Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3013/17 (S. D.)

Odluka donesena 22. 05. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Nematerijalna šteta
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Naknada štete
  • Dokazni postupak
  • Materijalna šteta
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3013/17

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 05. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3013/17, rješavajući apelaciju Saliha Dolića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. maja 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Saliha Dolića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 P 021929 17 Gž 3 od 17. januara 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Salih Dolić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše podnio je 14. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) inicijalno protiv Presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 23 0 P 021929 196 P 2 od 27. aprila 2016. godine. Dopunom apelacije od 13. februara 2019. godine apelant je proširio apelacione navode i osporio Presudu Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 23 0 P 021929 17 Gž 3 od 17. januara 2018. godine, konačnu odluku u ovom postupku.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda od Kantonalnog i Općinskog suda je 29. septembra 2017. godine zatraženo da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud je odgovor dostavio 16. oktobra 2017. godine, a Općinski sud 12. oktobra i 16. novembra 2017. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Apelant je Ustavnom sudu 14. jula 2017. godine podnio apelaciju zbog dužine trajanja postupka u predmetu koji se vodio po tužbi Elektroprivrede Bosne i Hercegovine – Elektrodistribucije Bihać (u daljnjem tekstu: tužiteljica) protiv apelanta. U vrijeme kada je apelant podnio apelaciju postupak je bio u toku pred Kantonalnim sudom po apelantovoj žalbi podnesenoj protiv rješenja Općinskog suda od 27. aprila 2016. godine.

6. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 480/17 od 13. februara 2019. godine odbacio kao nedopuštenu, između ostalih, i apelantovu apelaciju podnesenu zbog kršenja prava na pravično suđenje u segmentu donošenja odluke redovnog suda u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu. Evropska konvencija) zbog toga što se radi o istom pitanju o kojem je Ustavni sud Bosne i Hercegovine već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.

7. Apelant je 27. marta 2019. godine Ustavnom sudu podnio zahtjev za preispitivanje odluke broj AP 480/17 u kojem je istakao da su pogrešni navodi u osporenoj odluci da je postupak koji je osporio u apelaciji u toku s obzirom na to da je apelant dostavio dopunu apelacije u kojoj je obavijestio Ustavni sud da je predmetni postupak okončan, pa je osporio i konačnu presudu donesenu u postupku i apelacione navode, osim onih u pogledu dužine trajanja postupka, proširio i na meritorna odlučenja redovnih sudova.

8. Ustavni sud je 24. aprila 2019. godine donio rješenje kojim je usvojen apelantov zahtjev za preispitivanje odluke Ustavnog suda.

Odluke osporene apelacijom

9. Tužiteljica je 22. novembra 2013. godine Općinskom sudu podnijela tužbu protiv apelanta radi naknade štete. Apelant je na pripremnom ročištu održanom 29. januara 2014. godine podnio protivtužbeni zahtjev koji glasi: „Da se usvoji protivtužbeni zahtjev tuženog, i to na način da se tužilac-protivtuženi obaveže na isplatu 20.000,00 KM tuženom, i to na ime povrede ugleda i časti, uz sve sudske troškove od 2000. do 2014. godine, te da tužilac-protivtuženi odmah uspostavi urednu potrošnju u domaćinstvu protivtuženog.“

10. Presudom Općinskog suda broj 23 0 P 021929 14 P od 22. januara 2015. godine, stavom I izreke, obavezan je apelant tužiteljici naknaditi štetu u iznosu od 354,93 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate, kao i naknaditi joj troškove parničnog postupka. Stavom II izreke odbačen je apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio naknadu štete od tužene zbog isključenja električnih aparata uslijed neisporuke električne energije od strane tužene. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da je na osnovu izvedenih dokaza (navedenih na strani 3. presude) našao utvrđenim da je apelant tužiteljici, zbog neovlaštene potrošnje električne energije, dužan iznos od 354,93 KM, koliko i iznosi tužbeni zahtjev tužiteljice. U pogledu protivtužbenog zahtjeva Općinski sud je naveo da apelant tokom postupka o protivtužbenom zahtjevu nije ni izvodio dokaze radi utvrđivanja činjenice nastale štete, niti u pogledu visine nastale štete, pa sud nije mogao na osnovu iznesenih činjenica donijeti odluku o protivtužbenom zahtjevu, zbog čega ga je odbacio.

11. Presudom Kantonalnog suda 23 0 P 21929 15 Gž od 19. novembra 2015. godine odbijena je žalba kojom je apelant osporio stav I prvostepene presude i u tom je dijelu prvostepena presuda potvrđena. U odnosu na stav II osporene presude apelantova žalba je usvojena i predmet je u tom dijelu vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak uz obrazloženje da je prvostepeni sud u obrazloženju za odluku o protivtužbi naveo da apelant nije izvodio dokaze radi utvrđivanja nastale štete, pa proizlazi da je sud razmatrao protivtužbu s aspekta dokazanosti činjenica, a u izreci presude je protivtužbu odbacio, pa nije jasno o čemu je prvostepeni sud uopće odlučivao. U presudi nije naveden niti jedan razlog za odbacivanje protivtužbenog zahtjeva, a s druge strane, ukoliko je sud smatrao da apelant nije dokazao osnovanost protivtužbe, onda ju je trebao odbiti.

12. U ponovnom postupku Općinski sud je donio Rješenje broj 23 0 P 021929 16 P 2 od 27. aprila 2016. godine kojim je odbacio apelantovu protivtužbu. U obrazloženju presude je navedeno da je u ponovnom postupku, na glavnoj raspravi održanoj 15. aprila 2016. godine, sud od apelanta tražio da uredi i opredijeli protivtužbeni zahtjev, što je apelant učinio, i to na način bliže opisan u presudi. S obzirom na to da je sud smatrao da tako postavljen protivtužbeni zahtjev nije uređen i opredijeljen, donio je rješenje kojim je protivtužba apelantu vraćena radi ispravke i dopune, uz navode šta treba ispraviti i dopuniti. Apelant je 18. aprila 2016. godine sudu dostavio pisani podnesak, kao ispravku i dopunu, čiji je sadržaj naveden na strani 2. tog rješenja. S obzirom na to da je sud smatrao da je protivtužbeni zahtjev nerazumljiv i da se po njemu ne može postupati, odnosno da je protivtužba sudu vraćena bez ispravke i dopune, protivtužba je odbačena.

13. Rješenjem Kantonalnog suda broj 23 0 P 21929 16 Gž 2 od 21. septembra 2017. godine prvostepeno rješenje od 27. aprila 2016. godine je ukinuto i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak, s uputom prvostepenom sudu da otkloni povrede postupka i da cijeni apelantov zahtjev kojim traži naknadu materijalne i nematerijalne štete u iznosima označenim u navedenom rješenju, te troškove postupka. Zadak prvostepenog suda je da utvrdi da li je protivtužbeni zahtjev dovoljno određen da bi se po njemu moglo postupati, posebno uzimajući u obzir odluke koje je sud donio ranije tokom postupka.

14. Presudom Općinskog suda broj 23 0 P 021929 17 P 3 od 9. novembra 2017. godine odbijen je kao neosnovan apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužiteljica da bez odlaganja uspostavi ranije stanje, odnosno zaključi ugovor o isporuci električne energije i da apelantovu porodičnu kuću priključi na elektrodistributivnu mrežu i vrši isporuku električne energije. Odbijen je i dio protivtužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da se obaveže tužiteljica da apelantu zbog nezakonitog i protivpravnog isključenja na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 9.000,00 KM i na ime nematerijalne štete zbog narušavanja ugleda i časti iznos od 11.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom.

15. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je tokom postupka pred tim sudom apelant podneskom od 26. oktobra 2017. godine precizirao tužbeni zahtjev, kako je navedeno u dispozitivu navedene odluke, koji je činjenično obrazložio navodima koje je isticao u prethodnom postupku. U podnesku je zatražio da tužiteljica bez odlaganja uspostavi ranije stanje, odnosno zaključi ugovor o isporuci električne energije i da apelantovu porodičnu kuću priključi na elektrodistributivnu mrežu i vrši isporuku električne energije. Dalje je navedeno da je činjenični osnov protivtužbenog zahtjeva apelant zasnivao na navodima da mu je šteta prouzrokovana isključenjem struje više od 15 godina, da ga se poziva da plaća nepostojeći dug, da mu je šteta pričinjena zato što je strujno brojilo demontirano i odjavljeno 2005. godine zbog duga po osnovu električne energije u iznosu od 3.742,63 KM, da tužiteljica zloupotrebljava ekonomski položaj kad je u pitanju isporuka električne energije, te da je bila dužna da se uzdrži od postupaka isključenja električne energije kojima drugom prouzrokuju materijalnu štetu, da je rješenjem od 25. maja 2016. godine apelant dobio saglasnost za uspostavljanje privremenog priključka na elektrodistributivnu mrežu bespravno izgrađenog objekta za koji je pokrenut postupak legalizacije, da je tokom 2011. godine podnio zahtjev za privremenu elektrosaglasnost, izvršio uplatu na ime takse za priključak, te da je izveo sve radove koji su neophodni za priključak, postavio novo brojilo. Osim toga, apelant je istakao da ga je dopisom od 10. marta 2017. godine tužiteljica obavijestila da se ne može udovoljiti njegovom zahtjevu zbog neplaćenog duga za redovnu i nelegalnu potrošnju, pa je izvršio uplatu za električnu energiju, i to na ime duga u iznosima označenim u presudi, te da tužiteljica bez razloga odbija da ga priključi na elektrodistributivnu mrežu.

16. Dalje, u obrazloženju presude je istaknuto da je među strankama bilo sporno da li je tužiteljica dužna apelantu naknaditi materijalnu i nematerijalnu štetu, kao i da li je dužna izvršiti priključenje njegove kuće na elektrodistributivnu mrežu. U vezi s tim, Općinski sud se pozvao na odredbe čl. 8. i 123. Zakona o parničnom postupku, te odredbe čl. 154, 155, 158, 178. stav 1, člana 185, 186, 189. stav 1. i 2, 190. i 200. Zakona o obligacionim odnosima i ukazao da apelantov tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete nije usvojen zato što apelant nije dokazao visinu štete, ko je štetnik, koja je štetna radnja, niti koje su posljedice te štete kada je u pitanju ponašanje tužiteljice. Istaknuto je da je apelant bio u obavezi dokazati osnov i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, međutim iz dokaza provedenih tokom postupka apelant to nije dokazao. Dalje, vezano za dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio naknadu nematerijalne štete zbog povrede časti i ugleda, sud je istakao da ni ovaj dio tužbenog zahtjeva apelant nije dokazao izvedenim dokazima. U vezi s osnovanošću dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na obavezu uspostavljanja ranijeg stanja, odnosno zaključenja ugovora o isporuci električne energije, te priključenja apelantove porodične kuće na elektrodistributivnu mrežu i obavezu tužene da izvrši isporuku električne energije, istaknuto je da je apelant, u ovom postupku, pravomoćnom presudom obavezan tužiteljici naknaditi štetu zbog neovlaštene potrošnje električne energije. Apelant je to i učinio i po pravomoćnoj presudi isplatio naknadu za neovlaštenu potrošnju električne energije, iz čega proizlazi da je apelant stvarno neovlašteno koristio električnu energiju koju isporučuje tužiteljica. Osim toga, navedeno je da iz apelantovog iskaza, koji je dao u ovom postupku kao stranka, proizlazi da postoji dug prema tužiteljici koji nije plaćen u iznosu od 3.742,63 KM. Apelant je, da bi dokazao osnovanost postavljenog protivtužbenog zahtjeva, trebao izvesti dokaze na sve okolnosti koje se odnose na tvrdnje iz protivtužbenog zahtjeva, kojima bi eventualno dokazao da je tužiteljica obavezna uspostaviti ranije stanje, odnosno priključiti njegovu kuću na elektrodistribucionu mrežu, da mu je dužna nadoknaditi materijalnu i nematerijalnu štetu, međutim apelant nije predložio vještačenje po vještacima odgovarajuće struke, nije predložio saslušanje svjedoka, niti uvid u materijalne isprave kojima bi dokazao osnovanost i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva. S obzirom na navedeno, apelantov protivtužbeni zahtjev je u cijelosti odbijen kao neosnovan.

