Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1844/19 (Z. M.)
Odluka donesena 22. 05. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Smetanje posjeda
- Pasivna legitimacija
- Služnost
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1844/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 05. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. maja 2019. godine, u predmetu broj AP-1844/19, rješavajući apelaciju Zorana Mitrovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zoran Mitrović protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 80 2 P 000181 19 Gž 2 od 13. februara 2019. godine i Rješenja Osnovnog suda u Bijeljini – Odjeljenje u Loparama broj 80 2 P 00018117 P 2 od 16. oktobra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zoran Mitrović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lopara, kojeg zastupa Savo Bojanović advokat iz Bijeljine, podnio je 24. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 2 P 000181 19 Gž 2 od 13. februara 2019. godine i Rješenja Osnovnog suda u Bijeljini – Odjeljenje u Loparama broj 80 2 P 00018117 P 2 od 16. oktobra 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, utvrđeno je da je apelant smetao tužioce (M.K, N.M. i M.M.) u mirnom posjedu prava služnosti putem koji prolazi kroz određenu apelantovu parcelu radi prilaza određenim parcelama tužilaca, na način što je određenog dana, nakon verbalne rasprave i fizičkih nasrtaja na tužioce M.K. i N.M, prvo izjavio da kroz njegovu parcelu za njih nema puta, te istoga dana na ulazu na navedeni put uz pomoć sina postavio traktorske tanjirače i lanac, tako potpuno spriječivši tužitelje da dalje prolaze tim putem. Takođe, apelantu je zabranjeno da ubuduće na ovaj ili sličan način smeta tužioce u mirnom posjedu prava služnosti navedenim putem, pod prijetnjom izricanja novčane kazne, ostavljeno je na snazi rješenje o privremenoj mjeri koje se tiče predmetnog spora do pravosnažnosti odluke o smetanju posjeda, te je obavezan apelant da tuženima nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.
3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da su u toku postupka pred prvostepenim sudom tužioci dokazali da su se nalazili u mirnom i nesmetanom posjedu prava služnosti predmetnog puta i da ih je apelant smetao u tom posjedu. Pri tome je naglasio da apelant nije ni sporio da je smetao tužioce u posjedu prava služnosti predmetnog puta, na način da je uz pomoć sina postavio tanjiraču, a da je sam apelant postavio lanac na predmetni put. Slijedom navedenog, a uzimajući u obzir da je apelant u toku postupka izjavio da zabranjuje tužiocima prolaz korz njegovu parcelu, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud zaključio da je neosnovan apelantov prigovor pasivne legitimacije. Okružni sud je ukazao da je odredbom člana 303. Zakona o stvarnim pravima propisano da državina predstavlja faktičku vlast na stvari, koja se može manifestovati kao neposredna ili posredna državina, da je sa državinom stvari izjednačeno faktičko izvršavanje sadržaja prava stvarnih službenosti u pogledu neke nepokretnosti (državina prava), na koju se primjenjuju iste odredbe kao o državini stvari, ukoliko to nije u suprotnosti prirodi prava, te da državinu iste stvari ili prava stvarne služnosti može imati više lica (sudržavina). Nadalje je ukazao da je odredbom člana 313. navedenog zakona propisano da držalac ima pravo na zaštitu od samovlasnog smetanja državine, te da posjedovnom tužbom držalac traži da se utvrdi čin smetanja državine, naredi uspostavljanje stanja državine kako je bilo u času smetanja državine, te zabrani takvo ili slično smetanje ubuduće, a sud pruža zaštitu prema poslednjem stanju državine i nastalom smetanju, pri čemu nemaju uticaja prava na državinu, pravni osnov državine i savjesnost držaoca. Okružni sud je nadalje naveo da su tačni apelanatovi žalbeni navodi da je prvostepeni sud izašao iz okvira tužbenog zahtjeva kada je predmetne nekretnine bliže opisao koristeći se podacima iz nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke, na koji način je povrijedio odredbu člana 2. Zakona o parničnom postupku. Okružni sud je istakao da, međutim, povreda ove odredbe u konkretnom slučaju nije bila od bitnog uticaja na pravilnost i zakonitost prvostepenog rješenja, s obzirom da je nesporno utvrđeno (na osnovu nalaza i mišljenja vještaka geometra) da se radi o spornim parcelama, na kojima su titulari parnične stranke. Takođe, Okružni sud je istakao da nije od uticaja ni činjenica da li je apelant lično ili je njegov sin, spornog dana postavio prepreke na predmetnom putu, iz razloga što je apelant pasivno legitimisan i kao posredni posjednik, shodno odredbi člana
303. Zakona o stvarnim pravima, jer kao nesporni pravni titular predmetne nepokretnosti preko koje vodi sporni put, na njoj vrši posredan posjed preko svog sina.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da je prvostepeni sud time što je samoinicijativno uredio i precizirao tužbeni zahtjev „otvoreno stao na stranu tužilaca“, na koji način je povrijedio apelantovo pravo na nepristrasno suđenje. Navodi da pristrasnost suda proizilazi i iz činjenice da je u obrazloženju odluke o privremenoj mjeri u predmetnom postupku naveo da se „sud uvjerio u osnovanost tužbe“, na koji način je prejudicirao odluku o glavnoj stvari. Apelant smatra da su redovni sudovi povrijedili njegovo pravo na obrazloženu sudsku odluku, kada nisu dali obrazloženje o apelantovim prigovorima, naročito o prigovoru kojim je isticao da nije pasivno legitimisan s obzirom da je utvrđeno da je prepreke na spornom putu postavio njegov sin.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na navodno kršenje principa "nepristranosti suda", te način na koji je u predmetnom postupku primjenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. U vezi s apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pristrasnosti prvostepenog suda, koju vidi u činjenici da je taj sud samoinicijativno precizirao činjenični opis tužbenog zahtjeva i da je u obrazloženju odluke o privremenoj mjeri naveo da se „uvjerio u osnovanost tužbe“, Ustavni sud ističe da se prema utvrđenoj praksi Evropskog i Ustavnog suda postojanje nepristrasnosti u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije mora ocjenjivati prema subjektivnom i objektivnom testu. Subjektivna ili lična nepristrasnost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristrasan u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. S druge strane, Ustavni sud ukazuje na to da se objektivna nepristranost ne pretpostavlja, već se utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristrasan. Dovodeći u vezu navedeno sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da apelantovi navodi, u nedostatku drugih argumenata i dokaza, sami po sebi ne dovode u pitanje poštovanje principa nepristrasnosti suda iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi apelantovih navoda da je u predmetnom postupku povrijeđeno njegovo "pravo na obrazloženu sudsku odluku", zbog toga što redovni sudovi nisu odlučili o prigovoru pasivne legitimacije, Ustavni sud zapaža da su se i prvostepeni i Okružni sud izjasnili o tom apelantovom prigovoru, za šta su dali jasna i precizna obrazloženja, koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević