Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4374/17 (Volksbank d.d. BiH)

Odluka donesena 22. 05. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Ništavost
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4374/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 05. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. maja 2019. godine, u predmetu broj AP-4374/17, rješavajući apelaciju Volksbank d.d. BiH, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Volksbank d.d. BiH podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 079361 15 Rev od 13. jula 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Volksbank d.d. BiH (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Senad Pizović, podnio je 23. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 079361 15 Rev od 13. jula 2017. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 079361 09 P od 23. marta 2010. godine obavezani su Harbaš-Company d.o.o. Bosanska Krupa i Anel Harbaš (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotuženi ili tuženi) da apelantu solidarno isplate cjelokupno potraživanje u iznosu od 131.598,40 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu nadoknade troškove parničnog postupka.

3. Općinski sud je naveo da je apelant u tužbi istakao da je sa prvotuženim (primalac leasinga) i drugotuženim (jemac) zaključio ugovore o finansijskom leasingu, na osnovu kojih mu je obezbijedio novčana sredstva za kupovinu opreme (mašine), te kako prvotuženi ne želi izmiriti obavezu plaćanja mjesečnih rata, apelant je raskinuo predmetne ugovore. Dalje, Općinski sud je ukazao da su tuženi u odgovoru na tužbu naveli da su objekte leasinga stavili na raspolaganje apelantu, odnosno da nakon problema u poslovanju prvotuženog preuzete obaveze nisu redovno uplaćivane pa su tuženi u nekoliko navrata iznosili prijedlog da vrate predmete leasinga i da taj prijedlog zastupaju i danas, te da apelantu ne spore vlasništvo i preuzimanje objekata leasinga u svakom momentu.

4. Općinski sud je ukazao da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke utvrđen iznos preostalih obaveza po osnovu ugovora o finansijskom leasingu i odredaba Opštih uslova za zaključenje ugovora o finansijskom leasingu (u daljnjem tekstu: Opšti uslovi). S obzirom na to da nije sporan osnov, niti visina tužbenog zahtjeva, te imajući u vidu utvrđenje da prvotuženi nije izvršavao svoju obavezu vraćanja kredita u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom o leasingu i Opštim uslovima, niti je to učinio drugotuženi, Općinski sud je obavezao tužene na isplatu predmetnog potraživanja na osnovu odredaba člana 17. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojima je propisano da su učesnici u obligacionom odnosu dužni izvršavati obaveze i odgovorni su za njihovo ispunjenje i odredaba člana 997. ZOO.

5. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 079361 10 Gž od 26. februara 2015. godine odbijena je žalba tuženih i potvrđena prvostepena presuda.

6. Kantonalni sud je ukazao da je odredbama člana 55. Zakona o leasingu FBiH regulisano da davalac leasinga ima pravo na povrat predmeta leasinga i pravo na naknadu štete, u slučaju raskida ugovora o leasingu, ali ne i da je primalac leasinga dužan davaocu leasinga isplatiti preostalo dugovanje nastalo ugovorom o finansijskom leasingu. Kantonalni sud je naveo da apelant, nakon raskida ugovora, ima pravo na naknadu štete, dok tuženi nisu ponudili dokaze na okolnost utvrđenja činjenice da su o svom trošku pokušali izvršiti povrat predmeta leasinga, shodno članu 48. stav 7. i

8. Zakona o leasingu.

7. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 079361 15 Rev od 13. jula 2017. godine djelimično je usvojena revizija tuženih i nižestepene presude preinačene tako što su obavezani tuženi da na ime naknade štete zbog raskida ugovora solidarno isplate apelantu iznos od 20.094,83 KM sa zakonskim zateznim kamatama, te je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, dok je u ostalom dijelu revizija odbijena.

8. Vrhovni sud je naveo da je Zakon o leasingu stupio na snagu 3. januara 2009. godine, a s obzirom na to da su parnične stranke predmetni pravni posao zaključile 2005. godine, to se u konkretnom slučaju od strane drugostepenog suda nije mogao primijeniti Zakon o leasingu. Vrhovni sud je ukazao da zbog naprijed navedenog, u konkretnom slučaju primjenu nalaze opšte odredbe Zakona o obligacionim odnosima (čl. 124, 132. i 143.), posebne odredbe koje se odnose na zakupni odnos stranaka (član 567.) i Opšti uslovi kao sastavni dio ugovora.

9. Dalje je naveo da je članom 4. ugovora konstatovano da je apelant jedini/isključivi i neograničeni zakonski vlasnik objekta leasinga, dok je članom 4.5. ugovora regulisano da prvotuženi nakon ispunjenja svih obaveza postaje punopravni vlasnik objekta leasinga, bez ikakvog ograničenja, o čemu apelant izdaje potvrdu. Takođe je ukazao da naprijed navedeno proizilazi i iz odredaba Opštih uslova, gdje je u članu 2.1. decidno navedeno da za cjelokupnog trajanja ugovora objekti leasinga su isključivo zakonsko vlasništvo davaoca leasinga, dok iz člana 2.6. Opštih uslova proizilazi da primalac leasinga, ne smije objekte leasinga prodati, založiti ili na drugi način otuđiti ....]. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da iz navedenih odredbi slijedi da je apelant vlasnik svih objekata leasinga i ne može odbiti njihovo vraćanje i na taj način ishodovati pravo na naknadu štete. Vrhovni sud je ukazao da navedenim odredbama nižestepeni sudovi nisu dali nikakav značaj, te da nisu cijenili utvrđenu činjenicu da tuženi tokom cijelog postupka, što ponavljaju i u reviziji, nude apelantu povrat predmeta leasinga, a to apelant izričito odbija. Dalje je ukazao da je u odredbi člana 20.3. Opštih uslova propisano da u slučaju raskida, odnosno prijevremenog prestanka ugovora, apelant ima pravo naplatiti od primatelja leasinga nenamireni iznos finansiranja zajedno sa naknadom štete koja uključuje naknadu propuštene dobiti, a koju je apelant trebao da ostvari da nije došlo do raskida ugovora. Nadalje je naveo da apelant ima pravo na naknadu štete, ali ne i na nenamireni iznos finansiranja, kako to pogrešno zaključuju nižestepeni sudovi. Vrhovni sud je ukazao na odredbe člana 143. Zakona o obligacionim odnosima kojima je propisano da su ništave odredbe opštih uslova koje su protivne samom cilju zaključenja ugovora ili dobrim poslovnim običajima, čak i ako su opšti uslovi odobreni od nadležnih organa. Sud može odbiti primjenu pojedinih odredbi opštih uslova koje lišavaju drugu stranu prava da stavi prigovore ili onih na osnovu kojih ona gubi prava iz ugovora [...] ili koje su inače nepravične ili pretjerano stroge prema njoj. Vrhovni sud je ukazao da je drugostepeni sud tumačio odredbu člana 143. ZOO i da je naveo „Temeljno načelo ugovornog prava ne dopušta sudsku kontrolu nad sadržajem zaključenih ugovora, međutim upravo u slučajevima u kojima jača ugovorna strana zaključuje veliki broj ugovora na temelju Opštih uslova, a druga strana samo pristupa takvom ugovoru, jača ugovorna strana može zloupotrijebiti svoj pravni položaj i u ugovor unijeti odredbe na štetu druge ugovorne strane pa upravo zbog toga postoji zakonska odredba koja štiti slabiju ugovornu stranu. Citiranom odredbom zakonodavac ne nabraja pojedinačno koje su ništavne odredbe nego samo one odredbe koje su protivne samom cilju zaključenja ugovora ili dobrim poslovnim običajima. Svrha ugovora nije samo osnovni cilj – pravni cilj obavezivanja stranaka koji se htio postići njegovim zaključenjem nego i sve druge okolnosti ugovora od važnosti za sklapanje ugovora tj. zajednička namjera i očekivanja stranaka vezana za različite elemente ugovora – član 99. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima“. Vrhovni sud je istakao, da prema shvatanju tog suda, odredba člana 20.3. Opštih uslova u dijelu koji se odnose na obavezu plaćanja nenamirenog iznosa finansiranja je ništava jer je protivna ne samo cilju zaključenja ugovora i dobrim poslovnim običajima, nego i odredbama čl. 17, 124. i 132. ZOO. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je ukazao da apelantu pripada pravo na anuitete koji su dospjeli do raskida ugovora, te iznos naknade štete.

10. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je presuda Vrhovnog suda donesena na bazi proizvoljne primjene odredaba materijalnog prava koja je nastupila kada je taj sud odlučio primijeniti odredbu člana 143. ZOO na dio odredbe člana 20.3. Opštih uslova kojom prilikom je propustio da iznese valjano obrazloženje razloga zbog kojih je dio navedene odredbe oglasio ništavnom. Takođe ukazuje da obrazloženje osporene presude ne sadrži ocjenu dokaza i propisa na osnovu kojih je ta odluka zasnovana. Apelant navodi da je Vrhovni sud bio dužan da pruži jasno obrazloženje na osnovu kojih činjenica i dokaza je došao do zaključka da su tuženi nudili povrat predmeta leasinga, a da je apelant to odbijao.

Relevantni propisi

11. Zakon o obligacionim odnosima (“Službeni list SFRJ”, br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, “Službeni list RBiH”, br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH", br. 29/03 i 42/11), u relevantnom dijelu glasi:

Član 17.

(1) Učesnici u obligacionom odnosu dužni su da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje.

(2) Obaveza se može ugasiti samo saglasnošću volja učesnika u obligacionom odnosu ili na osnovu zakona.

Član 124.

U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveza ili, pod uslovima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.

Član 132.

(1) Raskidom ugovora obje strane su oslobođene svojih obaveza, izuzev obaveze na naknadu eventualne štete.

Član 143.

(1) Ništave su odredbe opštih uslova koje su protivne samom cilju zaključenog ugovora ili dobrim poslovnim običajima, čak i ako su opšti uslovi koji ih sadrže odobreni od nadležnog organa.

(2) Sud može odbiti primjenu pojedinih odredbi opštih uslova koje lišavaju drugu stranu prava da stavi prigovore, ili onih na osnovu kojih ona gubi prava iz ugovora ili gubi rokove, ili koje su inače nepravične ili pretjerano stroge prema njoj.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. Ustavni sud nalazi da apelant povredu prava na koja se pozvao nalazi u proizvoljnoj ocjeni dokaza i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, te proizvoljnoj primijeni pozitivno-pravnih propisa. S tim u vezi Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

15. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud djelimično preinačio presude nižestepenih sudova i dosudio apelantu manji novčani iznos po osnovu naknade štete zbog raskida ugovora. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao jasne i detaljne razloge zbog čega se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti odredbe Zakona o leasingu, odnosno zbog čega apelantu ne pripada pravo na nenamireni iznos finansiranja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4374/17 (Volksbank d.d. BiH) | Sudska praksa | Aktio