Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4807/18 („ELEKTROKONTAKT SA“ d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 22. 05. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Upravni spor
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4807/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 05. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. svibnja 2019. godine, u predmetu broj AP-4807/18, rješavajući apelaciju „ELEKTROKONTAKT SA“ d.o.o. Sarajevo , na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „ELEKTROKONTAKT SA“ d.o.o. Sarajevo protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 022031 16 U od 20. lipnja 2018.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „ELEKTROKONTAKT SA“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Alen Nakić, odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 24. kolovoza 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 022031 16 U od 20. lipnja 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Suda BiH, odbijen je zahtjev apelanta podnesen protiv gospodarskog društava „Javno poduzeće „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo i gospodarskog subjekta Javno poduzeće „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo Zavisno društvo „Eldis-tehnika“ d.o.o. Sarajevo, za utvrđivanje zlouporabe dominantnog položaja u smislu članka 10. stavak 2. točke a) i b) Zakona o konkurenciji.
3. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da apelantova tvrdnja o zlouporabi dominantnog položaja nije točna, s obzirom da iz spisa proizlazi da je „Eldis-tehnika“ d.o.o. Sarajevo upisana u sudski registar Kantonalnog suda u Sarajevu 6. srpnja 2002. godine, a osnivač i 100% vlasnik je JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo, te je promjena naziva privrednog društva u Javno poduzeće „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo Zavisno društvo ,,Eldis-tehnika" d.o.o. Sarajevo registrirana kod Općinskog suda u Sarajevu 24. prosinca 2009. godine, a osnovna djelatnost mu je proizvodnja opreme za kontrolu distribucije električne energije. Nadalje, Sud BiH je naveo da je tuženi (Konkurencijsko vijeće BiH) u toku postupku utvrdio da je mjerni ormar osnovno sredstvo Javnog preduzeća „Elektroprivreda BiH" d.d. Sarajevo, te je za krajnjeg potrošača nebitno tko je proizvođač i od koga ga Javno preduzeće „Elektroprivreda BiH" d.d .Sarajevo nabavlja. S obzirom na to, Sud BiH je naveo da je pravilan zaključak tuženog da ugovor od 28. prosinca 2009. godine predstavlja ugovor između vladajućeg i zavisnog društva, odnosno da se radi o odnosima unutra ekonomske jedinice, a ne odnosima na tržištu Bosne i Hercegovine. Sud BiH je ukazao da je tuženi utvrdio sve relevantne činjenice u cilju donošenja pravilnog i zakonitog rješenja, te da je u skladu s načelom materijalne istine, pravilno utvrđeno da navedena Javna poduzeća svojim djelovanjem na tržištu ne zlouporabljuju dominantan položaj u smislu odredbe članka 10. stavak 2. točke a) i b) Zakona o konkurenciji.
Apelacioni navodi
4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i povredu prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da je redovni sud sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, apelant navodi da je redovni sud propustio dati konkretne razloge o odlučnim činjenicama u odnosu na čitav niz razloga tužbe, te ovakva odluka ne zadovoljava standard brižljive i savjesne ocjene dokaza.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Suda BiH, Ustavni sud, nasuprot navodima apelanta, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević