj tački i u istom procentu kao u prethodno datom nalazu i mišljenju, s tim da je sada dala argumentovano i jasno obrazloženje zašto je došlo do smanjenja procenta vojnog invaliditeta kod apelanta odnosno zašto je invaliditet apelanta utvrđen djelimično u procentu od 20%. Dalje je navedeno da je ljekarska komisija pored uvida u medicinsku dokumentaciju i spis predmeta izvršila i ponovni pregled apelanta, te utvrdila da je oboljenje apelanta, ispoljeno za vrijeme učešća u Vojsci Republike Srpske dva i po mjeseca nakon mobilizacije, ali da nije u direktnoj vezi sa njom. Takođe je navedeno da s obzirom da se radi o oboljenju koje je obuhvaćeno odredbom člana 10. stav 1. Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta, ukupan vojni invaliditet apelanta iznosi 20% trajno.
3. AP-989/19
7. Nebojša Maličević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čelinca, kojeg zastupa Milorad Đukić advokat iz Banjaluke, podnio je 5. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 017747 16 Uvp od 29. novembra 2018. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 017747 15 U od 24. juna 2016. godine.
8. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke kojom je odbijena apelantova tužba podnesena protiv rješenja tuženog (Ministarstvo rada i boračko invalidske zaštite Republike Srpske) od 26. oktobra 2015. godine kojim je odbijena apelantova žalba koju je podnio protiv rješenja Odjeljenja za opštu upravu Opštine Čelinac od 29. maja 2012. godine, nakon čega je u postupku revizije navedeno rješenje ukinuto, te je riješeno da se apelantu utvrđuje svojstvo ratnog vojnog invalida VI kategorije sa 60% invaliditeta po osnovu ranjavanja za vrijeme vršenja vojne dužnosti kao pripadnik Vojske RS, sa pravom na u pripadajućem procentu.
9. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je osporeni akt tuženog zasnovan na nalazu i mišljenju drugostepene ljekarske komisije od 22. oktobra 2015. godine, u kojem je konstatovano da je apelant bio učesnik u ratu u Vojsci Republike Srpske sa prekidima, te da je ranjen. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je ljekarska komisija ponovo izvršila ocjenu vojnog invaliditeta apelanta, te da ga je kao i prvostepena ljekarska komisija cijenila u istom procentu kao u prethodno datom nalazu i mišljenju, ali da je izostavila ocjenu po T-252-30% i o tome dala obrazloženje koje proizilazi iz medicinske dokumentacije da apelant prilikom ranjavanja nije zadobio povrede u strukturi abdomena zbog čega je i ocjena po toj ocjenjenoj tački u ranijem nalazu bila neosnovana. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je ukazao da je iz tog razloga bez osnova prigovor apelanta da nalaz nije potpun niti obrazložen te da nije mogao biti osnov za činjenično utvrđenje u predmetnoj upravnoj stvari.
Spajanje predmeta
10. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-129/19.
11. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
12. Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa. Pored toga, u svim predmetima br. AP-129/19 i AP-989/19 apelanti smatraju da je došlo i do povrede prava na suđenje u razumnom roku.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se pozivaju apelanti u predmetnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
16. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. U odnosu na navode apelanata u predmetima br. AP-129/19 i AP-989/19 o dužini trajanja predmetnih postupaka, Ustavni sud zapaža da apelanti, osim što su naveli da im je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, nisu posebno obrazlagali te navode, dakle, nisu ponudili argumente i dokaze kojima bi potkrijepili te svoje navode, tako da Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, smatra da su navodi apelanata izneseni u tom pravcu očigledno (prima facie) neosnovani. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević