Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1721/17 (Ž. V.)
Odluka donesena 22. 05. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Propisano zakonom
- Nematerijalna šteta
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Materijalna šteta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 189
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1721/17
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 05. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1721/17, rješavajući apelaciju Žarka Vidovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. svibnja 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Žarka Vidovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 002398 14 Rev od 13. prosinca 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Žarko Vidović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, kojeg zastupa Perica Babić, odvjetnik iz Livna, podnio je 3. svibnja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 P 002398 14 Rev od 13. prosinca 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) zatraženo je 18. svibnja 2017. godine, te 12. travnja 2019. godine od Federacije Bosne i Hercegovine – Federalnog ministarstva pravde Sarajevo koju zastupa Federalno pravobraniteljstvo (u daljnjem tekstu: tužena) da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su u razdoblju od 23. svibnja do 5. lipnja 2017. godine dostavili odgovore na apelaciju, a Vrhovni sud je 16. travnja 2019. godine dostavio fotokopiju dostavnice o uručenju presude Vrhovnog suda.
4. Zastupnik tužene nije dostavio odgovor u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelant je 18. rujna 2008. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tužene radi naknade štete.
7. Presudom Općinskog suda broj 68 0 P 002398 08 P od 11. listopada 2012. godine obvezana je tužena isplatiti apelantu na ime naknade materijalne i nematerijalne štete određene novčane iznose sa zakonskim zateznim kamatama, bliže opisano u izreci. Istom presudom obvezana je tužena da mu plati troškove parničnog postupka, dok je apelant odbijen s viškom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.
8. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je Presudom Općinskog suda broj 068-0- K-000 470 od 28. svibnja 2007. godine apelant proglašen krivim, a da je Presudom Kantonalnog suda broj 010-0-Kžk-07-000002 od 3. prosinca 2007. godine apelant oslobođen optužbe da je počinio kazneno djelo prijevara iz članka 282. stavak 1., a u svezi sa člankom 23. ranijeg Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, te da je posebnim rješenjem od 7. siječnja 2008. godine odlučeno da troškovi postupka padaju na teret proračunskih sredstava. U svezi s tim, Općinski sud je ukazao da iz navoda u tužbi proizlazi da je apelant na temelju navedene presude Kantonalnog suda stekao uvjete iz članka 435. Zakona o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP) da se obrati tuženoj radi eventualne nagodbe za neutemeljeni kazneni progon koji je trajao sedam godina, da je održano 30 rasprava, da živi i radi u Njemačkoj, da je za dolaske koristio avion, da je kao ugostiteljski radnik i vlasnik restorana za svaki izostanak izgubio zaradu, da je isplatio iznos branitelju za zastupanje u kaznenom postupku, kao i da je zbog nemogućnosti dolazaka na glavni pretres bilo doneseno rješenje o određivanju pritvora, ali koje nije provedeno, te da je u nekoliko navrata u političkom magazinu „60 minuta“ neugodno i neljudski prikazan kao kriminalac.
9. Općinski sud je naveo da je apelant precizirao tužbeni zahtjev na ročištu za glavnu raspravu (12. rujna 2012. godine) tako što je tražio da se tužena obveže isplatiti mu precizirane novčane iznose na ime materijalne i nematerijalne štete sa zateznim kamatama od dana donošenja oslobađajuće presude Kantonalnog suda, te troškove postupka. Općinski sud je ukazao na odredbe članka 439. stavak 1.a) ZKP-a kojim je propisano da pravo na naknadu štete pripada osobi koja je bila u pritvoru, a nije došlo do pokretanja kaznenog postupka ili je postupak obustavljen ili je pravomoćnom presudom oslobođena optužbe ili je optužba odbijena. Općinski sud je ukazao na presude koje su donesene u kaznenom postupku koji je vođen protiv apelanta, te naveo da apelantu pripada naknada štete na temelju navedene odredbe članka 439. stavak 1.a) ZKP-a jer je apelant pravomoćnom presudom oslobođen optužbe.
