Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3814/17 (D. G.)

Odluka donesena 22. 05. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Građanski postupak
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3814/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 05. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. maja 2019. godine, u predmetu broj AP-3814/17, rješavajući apelaciju Drene Gligić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Drene Gligić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Mal 184823 17 Gž od 1. juna 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 Mal 184823 14 Mal od 5. januara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Drena Gligić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Ljiljana Mrđa Kulundžija advokat iz Banjaluke, podnijela je 8. septembra 2017. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Mal 184823 17 Gž od 1. juna 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 Mal 184823 14 Mal od 5. januara 2017. godine.

2. „Toplane“ a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: tužitelj) podnio je 15. novembra 2012. godine Osnovnom sudu prijedlog za izvršenje protiv apelantice, a na osnovu vjerodostojne isprave (izvod iz poslovnih knjiga tuženog - kartice potrošača).

3. Osnovni sud je 7. juna 2013. godine donio Rješenje o izvršenju broj 071 0 I 12 0010184 kojim je dozvolio predloženo izvršenje.

4. Zaključkom Osnovnog sud broj 071 0 I 12 0010184 od 2. augusta 2013. godine odlučeno je da se odgađa izvršenje određeno navedenim rješenjem o izvršenju, da se prijedlog za izvršenje smatra tužbom, te da će se postupak nastaviti na prijedlog tužitelja, nakon pravomoćnosti odluke parničnog suda ako tužitelj uspije sa tužbom.

5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 Mal 184823 14 Mal od 5. januara 2017. godine obavezana je apelantica da tužitelju na ime duga za isporučenu toplotnu energiju isplati određeni novčani iznos za vremenski period koji je bliže naveden u izreci presude.

6. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da je uvidom u kartice pretplatnika grijanja utvrdio da se dug za isporučenu toplotnu energiju za sporni period (tj. od novembra 2011. do septembra 2012. godine) odnosi na apelanticu i u istoj su evidentirani iznosi duga. Osnovni sud je istakao da je nesporno da je tužitelj u spornom periodu isporučivao toplotnu energiju apelantici, a da apelantica nije isplatila dug za isporučenu toplotnu energiju. Nadalje, Osnovni sud je naveo da iz prigovora na kvalitet grijanja koji su upućeni tužitelju proizilazi da su prigovori podneseni od strane Zajednice etažnih vlasnika u Banjaluci, te da se prigovori odnose na kvalitet grijanja za grijnu sezonu 2010/2011 i 2011/2012 godinu. Osnovni sud je ukazao na odredbe člana 44. Opštih i tehničkih uslova za isporuku toplotne energije iz 2005. godine, prema kojim potrošač ima pravo da podnese tužitelju pisani prigovor na ispostavljeni račun u roku od osam dana od dana prijema računa, a da prigovor može biti na kvalitet grijanja ili na sam obračun. U vezi sa navedenim, Osnovni sud je zaključio da su neprihvatljivi i bez uticaja prigovori upućeni tužitelju od strane Zajednice etažnih vlasnika ulice u kojoj živi apelantica iz razloga što je u konkretnom slučaju pasivno legitimisana apelantica kao fizičko lice, a ne Zajednica etažnih vlasnika, jer apelantica, koja je vlasnica stana pripada kategoriji stambenog potrošača, te je lično bila u obavezi da podnese prigovor na kvalitet grijanja, shodno odredbama Opštih i tehničkih uslova za isporuku toplotne energije. Prema stavu Osnovnog suda, Zajednica etažnih vlasnika legitimisana je da podnosi prigovor samo na kvalitet grijanja i obračun za grijanje koje se odnosi na zajedničke dijelove zgrade. Prema zaključku Osnovnog suda, kako je u predmetnoj pravnoj stvari izostao prigovor apelantice na kvalitet grijanja u spornom periodu na osnovu kojeg bi postojala obaveza tužitelja da izvrši potrebna mjerenja i na temelju toga utvrdi kvalitet isporučene toplotne energije u stanu apelantice, valjalo je udovoljiti postavljenom tužbenom zahtjevu i obavezati apelanticu na isplatu duga. Pri tome, Osnovni sud je naglasio da je tužitelj za stanare zgrade u ulici u kojoj se nalazi i stan apelantice, odobrio generalnu bonifikaciju u skladu sa svojim aktom 2016. godine, te je shodno tome, apelantica obavezana na isplatu umanjenog duga u skladu sa priznatom bonifikacijom.

7. Presudom Okružnog suda broj 71 0 Mal 184823 17 Gž od 1. juna 2017. godine odbijena je apelantičina žalba izjavljena protiv prvostepene presude i prvostepena presuda je potvrđena.

8. Okružni sud je u obrazloženju presude ukazao da je tužitelj donio Opšte i tehničke uslove za isporuku toplotne energije kojima je, odredbama čl. 44. 45. i 46., propisano pravo potrošača da prigovora na kvalitet grijanja, ali da je u prvostepenom postupku utvrđeno da apelantica nije istakla ovakav prigovor, zbog čega je prvostepene presuda pravilna i zakonita. Naime, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud u predmetnom postupku pravilno cijenio sve dokaze, nakon čega je zauzeo pravni stav da je tužitelj dokazao osnovanost i visinu svog tužbenog zahtjeva, te da je za svoju odluku dao jasno obrazloženje koje u potpunosti prihvata. Okružni sud je, dalje, istakao da apelantica u žalbi ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, a kako se u konkrentom slučaju radi o sporu male vrijednosti, jer potraživanje apelantice ne prelazi iznos od 5.000,00 KM, presuda koja je donesena u ovakom sporu, shodno odredbama člana 433. stav 1. Zakona o parničnom postupku, može se pobijati samo zbog povrede odredaba parničnog postupka i zbog primjene materijalnog prava, ali ne i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

9. Apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Povredu ovih prava apelantica vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, odnosno odredaba Opštih i tehničkih uslova za isporuku toplotne energije. Apelantica navodi da je zajedno sa ostalim stanarima zgrade koji su koristili usluge tužitelja, redovno podnosila prigovore na kvalitet grijanja, ali da su redovni sudovi pogrešno cijenili ove prigovore kao prigovore Zajednice etažnih vlasnika, a ne njihove lične prigovore, odnosno reklamaciju, što je suprotno zaključku Vrhovnog suda Republike Srpske koji je u drugom predmetu koji se vodio protiv apelantice zaključio da su „prigovori na kvalitet grijanja lični prigovori apelantice“. Osim toga, apelantica je ukazala da je predmetni postupak pokrenut 2012. godine prijedlogom za izvršenje od strane tužitelja, a da je okončan osporenom odlukom Okružnog suda od 1. juna 2017. godine, tj. nakon četiri godine i šest mjeseci, zbog čega smatra da joj je povrijeđeno i pravo na suđenje u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose prije svega na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge kada su zaključili da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan i obavezali apelanticu da isplati tužitelju dug za isporučenu toplotnu energiju. Osim toga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali dovoljno jasno obrazloženje kada su zaključili da nisu od uticaja na drugačije odlučenje prigovori na kvalitet grijanja upućeni tužitelju od strane Zajednice etažnih vlasnika, iz razloga što je u konkretnom slučaju apelantica, koja pripada kategoriji stambenog potrošača, lično bila u obavezi da podnese prigovor na kvalitet grijanja, shodno odredbama Opštih i tehničkih uslova za isporuku toplotne energije. S tim u vezi, a u pogledu navoda apelantice da je Vrhovni sud povodom identičnog pitanja donio drugačiju odluku tj. da je u drugom predmetu zaključio da su „prigovori na kvalitet grijanja lični prigovori apelantice“, Ustavni sud podsjeća da nije u njegovoj nadležnosti utvrđivanje koje tumačenje redovnih sudova je pravilno, budući da je to u isključivoj nadležnosti tih sudova. Dakle, nadležnost Ustavnog suda je da u svakom konkretnom slučaju ispita da li su odlukama redovnih sudova povrijeđena ustavna prava apelanta, kao što je uradio u konkretnom slučaju.

14. Nadalje, vezano za apelantičine navode o povredi prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud zapaža, kako to proizlazi iz dokumentacije dostavljene uz apelaciju, da je predmetni postupak pred redovnim sudovima trajao ukupno četiri godine i šest mjeseci, u kojem periodu su donesene četiri sudske odluke, od čega dvije meritorne i dvije procesne odluke, što se, po mišljenju Ustavnog suda, ne može smatrati dužinom trajanja postupka koja prelazi granice „razumnog roka“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

15. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3814/17 (D. G.) | Sudska praksa | Aktio