17. Presudom Kantonalnog suda broj 23 0 P 021929 17 Gž 3 od 17. januara 2018. godine odbijena je apelantova žalba podnesena protiv presude Općinskog suda od 9. novembra 2017. godine i prvostepena presuda je potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ponovio činjenična utvrđenja prvostepenog suda i istakao da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo i za svoju odluku dao jasne i na zakonu zasnovane razloge koje prihvaća i Kantonalni sud.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

18. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, kao i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

19. Apelant je istakao da tokom prvostepenog postupka nisu utvrđene ključne činjenice i izvedeni dokazi koje je naveo u protivtužbi i koje je predlagao tokom postupka, zbog čega je podnio žalbu drugostepenom sudu. Naveo je da je tokom cijelog postupka isticao da je s tužiteljicom zaključio ugovor o isporuci električne energije koji je tužiteljica samovoljno raskinula i prestala s isporukom električne energije, čime je apelantu prouzrokovala materijalnu i nematerijalnu štetu. Apelant je dalje istakao da se u više navrata obraćao tužiteljici za priključenje električne energije i da ona to uporno odbija i traži plaćanja duga, odnosno iznosa koji nije predmet sudskog postupka. Osim toga, apelant ističe da sud nije uzeo u obzir činjenicu da je neovlaštena potrošnja posljedica protivpravnog i nezakonitog ponašanja tužiteljice, kao i da je tokom postupka bilo potrebno utvrditi da li je bio zaključen ugovor o isporuci električne energije, kada i na koji način je raskinut ugovor o isporuci električne energije i na osnovu čega je raskinut ugovor o isporuci električne energije. Smatra da je tužiteljica zloupotrijebila monopolski položaj, odnosno da je bila dužna da se uzdrži od postupka (isključenja električne energije) kojim se drugom može prouzrokovati šteta. Na koncu, apelant je istakao da odluka o njegovoj žalbi nije bila donesena u vrijeme podnošenja apelacije i da postupak nerazumno dugo traje.

II.Odgovor na apelaciju

20. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da smatra neosnovanim apelantove navode o dužini trajanja predmetnog postupka, te je prepustio Ustavnom sudu da odluči da li je tokom postupka došlo do povrede drugih apelantovih prava.

21. Općinski sud je opisao tok postupka pred tim sudom, pa istakao da su apelantovi navodi o kršenju njegovih prava bez osnova i predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi

22. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15).

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 7.

(1)Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

(2)Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.

(3)Sud je ovlašten utvrditi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naložiti izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 10.

(1)Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2)Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 123.

(1)Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

23. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Osnovi odgovornosti Član 154.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

(2) Za štetu od stvari ili djelatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.

(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

Član 158.

Krivica postoji kada je štetnik prouzrokovao štetu namjerno ili nepažnjom.

Član 178.

(1) U slučaju udesa izazvanog motornim vozilom u pokretu koji je prouzrokovan isključivom krivicom jednog imaoca, primjenjuju se pravila o odgovornosti po osnovu krivice.

Član 185.

(1) Odgovorno lice dužno je uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala.

(2) Ukoliko uspostavljanje ranijeg stanja ne uklanja štetu potpuno, odgovorno lice dužno je za ostatak štete dati naknadu u novcu.

(3) Kad uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće, ili kad sud smatra da nije nužno da to učini odgovorno lice, sud će odrediti da ono isplati oštećeniku odgovarajuću svotu novca na ime naknade štete.

(4) Sud će dosuditi oštećeniku naknadu u novcu kad on to zahtijeva, izuzev ako okolnosti datog slučaja opravdavaju uspostavljanje ranijeg stanja.

Član 186.

Obaveza naknade štete smatra se dospjelom od trenutka nastanka štete.

Član 189.

(1) Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.

(2) Visina naknade štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje što drugo.

Član 190.

Sud će, uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile poslije prouzrokovanja štete, dosuditi naknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kome bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja.

Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.

(2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

VI.Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 23 0 P 021929 17 Gž 3 od 17. januara 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati kada je apelantu osporena presuda uručena s obzirom na to da je donesena 17. januara 2018. godine, a dopuna apelacije kojom je apelant osporio tu odluku je podnesena 13. februara 2018. godine, pa proizlazi da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, uključujući i obavezu okončanja postupka „u razumnom roku“ kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, kao i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

30. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […].

31. Apelant smatra da su u parničnom postupku proizvoljno cijenjeni dokazi i pogrešno utvrđeno činjenično stanje. U vezi s tim navodima, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

32. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, polazeći od činjeničnog i pravnog osnova u pogledu tužbenog zahtjeva tužiteljice i apelantovog protivtužbenog zahtjeva, tokom postupka proveo dokaze koje su predložili i izveli kako apelant tako i tužiteljica. U vezi s tim, Općinski sud je u Presudi broj 23 0 P 021929 17 P 3 od 9. novembra 2017. godine jasno naveo da je apelant, da bi dokazao osnovanost postavljenog protivtužbenog zahtjeva, trebao izvesti dokaze na sve okolnosti koje se odnose na tvrdnje o tome da mu je zbog ponašanja tužiteljice nastupila materijalna i nematerijalna šteta koju je potraživao protivtužbenim zahtjevom. Međutim, apelant tokom postupka nije dokazao da je tužiteljica obavezna uspostaviti ranije stanje i naknaditi mu materijalnu i nematerijalnu štetu budući da nije predložio vještačenje po vještacima odgovarajuće struke, nije predložio saslušanje svjedoka, niti uvid u materijalne isprave kojima bi dokazao osnovanost i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva. Pored navedenog, Ustavni sud primjećuje da je ovakav stav Općinskog suda potvrdio i Kantonalni sud u presudi koju je apelant osporio u dopuni apelacije. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali argumentirana obrazloženja za svoje odluke, odnosno da nema elemenata koji ukazuju da predmetni postupak nije bio pravičan i da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

33. U vezi s apelantovim navodima koji se odnose na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima „u razumnom roku“ (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine).

34. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut tužbom koju je tužiteljica podnijela protiv apelanta 22. novembra 2013. godine i da je pravomoćno okončan Presudom Kantonalnog suda broj 23 0 P 021929 17 Gž 3 od 17. januara 2018. godine. Dakle, Ustavni sud će odnosu na dužinu trajanja postupka razmotriti period od podnošenja apelantove tužbe do donošenja Presude Kantonalnog suda od 17. januara 2018. godine. Dakle, radi se o periodu od četiri godine i dva mjeseca. Analizirajući dužinu trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud, najprije, zapaža da se u predmetnom postupku radilo o utvrđivanju apelantove obaveze da tužiteljici naknadi štetu zbog neovlaštenog korištenja električne energije, te o utvrđivanju tužiteljicine obaveze da apelantu naknadi materijalnu i nematerijalnu štetu. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da nema elemenata koji bi ukazivali da se radilo o složenom postupku. Dalje, Ustavni sud zapaža da je postupak u dva navrata vraćen na ponovni postupak, s obzirom na to da Općinski sud nije pravilno cijenio apelantov protivtužbeni zahtjev. Iako se ovakvo neefektivno postupanje u određenoj mjeri može staviti na teret Općinskom sudu, Ustavni sud primjećuje da su sve odluke tokom postupka bile donesene u roku od najduže jedne godine i četiri mjeseca, odnosno u pravilu i kraćim rokovima, i da nisu postojali periodi izražene neaktivnosti sudova u ovom postupku. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da, imajući u vidu dužinu trajanja postupka u cjelini, a posebno činjenicu da su u periodu od oko četiri godine redovni sudovi donijeli šest odluka, nema ništa što ukazuje da su redovni sudovi bezrazložno odugovlačili predmetni postupak.

35. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

36. U odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, navode o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, kao i povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se ti navodi zasnivaju na istim tvrdnjama kao i oni o kršenju prava na pravično suđenje, pa s obzirom na to da Ustavni sud nije našao povredu apelantovog prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su i ovi navodi neosnovani.

VIII.Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne zakonske odredbe detaljno i jasno obrazložili da apelant nije dokazao tvrdnje iz svog protivtužbenog zahtjeva kojim je tražio da sud obaveže tužiteljicu da uspostavi ranije stanje (na način da mu priključi električnu energiju) i da mu naknadi materijalnu i nematerijalnu štetu, odnosno kada nema elemenata koji ukazuju da postupak nije bio pravičan. Pri tome, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje kada su sudovi u relevantnom periodu (oko četiri godine i dva mjeseca) donijeli šest odluka, odnosno kada tokom postupka nisu postojali izraženi periodi neaktivnosti suda i nije se moglo utvrditi da su redovni sudovi bezrazložno odugovlačili predmetni postupak.

38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3013/17 (S. D.) | Sudska praksa | Aktio