10. Općinski sud je naveo da je provedeno vještačenje po vještaku financijske struke iz kojeg su utvrđeni novčani iznosi za troškove koje apelant potražuje, a koji su prikazani po jednom dolasku i za 30 dolazaka ukupno (avionom i autobusom s preciziranim relacijama), te dnevnice za službena putovanja. Osim toga, Općinski sud je naveo da je tijekom postupka proveden dokaz vještačenjem po vještaku neuropsihijatru na okolnosti nematerijalne štete. U svezi s tim, Općinski sud je naveo da je utvrđeno da je apelant zdrava osoba, da nije imao psihijatrijski tretman i da je sve stoički podnosio ili uz pomoć medikamenata i da se sve te smetnje označavaju kao akutna stresna reakcija, prolongiranog toka i da ona nisu dovela do psihijatrijskog poremećaja koji bi se mogao označiti kao trajni duševni poremećaj, kao i da se intenzitet tih smetnji postupno ipak reducira i da će uz protok vremena ove smetnje u potpunosti nestati. Općinski sud je ukazao na odredbe članka 200. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te mu dosudio novčanu naknadu u određenom novčanom iznosu.
11. Općinski sud je također naveo da apelant potražuje određeni novčani iznos na ime izgubljene zarade. U svezi s tim, Općinski sud je istaknuo da apelant nije ničim dokazao stvarnu zaradu na temelju čega bi Općinski sud mogao odlučiti, pa ga je odbio s ovim dijelom tužbenog zahtjeva.
12. Presudom Kantonalnog suda broj 68 0 P 002398 12 Gž od 9. lipnja 2014. godine žalba tužene je uvažena i prvostupanjska presuda preinačena tako što je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen.
13. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da u žalbi tužena utemeljeno ističe da je prvostupanjski sud, dosuđujući navedene iznose, dosudio apelantu iznos na temelju činjenice da je apelant kao optuženi u kaznenom postupku oslobođen optužbe koja, sama po sebi, nije osnova da mu se u parničnom postupku dosudi naknada štete kako materijalne tako i nematerijalne. Kantonalni sud je dalje naveo da je tužena u odgovoru na apelantov zahtjev istaknula da mu ne pripada naknada i da prema odredbi članka 437. ZKP-a ostaje mogućnost vođenja daljnjeg postupka naknade štete putem redovnog suda prema odredbama ZKP-a.
14. Kantonalni sud je dalje ukazao da je nesporno utvrđeno da apelant nije bio, odnosno nije proveo nijedan dan u pritvoru, te da je na temelju rješenja od 26. ožujka 2009. godine iz proračunskih sredstava apelantovom branitelju na ime zastupanja isplaćen određeni novčani iznos.
15. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da apelantu ne pripadaju materijalni troškovi u vidu troškova avionskog prijevoza jer apelant nije priložio niti jednu kartu iz koje bi bilo vidljivo da je doista i putovao tim prijevoznim sredstvom, a nije priložio ni bilo koje druge karte od autobusnog ili drugog prijevoza. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je i sam apelantov branitelj u žalbi na prvostupanjsku osuđujuću presudu istaknuo da se apelant odazvao na 19 pretresa, a da je ponekad koristio avionski, a nekad autobusni prijevoz. U svezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da tužena utemeljeno prigovara jer se priložena ponuda Croatia airlinesa od 21. ožujka 2008. godine sa internetske stranice odnosi na informativnu odnosno potpunu ponudu za putovanje na spomenutoj relaciji s raznim opcijama. Kantonalni sud je također naveo da apelantu ne pripadaju ni troškovi autobusnog prijevoza jer se potvrda od 11. studenog 2011. godine Livno busa odnosi samo na usmeni upit, a u svrhu pravdanja putnih troškova, bez navođenja o kojem se licu radi i za koje dane je izvršen prijevoz.
