Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-602/19 (PABOS D.O.O. SARAJEVO)
Odluka donesena 22. 05. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Smetanje posjeda
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-602/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 05. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. maja 2019. godine, u predmetu broj AP-602/19, rješavajući apelaciju PABOS D.O.O. SARAJEVO , na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio PABOS D.O.O. SARAJEVO protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 214247 18 Gž 2 od 8. oktobra 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 214247 18 P 2 od 1. decembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. PABOS D.O.O. SARAJEVO (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nusret Kolašinac advokat iz Sarajeva, podnio je 11. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 214247 18 Gž 2 od 8. oktobra 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 214247 18 P 2 od 1. decembra 2017. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, utvrđeno je da su tuženi (apelant, H.D. i H.S.) smetali tužitelje (Z.M. i I.M.) u njihovom posljednjem mirnom i faktičkom posjedu nekretnina, pobliže označenih u dispozitivu prvostepenog rješenja, tako što su 29. septembra 2011. godine obili katanac na ulaznoj kapiji tih nekretnina ugradivši svoju bravu, te ušli u posjed nekretnina koje i danas drže u posjedu, te je naloženo tuženim da uspostave ranije posjedovno stanje tako što će predati tužiteljima u posjed sporne nekretnine. Također, utvrđeno je da je povučen prijedlog za određivanje mjere osiguranja, te su obavezani tuženi da tužiteljima naknade troškove parničnog postupka.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je tuženi H.D. svojim nasilnim ulaskom u posjed (razvaljivanem brave i stavljanjem novog katanca) smetao tužitelje u njihovom posljednjem mirnom i faktičkom posjedu predmetne nekretnine, te spornu nekretninu zajedno s trećetuženim H.S. (H.D. i H.S. vlasnici sporne nekretnine) prodao apelantu, koga je uveo u posjed (u koji je ušao protivpravno) i u kojem su se nalazile stvari tužitelja. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da pitanje vlasništva na predmetnom zemljištu nije relevantno za odlučivanje o parnicama za smetanje posjeda (član 83. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima), te naglasio da i posjednik koji je posjed stekao silom, potajno ili zloupotrebom povjerenja, ima pravo na zaštitu od smetanja posjeda, osim prema osobi od koje je na takav način došao do posjeda, ako od nastalog smetanja nisu protekli rokovi iz člana 82. istog zakona. Kantonalni sud je, također, naveo da nije trebala biti razmatrana činjenica da je ugovor na osnovu kojeg je tužitelj koristio ovaj prostor raskinut, zato što se u posjedovnoj parnici pravna zaštita pruža prema faktičkoj situaciji i ima za cilj da zaštiti posljednjeg posjednika kojem je oduzet posjed na protivpravan način od strane drugog lica. Također, Kantonalni sud je naveo da prvostepeni sud nije bio dužan analizirati pravnu valjanost predugovora između tužitelja i apelanta, zato što bi u tom slučaju utvrđivao pravni osnov posjeda. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je ukazao da je pravilan i zakonit zaključak prvostepenog suda da su tuženi omeli tužitelja u posljednjem, mirnom i faktičkom posjedu sporne nekretnine, zato što navedeni materijalni dokazi ukazuju da su tužitelji (prije obijanja brave na ulaznoj kapiji) posjedovali spornu nekretninu, te naglasio da se poslije posesorne zaštite spor po potrebi rješava u petitornom sporu u kojem se raspravljaju i pravna pitanja.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Također, apelant navodi da prvostepeni sud nije cijenio iskaz direktora tuženog, ugovor o kupoprodaji, zapisnik o uvođenju apelanta u posjed nekretnina, fotografije nastale samim činom uvođenja u posjed, kao ni rješnje Kantonalnog suda u Sarajevu. Apelant je naveo da je „predugovor apsolutno ništav i ne proizvodi pravno dejstvo“ budući da potpisi ugovarača nisu ovjereni pred Općinskim sudom. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr. nediskriminacija, itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentovao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari cijenjeni dokazi, te način na koji je utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Ovo naročito imajući u vidu da apelant u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticao u žalbi, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja osporene odluke, te jasno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević