Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-331/19 (Opština Vlasenica)

Odluka donesena 22. 05. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Javna vlast
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-331/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 05. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. maja 2019. godine, u predmetu broj AP-331/19, rješavajući apelaciju Opštine Vlasenica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Opština Vlasenica protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 92 0 Mal 047492 18 Gž od 31. oktobra 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Vlasenici broj 92 0 MAL 047492 17 MAL od 6. marta 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Opština Vlasenica (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske sjedište zamjenika u Vlasenici, podnijela je 22. januara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 92 0 Mal 047492 18 Gž od 31. oktobra 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Vlasenici broj 92 0 MAL 047492 17 MAL od 6. marta 2018. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, obavezana je apelantica da tužitelju (R.P.) na ime naknade nematerijalne i materijalne štete isplati određene novčane iznose.

3. U obrazloženju prvostepene odluke, između ostalog, je navedeno da je tužilac u svom iskazu naveo da se kritične prilike vraćao kući sa posla sa radnim kolegom N.K., te da su se vozilom zaustavili ispred prodavnice Zvorničanka kojom prilikom je (tužitelj) izašao iz vozila pri čemu ga je ugrizao pas, kao i da nije primjetio da pas ima ogrlicu, te da mu je pas razderao jedan komad pantalona. Dalje je navedeno da je radni kolega tužitelja odnosno svjedok N.K. u svom iskazu ponovio dio iskaza tužitelja, kao i da mu nije bila poznata rasa psa, te da je pas bio lutalica. U vezi s tim, prvostepeni sud je naveo da je na osnovu tužiteljevog iskaza utvrdio da ga je ujeo pas pred robnom kućom u Vlasenici, te da se i svjedok N.K. izjasnio o svim bitnim činjenicama tj. da je bio prisutan kada je tužioca ugrizao pas, te da ga je prevezao u Dom zdravlja Vasenica.

4. U obrazloženju konačne osporene odluke Okružni sud je, između ostalog, naveo je predmet spora tužiteljev zahtjev za nadoknadu nematerijalne i materijalne štete nastale kao posljedica ujeda psa. S tim u vezi, Okružni sud je ukazao da je prvostepeni sud, cijeneći iskaze saslušanih svjedoka, kao i iskaz tužioca saslušanog u svojstvu parnične stranke, te vršeći uvid u medicinsku dokumentaciju za tužioca, utvrdio da je tužilac pretrpio povredu koja mu je nanesena ujedom psa lutalice. Takođe, Okružni sud je ukazao da je prvostepeni sud pravilno cijenio dokaze u smislu odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i utvrdio da je apelantica odgovorna za štetu koju tužilac trpi. Naime, Okružni sud je naveo da u slučaju vanugovorne odgovornosti za štetu od opasnih stvari ili opasane djelatnosti (član 173. Zakona o obligacionim odnosima) postoji zakonska pretpostavka uzročnosti, što znači da se pretpostavlja da je nastala šteta posljedica štetnog djelovanja opasne stvari odnosno opasne djelatnosti dok se suprotno ne dokaže. Pri tome, Okružni sud je istakao da je, suprotno žalbenim navodima apelantice, tužitelj dokazao da je štetu pretrpio usljed djelovanja opasne stvari, a tokom postupka koji je prethodio donošenju prvostepene presude apelantica nije dokazala da postoje okolnosti iz odredbe člana 177. st. 2 i 3. Zakona o obigacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) koje bi dovele do oslobađanja od odgovornosti. Naime, navedenom odredbom člana 177. stav 2. ZOO je propisano da se imalac stvari oslobađa od odgovornosti ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili trećeg lica, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći niti otkloniti, dok je stavom 3. istog člana propisano da se imalac oslobađa od odgovornosti djelimično, ako je oštećenik djelimično doprinio nastanku štete. Takođe, Okružni sud je naveo da je, suprotno apelantičinim žalbenim navodima, prvostepeni sud na osnovu nalaza i mišljenja vještaka medicinske stuke pravilnom primjenom odredbe člana 200. ZOO utvrdio visinu naknade nematerijalne štete po pojedinim vidovima koji su opredjeljeni u tužbenom zahtjevu.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica, u suštini, smatra da „tužitelj nije dokazao, protkrepio, niti dokazao da li je uopće u pitanju pas lutalica, kao i činjenicu da je šteta ujeda psa nastupila na teritoriji opštine Vlasenica“. Takođe, apelantica je ukazala da tužilac nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva slijedom čega je sud pogrešno primjenio odredbu člana 200. ZOO.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. S obzirom na to da je apelantica nositelj javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke kao konačne u predmetnom postupku dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke dao razloge u pogledu ocjene izvedenih dokaza, o čemu se izjasnio i drugostepeni sud povodom apelantove žalbe protiv prvostepene presude, tako da Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-331/19 (Opština Vlasenica) | Sudska praksa | Aktio