16. Glede troškova izgubljene zarade – izgubljene dobiti, Kantonalni sud je naveo da oni apelantu ne pripadaju „jer se ona može priznati samo kada se temelji sigurno na utvrđenju da nije ostvarena, a mora biti i konkretno dokazana prema odredbi članka 189. ZOO“. U svezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da je apelant samo naveo da ima restoran, a konkretno nije dostavio dokaz glede ostvarene zarade za taj dan, odnosno izgubljene zarade za dane odsustva, a prouzročene suđenjem. Osim toga, Kantonalni sud smatra da apelantu ne pripadaju ni troškovi dnevnica jer apelant tu naknadu može ostvarivati samo na teret svog ugostiteljskog objekta restorana kao pravne osobe, a ne na teret tužene. Kantonalni sud je ocijenio da apelantu ne pripada ni nematerijalna šteta jer apelant nije dokazao u čemu se sastoji povreda časti i ugleda i u kojem stupnju, odnosno nije dokazao da je u više navrata u političkom magazinu „60 minuta“ neugodno i neljudski prikazan kao kriminalac.
17. Kantonalni sud je zaključio i odlučio kao u izreci jer apelant nije dokazao utemeljenim zahtjev kojim potražuje naknadu štete kako materijalne tako i nematerijalne u skladu sa člankom 123. u svezi sa člankom 126. ZPP, primjenom pravila o teretu dokazivanja.
18. Presudom Vrhovnog suda broj 68 0 P 002398 14 Rev od 13. prosinca 2016. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostupanjske presude.
19. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ocijenio da je presuda drugostupanjskog suda pravilno i zakonito donesena jer apelant nije dokazao utemeljenim zahtjev kojim potražuje naknadu štete kako materijalne tako i nematerijalne u skladu sa člankom 123.,a u svezi sa člankom 126. ZPP primjenom pravila o teretu dokazivanja. Stoga je Vrhovni sud ocijenio da je drugostupanjskom presudom pravilno preinačena prvostupanjska presuda na način kako je to navedeno u izreci presude drugostupanjskog suda jer je prvostupanjski sud na potpuno pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
20. Apelant navodi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz članka II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant, u biti, vidi u tome da su Kantonalni i Vrhovni sud (u daljnjem tekstu: redovni sudovi) donijeli odluku suprotno činjenicama u spisu i pravima koja apelantu pripadaju u skladu sa ZOO i ZKP-om, te da je pogrešan zaključak redovnih sudova da je apelant isključivo i samo putem avionskih i autobusnih karata mogao dokazati visinu troškova koje je imao, pri tome zanemarujući nalaz i mišljenje vještaka koji je utvrdio visinu troškova, kao i okolnost da je kazneni postupak trajao dugo i da je bilo nemoguće sačuvati karte i donijeti ih na sud. Apelant smatra da su se jedino vještačenjem mogli utvrditi troškovi shodno članku 182. stavak 2. ZOO. Pored toga, apelant je naveo da mu je zbog duljine trajanja predmetnog parničnog postupka povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, te je naveo da je za donošenje osporene presude i okončanja parničnog postupka redovnim sudovima trebalo skoro devet godina, što je izvan rokova određenih člankom 217. ZPP. II.Odgovor na apelaciju
21. Vrhovni sud navodi da ostaje pri razlozima navedenim u osporenoj odluci koja je donesena u skladu s važećim procesnim i materijalnim zakonima, kao i odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Europske konvencije.
22. Kantonalni sud navodi da je, nasuprot apelantovim navodima, u svojoj presudi detaljno naveo razloge kojima se rukovodio kada je žalbu tužene uvažio i preinačio prvostupanjsku presudu kojom je apelantove zahtjeve u cijelosti odbio. Kantonalni sud je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena.
23. Općinski sud navodi da je prilikom odlučivanja donio presudu na zakonit način na temelju pravilno provedenih dokaza i pozitivnih propisa na čiju odluku je apelant imao i iskoristio pravne lijekove i nije prekršio nijedno apelantovo pravo. Općinski sud je također naveo da postupajući sudac nije mogao utjecati na duljinu trajanja postupka s obzirom na to da je kao dodatni sudac bio zadužen s ogromnim brojem predmeta, i do više od 1000.
V.Relevantni propisi
24. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15).
