Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4584/18 („Inghydro“ d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 22. 05. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
- Upravni postupak
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4584/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 05. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. maja 2019. godine, u predmetu broj AP-4584/18, rješavajući apelaciju „Inghydro“ d.o.o. Sarajevo na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Inghydro“ d.o.o. Sarajevo protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 023280 18 Uvp od 11. juna 2018. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Inghydro“ d.o.o. Sarajevo protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 023280 18 Uvp od 11. juna 2018. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Inghydro“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Branko Marić, advokat iz Sarajeva, podnio je 10. augusta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 023280 18 Uvp od 11. juna 2018. godine.
2. Osporenom odlukom Suda BiH odbijen je zahtjev za preispitivanje sudske odluke koji je apelant podnio protiv Presude Suda BiH od 4. avgusta 2017. godine kojom je odbijena apelantova tužba za poništenje rješenja tužene (Uprava za indirektno oporezivanje) kojim je odbijena apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Odsjeka za poreze Regionalnog centra Sarajevo. Navedenim rješenjem je odbijena apelantova žalba koju je izjavio na rješenje Grupe za reviziju i kontrolu, kojim je apelantu za određeni vremenski period utvrđen razrez indirektnih poreza i dodatna poreska obaveza u određenom novčanom iznosu i naložena uplata utvrđene obaveze pod prijetnjom prinudne naplate.
3. U obrazloženju osporene odluke Sud BiH je naveo da iz činjenica konkretnog predmeta proizilazi da je apelant kao koncesionar 23. januara 2014. godine sa Opštinom Konjic zaključio aneks ugovora o koncesiji za projektovanje, izgradnju, korištenje i prenos malih hidroelektrana (u daljnjem tekstu: MHE) na slivu rijeke kojim se prava i obaveze ugovora o koncesiji prenose sa Turboinštitut d.d. Ljubljana na firmu osnovanu u BiH, to jeste apelanta. Takođe, da proizlazi da je apelant stavio na uvid rješenja-saglasnosti, kao i urbanističku saglasnost za izgradnju MHE koje su od nadležnih organa izdate investitoru Turboinštitut d.d. Ljubljana, međutim, da nije dostavio bilo kakav dokaz da je preduzeo bilo kakve radnje da kao investitor dobije propisane saglasnosti neophodne za dobijanje urbanističke saglasnosti i građevinske dozvole za izgradnju MHE. S tim u vezi, Sud BiH je naveo da je apelantu potpuno pravilno i zakonito osporeno pravo na odbitak ulaznog poreza po fakturama ispostavljenim u 2011., 2012. i 2015. godini za tačno pobrojane usluge, budući da apelant u smislu predmetnog ugovora i obaveza koje je po istom preuzeo, nije započeo izgradnju MHE, jer u tom pravcu nije predočio potrebne dokaze, odnos nije predočio urbanističku saglasnost, niti odobrenje za građenje navedenog objekta, niti ostale propisane saglasnosti koje su neophodne da bi kao investitor mogao početi sa izgradnjom MHE. Sud BiH je naveo da je takođe pravilno utvrđeno da apelant u smislu odredbe člana 61. stav 1. Zakona o porezu na dodatu vrijednost (u daljnjem tekstu: Zakon o PDV), nije dokazao drugačije stanje od onog utvrđenog od strane upravnih organa, kao i da nije postupao ni u smislu odredbe člana 32. stav 1. Zakona o PDV i člana 63. stav 1. Pravilnika o primjeni Zakona o PDV, koje propisuju uslove koji trebaju biti ispunjeni da bi poreski obveznici koji obavljaju oporezive isporuke dobara i usluga imali pravo na odbitak ulaznog poreza. Nadalje, Sud BiH je naveo da je pravilno ocijenjeno da apelant bez dobijenog odobrenja za građenje neće moći graditi i po završetku MHE objekat koristit za oporezivi promet dobara i usluga. Sud BiH je naveo da je samim tim sporno da li će apelant sporne nabavke koristiti za oporezivi promet u smislu člana 3. stav 1. Zakona o PDV (kojim je propisano da se PDV plaća na promet dobara i usluga koje porezni obveznik u okviru obavljanja svojih djelatnosti izvrši na teritoriji BiH uz naknadu), posebno imajući u vidu da je koncesiono pravo bilo dodjeljeno njegovom osnivaču iz Slovenije (Turboinštitut d.d. Ljubljana) koje je naknadno prenijeto na apelanta, a veći dio ulaznog poreza se odnosi na fakture koje su izdate u 2010. i 2011. godini kada je koncesionar za MHE bilo strano lice, a ne apelant.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je Sud BiH, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo. Apelant, u suštini, prigovara jer mu konačnim upravnim aktom nije priznat ulazni porez na dodatu vrijednost (u daljnjem tekstu: PDV) iz razloga što je procjenjeno da fakturisane usluge nisu izvršene u poslovne svrhe.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glase:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno..
a)U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
6. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
7. Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluku broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine dostupna na www.ustavnisud.ba ; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizlaze iz poreskog, carinskog, odnosno javnog zakonodavstva. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, slijedi da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine. b)U odnosu na navode o povredi prava na imovinu
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredaba Zakona o PDV u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na imovinu, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević