Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-949/19 (Zaštitni fond Federacije BiH)

Odluka donesena 22. 05. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Javna vlast
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-949/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 05. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. maja 2019. godine, u predmetu broj AP-949/19, rješavajući apelaciju Zaštitnog fonda FBiH, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine– prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zaštitni fond FBiH, protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 28 0 P 027981 16 Gž od 18. maja 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zaštitni fond FBiH, (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ismet Beganović advokat iz Tuzle, podnio je 5. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 28 0 P 027981 16 Gž od 18. maja 2018. godine. Imajući u vidu da je Rješenjem Vrhovnog suda Federacije BiH broj 28 0 P 027981 18 Rev od 29. novembra 2018. godine odbačena apelantova revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda od 18. maja 2018. godine, te imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-3830/18 od 11. oktobra 2018. godine, Ustavni sud konstatuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, obavezan je apelant da tužitelju (M.M.) na ime naknade materijalne i nematerijalne štete isplati određeni novčani iznos.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je, pored ostalog, naveo da je odredbom člana 178. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da u slučaju udesa izazvanog motornim vozilom u pokretu koji je prouzrokovan isključivom krivicom jednog imaoca, primjenjuju se pravila o odgovornosti po osnovu krivice. Takođe je naveo da je odredbom člana 154. stav 1. ZOO propisano da ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. Kantonalni sud je ukazao da je tužitelj zasnovao tužbeni zahtjev na tvrdnji da se dogodila saobraćajna nezgoda u kojoj su učestvovali on i vozač N.Dž., te da je do nezgode došlo na način da je vožač N.Dž. svojim vozilom, koje u momentu nastanka nezgode nije bilo osigurano iz osnova obaveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, prešao na lijevu kolovoznu traku u pravcu svog kretanja i ostvario kontakt sa vozilom tužitelja koji se kretao desnom kolovoznom trakom. Takođe, Kantonalni sud je naveo da iz zapisnika o uviđaju PU Gradačac OKP od 14. decembra 2011. godine proizilazi da je vozilo tužitelja sa oštećenjem nakon saobraćajne nezgode zatečeno sa desne strane kolovoza gledajući iz pravca Tuzle u pravcu Orašja, a da je drugo vozilo zatečeno sa lijeve strane kolovoza gledajući iz pravca Orašja u pravcu Tuzle. Dalje je navedeno da se svi rasuti tragovi od putničkih vozla nalaze na desnoj kolovoznoj traci gledajući iz pravca Tuzle gdje se nalazi i trag grebanja, farbe, te da su zabilježeni i tragovi grebanja, zanošenja i klizanja prednjeg lijevog točka vozila tužitelja do zaustavljanja gledajući u pravcu Orašja, kao i tragovi grebanja, zanošenja i klizanja prednjeg lijevog točka vozača N.Dž. do zaustavljanja gledajući u pravcu Tuzle. S obzirom na to, Kantonalni sud je ukazao da je apelant bio dužan u smislu odredbe člana 123. stav 1. u vezi sa članom 102. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) dokazati, odnosno pobiti navode i dokaze tužitelja koji se odnose na utvrđivanje krivice za saobraćajnu nezgodu. Naime, Kantonalni sud je istakao da je apelant trebao predložiti provođenje dokaza vještačenjem na tu okolnost, slijedom čega je neosnovan njegov žalbeni prigovor da je tužitelj trebao predložiti provođenje dokaza saobraćajnim vještačenjem. Prema tome, Kantonalni sud je zaključio da je i po njegovoj ocjeni ispunjen uslov iz odredbe člana 154. stav 1. ZOO za odštetnu odgovornost apelanta, te da je suprotno apelantovom žalbenom rezonovanju pravilno prvostepeni sud postupio kada je obavezao apelanta da tužitelju isplati traženu naknadu jer je na to apelant i dužan, u smislu odredbe člana 16. stav 1. alineja 2. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da je Kantonalni sud „zbog pogrešne primjene pravila o teretu dokazivanja u konkretnoj pravnoj stvari (čl. 123 i 126. ZPP) te pogrešne primjene materijalnog prava (odredbe člana 178. stav 1. ZOO) njemu na teret stavio obavezu koju nije dužan izvršiti“.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. S obzirom na to da je apelant prema svojoj strukturi u istom statusu kao i nosioci javne vlasti u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnom postupku primjenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke kao konačne u predmetnom postupku dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, pozivajući se na odredbe člana 123. stav 1. u vezi sa članom 102. ZPP, ukazao da je apelant bio dužan dokazati, odnosno pobiti navode i dokaze tužitelja koji se odnose na utvrđivanje krivice za saobraćajnu nezgodu, slijedom čega je odlučio kao u izreci presude. Dovodeći u vezu relevantne odredbe ZPP sa odlučenjem Kantonalnog suda, te obrazloženjem koje je dao u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-949/19 (Zaštitni fond Federacije BiH) | Sudska praksa | Aktio