U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI - DOKAZI I IZVOĐENJE DOKAZA
1. Opće odredbe Članak 123.
(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza ustanoviti činjenice na temelju kojih će donijeti odluku.
Članak 126.
Ako sud na temelju ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću ustanoviti koju činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
Članak 217.
(1) Drugostupanjski sud odlučuje o žalbi u sjednici vijeća ili na temelju održane rasprave.
(2) Drugostupanjski će sud zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog ustanovljenja činjeničnog stanja potrebito pred drugostupanjskim sudom ustanoviti nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnoga postupka u prvostupanjskom postupku potrebito održati raspravu pred drugostupanjskim sudom.
(3) Drugostupanjski će sud održati sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostupanjskoga suda primi spise po žalbi.
(4)Drugostupanjski će sud donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno, ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave.
25. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Obična šteta i izmakla korist Član 189. stav 2.
(2) Visina naknade štete određuje se prema cenama u vreme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje što drugo.
26. Zakon o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 ispravke, 56/03 ispravke, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 439. stavak 1. točka a) Ostale osobe kojima pripada pravo na naknadu štete (1) Pravo na naknadu štete pripada:
a) osobi koja je bila u pritvoru, a kazneni postupak nije pokrenut ili je postupak obustavljen ili je pritvorenik oslobođen optužbe pravomoćnom presudom ili je optužba odbijena.
VI.Dopustivost
27. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.
29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 68 0 P 002398 14 Rev od 13. prosinca 2016. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Naime, osporenu presudu Vrhovnog suda apelant je primio 6. ožujka 2017. godine, a apelacija je podnesena 3. svibnja 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
30. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.
VII.Meritum
31. Apelant navodi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz članka II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje i pravo na imovinu iz članka II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
32. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
k) Pravo na imovinu.
33. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […] U odnosu na Presudu Vrhovnog suda broj 68 0 P 002398 14 Rev od 13. prosinca 2016. godine
34. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na naknadu materijalne i nematerijalne štete, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.
35. U konkretnom slučaju apelant smatra da su u parničnom postupku Kantonalni i Vrhovni sud proizvoljno ocijenili dokaze i činjenično stanje koje je utvrdio prvostupanjski sud i proizvoljno primijenili pozitivno-pravne propise. U svezi s ovim navodima, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
36. Kako je navedeno, suštinu apelantovih argumenata čine njegovi navodi da su redovni sudovi donijeli odluku suprotno činjenicama u spisu i pravima koja apelantu pripadaju u skladu sa ZOO i ZKP-om, te da je pogrešan zaključak redovnih sudova da je apelant isključivo i samo putem avionskih i autobusnih karata mogao dokazati visinu troškova koje je imao, pri tome zanemarujući nalaz i mišljenje vještaka koji je utvrdio visinu troškova. Ustavni sud ukazuje da su redovni sud ocijenili da ovi navodi nisu utemeljeni dajući za to argumentirano i logično obrazloženje.
37. Dovodeći navedena stajališta u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, obrazlažući svoje razloge za usvajanje žalbe tužene i preinačenje prvostupanjske presude, što je u cijelosti prihvatio i podržao Vrhovni sud u osporenoj presudi, jasno naveo da činjenica da je apelant kao optuženi u kaznenom postupku oslobođen optužbe, sama po sebi, nije osnova da mu se u parničnom postupku dosudi naknada štete i da apelant nije proveo nijedan dan u pritvoru. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je prvostupanjski sud iz provedenog vještačenja utvrdio koliko bi iznosili troškovi prijevoza (avionskog i autobusnog na preciziranim relacijama), ali da iz obrazloženja presuda redovnih sudova proizlazi da apelant nije priložio nijednu avionsku niti autobusnu kartu sa točnim iznosima plaćenih karata, te je primjenom pravila o teretu dokazivanja preinačena prvostupanjska presuda i apelantov tužbeni zahtjev odbijen kao neutemeljen. Naime, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja presuda redovnih sudova slijedi da apelantov tužbeni zahtjev nije utemeljen jer apelant u skladu s odredbama članka 123., a u svezi sa člankom 126. ZPP nije dokazao utemeljenost svojih tužbenih navoda. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih presuda zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje, te da su, nasuprot apelantovom mišljenju, jasna i logična i da nema elemenata koji ukazuju na to da je procjena činjenica i dokaza bila proizvoljna na apelantovu štetu, niti da je primjena materijalnog i procesnog prava bila proizvoljna u osporenim odlukama. Zbog navedenog, Ustavni sud apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije smatra neutemeljenim.
