Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-214/19 (A. Š., Z.K. i I.P., E.T. i S. G.)

Odluka donesena 11. 06. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Smetanje posjeda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-214/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 06. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine, u predmetu broj AP-214/19, rješavajući apelacije A. Š. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

A. Š., Z.K. i I.P. protiv Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 033376 18 Gž od 10. oktobra 2018. godine;

E. T. protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 P 045956 18 Gž od 7. novembra 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Bihaću broj 20 0 P 045956 17 P od 19. februara 2018. godine;

Srđan Gajić protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 75 0 P 044530 18 Gž od 18. januara 2019. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-214/19

1. A. Š., Z.K. i I.P. (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelantica i trećeapelantica ili apelanti), koje zastupaju Marko i Dario Kraljević advokati iz Ljubuškog, podnijeli su 14. januara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 63 0 P 033376 18 Gž od 10. oktobra 2018. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, utvrđeno je da su apelanti u razdoblju od 25. oktobra do 21. novembra 2017. godine u više navrata zasmetali tužiteljicu (K.J.) u posjedu dijela nekretnine pobliže označene u dispozitivu prvostepenog rješenja na način da su na dijelu nekretnine koji služi za pristup vozilima i pješacima do kuće postavili kamenje, balvan i prikolicu od freze, a sa istočne strane nekretnine kraj lokalnog asfaltnog puta postavili žičanu ogradu i na taj način onemogućili tužiteljici uobičajeni dolazak pješice i vozilom do njenog dijela kuće, te zaprijetili tužiteljici da te stvari ne smije micati niti tu prolaziti a sve s ciljem da nasljednicima umrle I.Š. oduzmu posjed te nekretnine. Također, apelantima je naloženo da uspostave prijašnje posjedovno stanje na način opisan u dispozitivu prvostepenog rješenja, te im je zabranjeno takvo ili slično smetanje ubuduće pod prijetnjom novčane kazne.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da su se parnične stranke sudskom nagodbom od 14. marta 2017. godine obavezale da neće smetati jedna drugu u posjedu kuće izgrađene na spornoj nekretnini tako što će tužiteljica (umrla I.Š.) dalje uživati mirni posjed dijela kuće sa zapadne strane, dok će ostali dio kuće uživati u mirnom posjedu apelanti, te da će okućnicu i dvorište (istočne i zapadne) koristiti na način kako su to činile do početka 2016. godine, s tim što su se dužne suzdržavati od postupaka koji bi smetali drugu stranu (njima bliske osobe) u izvršavanju posjedovnih čina i služnosti (dolaska vozilom, prolaska preko nekretnine radnim strojevima, prolaska pješice i dr.). Kantonalni sud je naveo da je tužiteljica postala posjednik u trenutku smrti majke I.Š. (24. oktobra 2017. godine), dok su sva smetanja posjeda nastala u periodu od 25. oktobra do 21. novembra 2017 godine, te naglasio da je pravilno prvostepeni sud primijenio materijalno pravo kad je tužiteljici pružio posjedovnu zaštiti, zato što su apelanti isključili tužiteljicu iz nasljedničkog (su)posjeda. Kantonalni sud je naveo da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je prvoapelant nastupao i u ime drugoapelantice i trećeapelantice, te naglasio da osobe koje su dale nalog za smetanje i koje su smetale posjednika odgovaraju za takvo protupravno postupanje. Kantonalni sud je naveo da (suprotno navodima apelanata) kod navedene sudske nagodbe i dispozitiva prvostepenog rješenja nisu ispunjene pretpostavke iz člana 212. Zakona o izvršnom postupku, jer je smetanje izvršeno pod drugim okolnostima i na drugi način (a sudska nagodba i ne sadrži zabranu apelantima da vrše daljnje smetanje). Kantonalni sud je naveo da tužba nije preinačena ako tužitelj u tužbi vrši ispravku pojedinih navoda (član 56. stav 2. Zakona o parničnom postupku), te da su neutemeljeni navodi apelanata da je protekao prekluzivni rok iz člana 327. stav 3. Zakona o stvarnim pravima.

2. AP-462/19

4. E. T. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Šerif Nadarević advokat iz Cazina, podnio je 30. januara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 20 0 P 045956 18 Gž od 7. novembra 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Bihaću broj 20 0 P 045956 17 P od 19. februara 2018. godine.

5. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da su tuženi (H.T. i A.I.) 19. aprila 2017. godine smetali apelanta u posljednjem mirnom i faktičkom posjedu dijela nekretnine, pobliže označene u dispozitivu prvostepenog rješenja, koji dio je prikazan na skici lica mjesta vještaka geodetske struke i od strane vještaka imenovan kao „sporni prolaz“, na način bliže opisan u dispozitivu prvostepenog rješenja, te da se naloži tuženima da odmah uspostave posjedovno stanje kako je bilo u vrijeme smetanja. Osim toga, obavezan je apelant da tuženima naknadi troškove postupka, dok je u preostalom dijelu odbijen zahtjev tuženih za naknadu troškova postupka. Također, odbijen je apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka.

6. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je apelant bio u posjedu dijela sporne nekretnine (koju je koristio kao prilaz s magistralnog puta svojoj nekretnini) sve do izmještanja ranije ograde i postavljanja nove ograde (19. aprila 2017. godine), te da su tuženi u aprilu 2017. godine uklonili raniju ogradu i postavili novu ogradu a pri tome nisu ostavili slobodan prolaz s magistralnog puta do apelantove parcele. Zatim, da je prvostepeni sud utvrdio da je u ranijem postupku pred sudom pravosnažno odbijen apelantov tužbeni zahtjev protiv A.I. kojim je tražio da se utvrdi da ima pravo na posjed spornog prilaza i da je stekao dosjelošću pravo vlasništva na spornom prilazu. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odbio apelantov tužbeni zahtjev, te naglasio da su tuženi kao vlasnici i posjednici imali pravo da zamijene staru ogradu i postave novu ogradu i da na taj način nisu smetali apelanta u posjedu (člana 327. stav l . i 329. stav 4. Zakona o stvarnim pravima), zato što je u drugom pravosnažno okončanom postupku utvrđeno da apelant nema pravo posjeda na dijelu katastarske čestice gdje je postavljena ograda (tuženi vlasnici i posjednici predmetne katastarske čestice).

3. AP-1477/19

7. Srđan Gajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šipova, podnio je 2. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 75 0 P 044530 18 Gž od 18. januara 2019. godine.

8. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da se utvrdi da je tuženi (Ž.G.) smetao apelanta u mirnom posjedu parcele, pobliže označene označene u dispozitivu prvostepenog rješenja, tako što je 24. maja 2018. godine uklonio ogradu i drvene stubove, te ušao u posjed i kosio travu na predmetnoj parceli, da se tuženom naloži da prestane sa smetanjem apelantovog vršenja faktičke vlasti na predmetnoj parceli, da se tuženom zabrani takvo ili slično smetanje apelantovog vršenja faktičke vlasti pod prijetnjom novčane kazne, te da mu tuženi naknadi troškove postupka.

9. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je, između ostalog, naveo je prvostepeni sud pravilno cijenio da apelant nije dokazao činjenicu da je on posljednji mirni i faktički posjednik predmetne parcele (čl. 7. stav 1. i 123. stav 1. Zakona o parničnom psotupku), zato što svjedok P.G. (apelantova majka) tvrdi da je ogradu uklonio tuženi (ali da to nije vidjela), a da je preostali dio ograde uklonio S.M., dok nije potvrdila da je apelant bio mirni posjednik predmetne parcele (istakla je da je apelant bio posljednji posjednik dok parcela nije pocijepana, a u vrijeme navodnog smetanja posjeda parcela je već bila pocijepana). Također, Okružni sud je naveo da ni svjedok P.M. nije potvrdila da je apelant bio posljednji mirni posjednik predmetne parcele (navela da je apelantov otac bio u posjedu predmetne parcele, te da je vidjela da apelant sadi voće, održava parcelu i u toku 2015. godine postavlja ogradu, dok nije znala kada je ograda uklonjena). Okružni sud je naveo da ni svjedok P.M., te B.Š. i I.S. (policijski službenici) nisu potvrdili da je apelant bio posljednji mirni posjednik predmetne parcele, kao ni ostali svjedoci (tvrde da je apelant bio u posjedu predmetne parcele 2015. godine). Također, Okružni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud cijenio da apelant nije dokazao ni da je tuženi učinio smetanje na način naveden u tužbi, zato što tu činjenicu niko saslušanih svjedoka nije potvrdio. Okružni sud je naveo da pravilno prvostepeni sud (suprotno apelantovim navodima) cijenio iskaze svih svjedoka, a posebno iskaz M.G. iz kojeg slijedi da apelant nije bio posljednji mirni posjednik predmetne parcele (izjavio da je prodao tuženom 1/3 dijela predmetne parcele 4. oktobra 2016. godine koja je nakon toga pocijepana, da je uveo tuženog u posjed parcele, te da je on lično koristio predmetnu parcelu prije nego je tuženog uveo u posjed), dok je svjedok S.M. izjavio da je često na predmetnoj parceli viđao tuženog ili njegove roditelje. Okružni sud je naveo da su paušalni apelantovi navodi o navodnom postupanju prvostepenog sudije, naročito u dijelu u kojem ističu da je sudija predložio i na zapisnik konstatovao da se ima saslušati svjedok M.G., s obzirom da to ne proizlazi iz predmetnog spisa.

Spajanje predmeta

10. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-214/19. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

11. Nakon brižljive analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Također, Apelant u predmetu broj AP-1477/19 osporava način na koji su sudovi cijenili dokaze, te navodi „da je sudija pokazivao očiglednu pristrasnost, da je imao lična saznanja, da se svađao i raspravljao s apelantom, te da je postavljao sam pitanja na koje je davao odgovore“. Osim toga, apelant u predmetu broj AP-462/19 se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentovao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja su se apelanti pozvali u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

15. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ovo naročito imajući u vidu da apelanti u pojedinačnim apelacijama uglavnom ponavljaju navode koje su isticali u žalbama, a koje navode su razmotrili drugostepeni sudovi prilikom donošenja osporenih odluka, te jasno i detaljno objasnili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnim slučajevima. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-214/19 (A. Š., Z.K. i I.P., E.T. i S. G.) | Sudska praksa | Aktio