Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3024/17 (M. L.)

Odluka donesena 22. 05. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Raskid ugovora
  • Materijalna šteta
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3024/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 05. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. maja 2019. godine, u predmetu broj AP-3024/17, rješavajući apelaciju Mirsada Lakića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirsada Lakića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 P 010346 14 Rev od 13. aprila 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirsad Lakić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Bihaća, kojeg zastupa Mirsad Mešić advokat iz Bihaća, podnio je 18. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 P 010346 14 Rev od 13. aprila 2017. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 P 010346 12 P 2 od 5. februara 2013. godine, obavezan je DD "Sarajevo osiguranje" Sarajevo, Podružnica Bihać (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu na ime naknade materijalne štete isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, te da plati troškove parničnog postupka. Istom presudom odbijen je tužbeni zahtjev apelanta u dijelu koji se odnosi na naknadu materijalne štete preko dosuđene, te u preostalom dijelu potraživanih troškova parničnog postupka preko dosuđenih.

3. U obrazloženju prvostepene presude, Općinski sud je naveo da je među strankama nesporno da je apelant sa tuženim zaključio ugovor o osiguranju imovine kojim je osiguran građevinski objekat bliže opisan u polici osiguranja na određeni novčani iznos. Općinski sud je, također, naveo da je među strankama nesporno i da se štetni događaj ( požar) desio 6. marta 2009. godine, te da je tuženi 15. jula 2009. godine apelantu isplatio ugovoreni iznos na osnovu potpisanog sporazuma o vansudskoj nagodbi između apelanta i tuženog (u daljnjem tekstu: sporazum). Međutim, Općinski sud je istaknuo da je među strankama sporan datum potpisivanja sporazuma. Općinski sud je ukazao na odredbe člana 919. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojima je propisano da kad se dogodi osigurani slučaj, osiguravač je dužan isplatiti naknadu ili svotu određenu ugovorom u ugovorenom roku, koji ne može biti duži od 14 dana, računajući od kada je osiguravač dobio obavještenje da se osigurani slučaj dogodio (stav 1.), ali ako je za utvrđivanje postojanja osiguravačeve obaveze ili njenog iznosa potrebno izvjesno vrijeme, ovaj rok počinje teći od dana kada je utvrđeno postojanje njegove obaveze i njen iznos (stav 2.) i da ako iznos osiguravačeve obaveze ne bude utvrđen u roku određenom u prvom stavu ovog člana, osiguravač je dužan, na zahtjev ovlaštenog lica isplatiti iznos nespornog dijela svoje obaveze na ime predujma (stav 3.), te na odredbe čl. 924. i 925. stav 1. ZOO kojima su propisni interes i svrha osiguranja imovine.

4. Općinski sud je naveo da su apelant i tuženi potpisali sporazum 3. juna 2009 godine, što jasno proizilazi iz navedenog sporazuma, te da su stoga neosnovani navodi tuženog da je označeni datum na sporazumu bio datum ponude apelantu za vansudsku nagodbu. Općinski sud je, također, naveo da se iz sporazuma ne vidi da je to ponuda, zbog čega sud nije prihvatio dokaze tuženog odnosno iskaze svjedoka (direktora i zaposlenika tuženog) da je sporazum potpisan 1. jula 2009. godine, jer su iskazi ovih svjedoka suprotni materijalnom dokazu - samom sporazumu. Općinski sud je ocijenio osnovanim navodi tuženog da je nakon ponude za vansudsku nagodbu ukoliko iznos štete prelazi 50.000,00 KM potrebna saglasnost Direkcije društva što proizilazi iz izvedenih dokaza tuženog - akata Društva i Uputstva o načinu rada na poslovima osiguranja. Međutim, Općinski sud je ocijenio da je tuženi, imajući u vidu kada se požar desio imao dovoljno vremena da na vrijeme zatraži potrebnu saglasnost za isplatu štete apelanta koji je na vrijeme tuženog obavijestio o štetnom događaju, te da apelant ne treba i ne može zbog toga snositi posljedice. Općinski sud je istaknuo da vansudska nagodba predstavlja posebnu vrstu ugovora, a za ugovor o nagodbi vrijede opće odredbe o dvostranim ugovorima ako za njega nije što drugo predviđeno, a ponuda mora sadržavati sve bitne sastojke ugovora (član 32. stav 1. ZOO). Također je istaknuto da je na navedenom sporazumu rukom napisano "ukoliko šteta ne bude isplaćena u cijelosti za period od 15 dana smatrat ću ovaj sporazum ništavim" ispod kojeg se nalazi potpis apelanta, što među strankama nije sporno. Općinski sud je ukazao da je među strankama sporan datum kada je navedeno dopisano. S tim u vezi, Općinski sud je zaključio da je i tuženi pristao na ovakav uslov apelanta, te da taj uslov tuženi nije ispunio, jer je isplatu ugovorenog iznosa isplatio apelantu 15. jula 2009. godine, a ne u roku od 15 dana od dana potpisivanja sporazuma. Općinski sud je naveo da je visinu potraživanja utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke, te imajući u vidu da je tuženi apelantu isplatio određeni iznos (iznos ugovoren u sporazumu), Općinski sud je na osnovu čl. 919., 924. i

925. ZOO-a, odlučio kao u izreci ove presude.

5. Presudom Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 P 010346 14 Gž od 11. jula 2016. godine, odbijena je apelantova žalba i potvrđena presuda Općinskog suda.

6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je na pravilno i potpuno utvrđene činjenice prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo na koje se pozvao usvajajući tužbeni zahtjev apelanta. Kantonalni sud je istaknuo da klauzulu koju je upisao apelant, a prihvatio i tuženi da sporazum smatra ništavim ako se u roku od 15 dana ne isplati ugovoreni iznos, po mišljenju Kantonalnog suda treba tumačiti kao apelantovu namjeru kojom izjavljuje raskid ugovora ako obaveza u ugovorenom roku ne bude izvršena. Kantonalni sud je naveo da je sporazum između stranaka od 3. juna 2009. godine imao rok za izvršenje obaveze i to 15 dana od potpisivanja, a prema dodatnoj odredbi (o roku) predloženoj od apelanta, a prihvaćenoj od tuženog taj je rok istekao 18. juna 2009. godine, pa kako do tada tuženi nije izvršio obavezu iz sporazuma, a taj rok je po volji stranaka odnosno apelanta bio bitan element ugovora to slijedi da je istekom toga roka ugovor - sporazum raskinut po samom zakonu u smislu člana 125. stav 1. ZOO-a.

7. Presudom Vrhovnog suda broj 17 0 P 010346 14 Rev od 13. aprila 2017. godine usvojena je revizija tuženog i nižestepene presude preinačene tako što je tužbeni zahtjev odbijen u dijelu kojim je tuženi obavezan da na ime nakande materijalne štete isplati apelantu određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, te da plati troškove parničnog postupka.

8. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je ocijenio je u ovoj pravnoj stvari riječ o nagodbi iz člana 1089. ZOO-a, na koju se prema odredbi člana 1093. stav 1. ZOO-a primjenjuju opšte odredbe člana 125. st 1. i 4. ZOO-a. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da prema članu 125. stav 1. ZOO-a kad ispunjenje obaveze u određenom roku predstavlja bitan sastojak ugovora, pa dužnik ne ispuni obavezu u tom roku, ugovor se raskida po samom zakonu, a prema članu 125. stav 4. ZOO-a da ovo pravilo važi isključivo kad su ugovorne strane predvidjele da će se ugovor smatrati raskinutim ako ne bude ispunjen u određenom roku, tako i onda kad je ispunjenje ugovora u određenom roku bitan sastojak ugovora po prirodi posla. Vrhovni sud je ukazao da je navedenim zakonskim odredbama propisano kad se smatra da je ispunjenje u roku bitni sastojak ugovora i određene su posljedice neispunjenja obaveze u tom roku (tzv. fiksni posao i fiksni rok). Prema tome, Vrhovni sud je naveo da iz odredbe člana 125. stav 4. ZOO-a jasno proizlazi da je riječ o fiksnom poslu u slučaju kada je u ugovoru određeno da je to volja ugovornih strana, što znači da stranke moraju izričito ugovoriti da je riječ o takvom poslu i da je ispunjenje u roku bitan sastojak tog ugovora, jer će se u slučaju neispunjenja obaveze u određenom roku smatrati raskinutim. Vrhovni sud je, također, naveo da drugi slučaj kad se smatra da je riječ o fiksnom poslu je taj kad je rok bitan sastojak po prirodi posla. Vrhovni sud je istaknuo da bi se moglo smatrati da je rok ispunjenja obaveze bitan sastojak ugovora volja stranaka u tom pravcu mora biti jasno i izričito izražena u samom ugovoru. Stoga je, Vrhovni sud ocijenio da u konkretnoj pravnoj stvari nema osnova za izvođenje zaključka da bi isplata utvrđenog iznosa sporazumom bila bitan sastojak ugovora čije neispunjenje ima za posljedicu raskid ugovora, jer to stranke nisu izričito predvidjele, a niti priroda pravnog posla na to upućuje, zbog čega nema mjesta primjeni odredbi člana 125. ZOO-a. Osim toga, Vrhovni sud je također ukazao da kada bi se prihvatio pravilnim izloženi stav drugostepenog suda, da bi tada svi pravni poslovi u kojima je određen rok ispunjenja bili fiksni pravni poslovi, pa drugih poslova u kojima rok nije bitan sastojak ugovora uopće ne bi bilo - što očito nije u skladu sa odredbama ZOO-a, jer neispunjenje takvih pravnih poslova je predviđeno i uređeno odredbama člana 126. i 127. ZOO-a.

9. Apelant smatra da mu je presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Navode o kršenju naprijed navedenih prava obrazlaže da je Vrhovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo izvodeći zaključak da stranke nisu dogovorile kao bitan sastojak ugovora rok za ispunjenje obaveze. Apelant smatra da je Vrhovni sud u konkretnom slučaju proizvoljno isključuje primjenu instituta raskidanja ugovora zbog neispunjenja koji je propisan u članu 125. stav 4. ZOO-a.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud ocijenio utvrđeno činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud istaknuo da bi se smatralo da je rok ispunjenja obaveze bitan sastojak ugovora volja stranaka u tom pravcu mora biti jasno i izričito izražena u samom ugovoru. Naime, Vrhovni sud je jasno ukazao da u konkretnoj situaciji nema mjesta primjeni odredbi člana 125. ZOO-a budući da nema osnova za izvođenje zaključka da bi isplata utvrđenog iznosa sporazumom bila bitan sastojak ugovora čije neispunjenje ima za posljedicu raskid ugovora, jer to stranke nisu izričito predvidjele, a niti priroda pravnog posla na to upućuje. Stoga, imajući u vidu jasno i argumentovano obrazloženje presude Vrhovnog suda koje u pogledu primjene materijalnog prava nije proizvoljno, te da u apelaciji nema ništa što bi moglo pokrenuti pitanje zaštite ustavnih prava na pravično suđenje ili na imovinu, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3024/17 (M. L.) | Sudska praksa | Aktio