U odnosu na duljinu trajanja predmetnog postupka
38. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38.).
39. Analizirajući duljinu trajanja predmetnog parničnog postupka, Ustavni sud primjećuje da je tužba kojom je apelant zahtijevao naknadu nematerijalne i materijalne štete u konkretnom predmetu podnesena 18. rujna 2008. godine, a da je postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 13. prosinca 2016. godine. Dakle, relevantno razdoblje koje Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni duljine trajanja predmetnog parničnog postupka jeste osam godina i tri mjeseca.
40. Ustavni sud uočava da su u tom razdoblju redovni sudovi donijeli tri meritorne presude. Ustavni sud dalje uočava da može naći elemente koji bi ukazivali da se radilo o složenijem predmetu. U svezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je apelant precizirao tužbeni zahtjev na glavnoj raspravi, te da su pred prvostupanjskim sudom tijekom dokaznog postupka provedena vještačenja po vještaku financijske struke i po vještaku medicinske struke.
41. Ustavni sud zapaža da je postupak pred Općinskim sudom ukupno trajao četiri godine i jedan mjesec. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je drugostupanjska presuda (računajući od dana donošenja prvostupanjske presude) donesena nakon godinu i osam mjeseci, a da je presuda Vrhovnog suda donesena nakon dvije i pol godine od donošenja drugostupanjske presude. Ustavni sud naglašava da ocjenjuje duljinu trajanja postupka u cjelini, pri čemu posebnu pozornost posvećuje razdobljima neaktivnosti suda na nekoj instanci u svakom konkretnom slučaju. Iako je na temelju navedenog primjetno da je prvostupanjski postupak pred Općinskim sudom nešto dulje trajao, Ustavni sud ima u vidu činjenicu da je u konkretnom slučaju riječ o složenijem postupku u kojem je apelant precizirao tužbeni zahtjev na glavnoj raspravi, te su pred prvostupanjskim sudom izvedena dva vještačenja, što je utjecalo na duljinu trajanja predmetnog postupka. Stoga, sagledavajući postupak u cjelini, imajući u vidu činjenicu da predmetni postupak nije žurne prirode, da je na tri sudske instance okončan u roku od osam godina i tri mjeseca i da su redovni sudovi donijeli tri meritorne odluke, te okolnost da je apelant do konačne odluke u svom predmetu došao prije podnošenja apelacije, Ustavni sud nalazi da, u okolnostima konkretnog predmeta, nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nema kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Pravo na imovinu
43. U odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se ti navodi temelje na istim tvrdnjama kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje, pa s obzirom na to da je u odnosu na pravo na pravično suđenje Ustavni sud već odlučio na način da nije utvrdio povredu, Ustavni sud smatra da su neutemeljeni navodi i u odnosu na pravo na imovinu. VIII.Zaključak
44. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u segmentu primjene materijalnog i procesnog prava i utvrđivanja činjenica kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali argumentirane i jasne razloge. Pri tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku kao elementa prava na pravično suđenje iz članka II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u postupku u kojem su redovni sudovi, u okviru relevantnog razdoblja od osam godina i tri mjeseca, donijeli tri meritorne odluke, što se, u ocjeni duljine trajanja postupka u cjelini, u okolnostima konkretnog slučaja ne može smatrati nerazumno dugim trajanjem postupka.
45. Nema kršenja ni prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada apelant kršenje ovih prava vezuje za primjenu materijalnog prava i utvrđivanje činjenica, odnosno kršenje prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da pravo na pravično suđenje nije prekršeno.
46. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
47. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević