Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1421/19 (M. P.)
Odluka donesena 22. 05. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Trajanje pritvora
- Pretpostavka nevinosti
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja bijega
- Pritvor
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-1421/19
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 05. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1421/19, rješavajući apelaciju Miroslava Pajića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. maja 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Miroslava Pajića podnesena protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 028774 19 Kž 8 od 13. marta 2019. godine i S1 2 K 028774 18 K od 28. februara 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Miroslav Pajić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nina Kisić, advokat iz Sarajeva, podnio je 30. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 028774 19 Kž 8 od 13. marta 2019. godine i S1 2 K 028774 18 K od 28. februara 2019. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 24. aprila 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 7. maja 2019. godine. Tužilaštvo nije dostavilo odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 4873/18 od 10. januara 2019. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) djelomično usvojio apelantovu apelaciju, utvrdio povredu prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u odnosu na rješenjā Suda BiH br. S1 2 K 028774 18 Kv od 9. jula 2018. godine i S1 2 K 028774 18 Ko od 3. jula 2018. godine (o produženju pritvora apelantu), dok je u odnosu na pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije apelacija odbijena. Ustavni sud je zaključio da postoji povreda prava na ličnu slobodu i sigurnost kada su redovni sudovi propustili da u odluci o određivanju mjere pritvora apelantu, uz postojanje osnovane sumnje kao opšteg uslova za produženje pritvora, daju relevantne i dovoljne razloge u pogledu postojanja posebnih razloga za određivanje mjere pritvora iz člana 132. stav 1. tačke b) i c) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine. Zaključeno je da nije povrijeđena presumpcija nevinosti kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da je redovni sud svojom konstatacijom prejudicirao apelantovu krivicu.
6. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 7490/18 od 10. aprila 2019. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbio kao neosnovanu apelantovu apelaciju izjavljenu protiv rješenjā Suda BiH br. S1 2 K 028774 18 Kž 3 od 16. novembra 2018. godine i S1 2 K 028774 18 K od 2. novembra 2018. godine o produženju pritvora apelantu, u odnosu na član II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, član 5. st. 1, 2, 3. i 4. i član 6. stav 2. Evropske konvencije. Ustavni sud je zaključio da su redovni sudovi, odlučujući povodom apelantove žalbe na rješenje doneseno u postupku kontrole opravdanosti trajanja mjere pritvora, utvrdili da i dalje postoje naročite okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva i postojanje opravdane bojazni da bi apelant puštanjem na slobodu mogao ponoviti krivična djela za koja je optužen, uz razloge koji u sveukupnosti predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu i sigurnost ličnosti te kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da je redovni sud svojom konstatacijom vezanom za utvrđivanje postojanja pritvorskih razloga iz člana 132. stav 1. tačke a) i c) ZKPBiH prejudicirao apelantovu krivicu.
Osporena rješenja
7. U nastavku postupka kontrole opravdanosti trajanja mjere pritvora prema apelantu u svojstvu optuženog, pretresno vijeće Suda BiH je donijelo Rješenje broj S1 2 K 028774 18 K od 28. februara 2019. godine kojim je utvrđeno da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost trajanja pritvora, kako zbog postojanja opšteg zakonskog osnova tako i zbog posebnog pritvorskog osnova iz člana 132. stav 1. tačke a) i c) Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH). Navedena mjera je određena u postupku koji se pred tim sudom vodi protiv apelanta i drugih (ukupno 25 optuženih) zbog krivičnog djela organizovanog kriminala iz člana 250. stav 2. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (KZBiH) u vezi sa krivičnim djelom teške krađe iz člana 287. stav 1. tačka a) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (KZFBiH). Navedeno rješenje je doneseno na osnovu odredbe člana 137. stav 1. u vezi sa članom 132. stav 1. tačke a) i c)
ZKPBiH.
8. U obrazloženju rješenja Sud BiH je podsjetio da je pred tim sudom u toku krivični postupak protiv više optuženih među kojima je i apelant, po optužnici Tužilaštva broj T20 0 KTO 0014498 17 potvrđenoj 27. juna 2018. godine, zbog osnovane sumnje da su počinili navedena krivična djela. Vijeće Suda BiH je u obrazloženju rješenja podsjetilo da je prema apelantu mjera pritvora određena nakon potvrđivanja optužnice, rješenjem od 3. jula 2018. godine, zbog kršenja mjera zabrane izrečenih u fazi istrage i zbog postojanja pritvorskih razloga iz člana 132. stav 1. tačke a), b) i c) ZKPBiH. Navedeno rješenje je djelomično preinačeno uvažavanjem žalbe apelantovog branioca povodom koje je doneseno rješenje 13. septembra 2018. godine, kojim je utvrđeno da i dalje postoje okolnosti koje opravdavaju mjeru pritvora, ali iz osnova propisanih u članu 132. stav 1. tačke a) i c) ZKPBiH. U postupku kontrole opravdanosti pritvora, po isteku dva mjeseca od donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru, stranke i apelantova odbrana su pozvane da se u nastavku glavnog pretresa 21. februara 2019. godine izjasne o navedenoj mjeri. Apelantova braniteljica nije osporila postojanje osnovane sumnje, ali je osporila postojanje posebnih pritvorskih razloga podsjećajući da iz dinamike odvijanja glavnog pretresa proizlazi da on neće biti okončan prije isteka dvije godine koliko pritvor prema apelantu može najduže trajati. Osim toga, osporila je da je apelant u ranijem toku postupka prekršio mjere zabrane na način koji bi doveo u pitanje integritet postupka, da ne postoje čak ni indicije iz kojih bi se mogao izvesti zaključak da apelant ima namjeru pobjeći, da apelant nema državljanstvo bilo koje druge države te da kršenje mjera zabrane nema po automatizmu posljedicu iz koje bi proizlazio zaključak o ponavljanju krivičnog djela, kako je u prethodnim rješenjima o produženju pritvora pogrešno zaključeno. Predložila je da se apelant pusti na slobodu i da mu se eventualno odrede mjere zabrane.
9. S druge strane, Tužilaštvo je predložilo da se apelantu pritvor produži iz razloga koji su detaljno navedeni u pismenom prijedlogu za određivanje pritvora i koji u svojoj sveukupnosti predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju mjeru pritvora.
10. Imajući u vidu argumente Tužilaštva, apelanta i njegove braniteljice, Sud BiH je utvrdio da je primjena mjere pritvora prema apelantu neophodna i u daljnjem toku postupka zbog razloga propisanih u članu 132. stav 1. tačke a) i c) ZKPBiH. Obrazlažući postojanje osnovane sumnje koju apelantova odbrana nije osporila, Sud BiH je podsjetio da je osnovana sumnja kao conditio sine qua non za zakonitost pritvora utvrđena prilikom potvrđivanja optužnice, pri čemu dokazi dostavljeni uz optužnicu ukazuju na opravdanost mjere pritvora u konkretnoj fazi postupka.
11. U odnosu na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH koji se odnosi na okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva, Sud BiH je kao odlučnu činjenicu cijenio da se apelant duži period nalazio u bjekstvu zbog čega je za njim bila raspisana potjernica; da iz dokumentacije proizlazi da je prema apelantu prethodna mjera pritvora u istrazi zamijenjena mjerama zabrane; da mu je pritvor ponovno određen upravo zbog kršenja mjere zabrane napuštanja boravišta kojom se osiguravalo njegovo prisustvo i kojom je njegovo kretanje bilo ograničeno na njegov dom, a nadležna policijska stanica je imala obavezu da jednom dnevno nasumično kontroliše poštovanje te mjere. Kako iz dokumentacije PU i PS Istočno Sarajevo od 26. marta i 22. maja 2018. godine proizlazi da je apelant, uprkos zabrani, u dva navrata napuštao adresu boravišta bez dozvole suda (bio u bjekstvu) i da je lišen slobode po raspisanoj potjernici zbog kršenja mjera zabrane (zbog čega mu je ponovno određen pritvor), izveden je zaključak da se mjerama zabrane koje je predložila apelantova odbrana ne može osigurati apelantovo prisustvo u daljnjem toku postupka, odnosno da se ono može osigurati jedino mjerom pritvora.
12. Cijeneći postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka c) ZKPBiH koji se odnosi na postojanje naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant ponoviti ili učiniti novo krivično djelo, Sud BiH je podsjetio da je u konkretnoj situaciji ispunjen opšti uslov iz navedene odredbe koji se odnosi na zaprijećenu kaznu (kazna zatvora tri godine ili teža kazna). Zatim su navedene naročite okolnosti kod apelanta, i to da je u kraćem periodu od 2010. do 2013. godine više puta osuđivan za istovrsna krivična djela (izazivanje opšte opasnosti, teška krađa, zloupotreba znaka za pomoć i opasnost, nasilničko ponašanje i organizovani kriminal) i da mu je mjera pritvora određena zbog kršenja mjera zabrane gdje su evidentirane apelantove određene radnje koje mogu imati obilježja drugog krivičnog djela. Stoga su kod procjene postojanja uslova za pritvor po ovom osnovu, kako je navedeno, uzete u obzir okolnosti vezane za način izvršenja djela za koja je optužen i njihov vremenski kontinuitet. Osim toga, odbrana nije osporila apelantovu raniju osuđivanost za ista i istovrsna krivična djela koja su mu optužnicom stavljena na teret, niti njihov vremenski kontinuitet. Pri ocjeni ovog pritvorskog razloga, kako je dalje navedeno, sud je imao u vidu stav Ustavnog suda BiH zauzet u Odluci AP 4873/18 od 10. januara 2019. godine kojom je usvojena apelantova apelacija podnesena protiv rješenja o određivanju mjere pritvora. U tom pravcu je, kako je dalje obrazloženo, razmotren prijedlog odbrane i preispitane sve okolnosti kod apelanta koje bi mogle imati uticaj na izrečenu mjeru, nakon čega je zaključeno da i dalje postoje naročite i konkretne okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant puštanjem na slobodu ponovio isto ili istovrsno krivično djelo.
13. Osim navedenog, Sud BiH je ex officio i po prijedlogu odbrane ispitao mogućnost primjene blažih mjera prema apelantu u smislu čl. 123. stav 2. i 131. stav 1. ZKPBiH. Međutim, s obzirom na sve relevantne činjenice i okolnosti koje su analizirane u sveukupnosti i sadejstvu, pretresno vijeće Suda BiH je zaključilo da sve okolnosti predmetnog slučaja nesumnjivo ukazuju da u konkretnoj fazi postupka niti jedna druga mjera osim pritvora ne predstavlja adekvatnu mjeru kojom bi se s ciljem osiguranja apelantovog prisustva u postupku ostvarila svrha uspješnog vođenja krivičnog postupka.
14. Rješenjem vijeća Apelacionog odjeljenja Suda BiH (u daljnjem tekstu: apelaciono vijeće) broj S1 2 K 028774 19 Kž 8 od 13. marta 2019. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantove braniteljice izjavljena protiv rješenja od 28. februara 2019. godine donesenog u postupku kontrole opravdanosti pritvora. Cijeneći neosnovanost žalbenih navoda kojima je apelantova odbrana ukazala na bitne povrede postupka i pogrešno utvrđeno činjenično stanje s prijedlogom da se apelant pusti na slobodu i da mu se eventualno odrede mjere zabrane, apelaciono vijeće je ispitalo pobijano rješenje i zaključilo da je pravilno iz razloga koji su u pobijanom rješenju sveobuhvatno i pravilno analizirani. U tom pravcu su na stranici 4. rješenja ponovljeni razlozi iz prvostepenog rješenja koji su, prema ocjeni apelacionog vijeća, jasni i konkretni i koji žalbenim tvrdnjama nisu dovedeni u sumnju, i to u pogledu zaključka da je mjera pritvora prema apelantu u konkretnoj fazi postupka jedina moguća mjera kojom se osigurava apelantovo prisustvo, a time i neometano vođenje krivičnog postupka. Pri tome je apelaciono vijeće, osim navedenog, imalo u vidu da se prilikom procjene postojanja posebnih pritvorskih razloga cijene sve relevantne okolnosti kod apelanta, ukazujući pri tom na upute Ustavnog suda iz Odluke AP 4873/18 na koje se apelantova odbrana pozvala. U tom kontekstu je navedeno da je Ustavni sud u navedenoj odluci ukazao na potreban nivo konkretizacije i obrazloženja posebnih pritvorskih razloga, između ostalog o postojanju iteracijske opasnosti kod apelanta, što je, kako je istaknuto, u ovom slučaju zadovoljeno. U vezi s tim, apelaciono vijeće je napomenulo da se iz recidiva u izvršenju krivičnih djela apelanta može zaključiti da se radi o licu sklonom činjenju krivičnih djela. Tu okolnost je prvostepeno vijeće pravilno dovelo u vezu s prirodom i načinom izvršenja djela koja su apelantu optužnicom stavljena na teret, vremenskom okviru te broju izvršenih krivičnopravnih radnji, koji u svojoj sveukupnosti predstavljaju okolnosti kod apelanta koje potvrđuju njegovu spremnost i odlučnost u izvršenju krivičnih djela u slučaju puštanja na slobodu.
15. Apelaciono vijeće se zatim posebno osvrnulo na žalbene navode apelantove odbrane kojima je ukazano na istovjetnost razloga iz prethodnih rješenja za mjeru pritvora apelantu. U tom pravcu je apelaciono vijeće podsjetilo da se u konkretnom slučaju radi o kontroli mjere pritvora koja je usmjerena na provjeru postojanja okolnosti u momentu donošenja rješenja o određivanju/produženju pritvora, te da je apelantova odbrana u tom kontekstu prigovorila stereotipnim formulacijama u rješenjima povodom kontrole pritvora pozivajući se na praksu Ustavnog suda iz Odluke AP 2210/17. Apelaciono vijeće je navelo sljedeće: da se pri kontroli mjere pritvora provjerava daljnje (ne)postojanje okolnosti koje su postojale u momentu donošenja rješenja o određivanju/produženju pritvora u fazi istrage, prije podizanja optužnice; da se u slučaju utvrđenja postojanja nepromijenjenih okolnosti daje kraći osvrt o već utvrđenim razlozima (bez pretjeranog detaljisanja); da je nakon potvrđivanja optužnice jedna faza krivičnog postupka zaokružena i da je bez obzira na nepobitnu presumpciju nevinosti zakonodavac ustanovio jedan duži period trajanja mjere pritvora koji zavisi od težine krivičnog djela i visine sankcije; da se u tom smislu ne vrši provjera rješenja (prethodnog) nego okolnosti vezanih za lične prilike optuženog i okolnosti krivičnog djela iz optužnice kao i druge okolnosti koje kroz individualizaciju mogu imati utjecaja na odluku o mjeri pritvora pri čemu one cjelovito egzistiraju od samog početka krivičnog postupka a ne samo od jednog rješenja; da se na bitnu povredu odredaba postupka ne može ukazivati usporedbom izreke i obrazloženja rješenja iz jedne faze postupka u vezi s izrekom i obrazloženjem iz druge faze postupka; da odbrana pogrešno smatra da se u rješenju povodom kontrole pritvora ne bi smjele navesti okolnosti koje su se u međuvremenu dogodile i koje mogu dodatno potkrijepiti već ustanovljeni poseban pritvorski razlog (isti a ne drugi) jer to ne predstavlja sukob s prvobitnim rješenjem o određivanju ili produženju pritvora. U tom smislu je apelaciono vijeće podsjetilo da, suprotno stavu apelantove odbrane, nije vezano odlukama u drugim predmetima niti odlukama koje su donesene za druga saoptužena lica u istom predmetu jer je individualizacija razloga najizraženija upravo kod donošenja odluke o mjerama osiguranja prisustva optuženog i uspješnog vođenja postupka.
16. U pogledu prigovora koji se tiču suđenja u razumnom roku, apelaciono vijeće je ocijenilo da su preuranjeni s obzirom na to da je krivični postupak protiv apelanta u toku. Isti stav je zauzet i u pogledu izricanja drugih, blažih mjera, budući da je prvostepeni sud na osnovu razloga koje je analizirao i ocijenio u njihovoj sveukupnosti izveo pravilan zaključak da u konkretnoj fazi postupka protiv apelanta nijedna druga mjera osim pritvora ne bi bila adekvatna za osiguranje apelantovog prisustva i uspješnog vođenja krivičnog postupka.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
17. Apelant ukazuje da mu je rješenjima koja su donesena u postupku kontrole opravdanosti pritvora povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 5. stav 1. tačka (c) i stav 3. Evropske konvencije te člana 6. stav 2. Evropske konvencije. U tom smislu, apelant ukazuje na Odluku Ustavnog suda broj AP 4873/18 kojom je povodom rješenja o određivanju pritvora donesenog protiv njega u istom postupku utvrđena povreda prava na ličnu slobodu i sigurnost, smatrajući da osporena rješenja povodom kontrole opravdanosti pritvora nisu donesena u skladu sa zakonom propisanim postupkom. Pri tome se poziva na stav iz Odluke AP 2210/17 smatrajući da upotreba stereotipnih izraza nije dozvoljena i da se takvim pristupom, kao što je i u konkretnom slučaju, zapravo dovodi u pitanje stvarno sudsko preispitivanje u pogledu potrebe za pritvorom. Apelant interpretira pojedine dijelove obrazloženja rješenja apelacionog vijeća kojima mu je, kako smatra, povrijeđena presumpcija nevinosti zbog ocjene naročitih okolnosti koje se tiču „počinjenog krivičnog djela“. Dalje, apelant ukazuje da je osporenim rješenjima suštinski kontrolisano rješenje o određivanju pritvora i da su pri tom data obrazloženja samo uz konstataciju da i dalje postoje razlozi za pritvor, bez stvarnih razloga u tom pravcu budući da su obrazloženja stereotipna, a time suprotna praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda. Apelant u potpunosti osporava postojanje posebnih pritvorskih razloga i u vezi s tim ukazuje na nedostatak adekvatnog obrazloženja u osporenim rješenjima iz kojih bi se konkretno i jasno moglo zaključiti da će ili pobjeći ili ponoviti krivično djelo. U tom kontekstu napominje da je Sud BiH propustio ocijeniti relevantne i ključne činjenice vezane za njegove lične prilike (državljanstvo, nepostojanje imovine u drugoj državi, nepostojanje sredstava od kojih bi se eventualno izdržavao u bjekstvu) a koji su usvojeni u sudskoj praksi i o kojima redovni sudovi moraju dati adekvatno obrazloženje. Pri tom se poziva na odluke Ustavnog suda AP 4872/18 i AP 4873/18 iz kojih suštinski proizlazi da bojazan u pogledu ponavljanja krivičnog djela mora biti konkretna i jasna, a ne apstraktna. U pogledu nedostatka obrazloženja koji se tiče nemogućnosti izricanja mjera zabrane, smatra da je pretresno vijeće Suda BiH samo parafraziralo zakonske odredbe pri čemu nije obrazloženo zbog čega je pritvor jedina moguća mjera u konkretnom slučaju. Apelant smatra da mu je u postupku kontrole pritvora, osim navedenog, povrijeđeno i pravo na suđenje u razumnom roku, te u tom smislu podsjeća da je u pritvoru već devet mjeseci, a da su u postupku saslušana samo dva svjedoka.
II.Odgovor na apelaciju
18. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je istakao da je apelacija neosnovana jer su i pretresno i apelaciono vijeće u osporenim rješenjima naveli jasne i razumljive razloge iz kojih proizlazi zbog čega je mjera pritvora u okolnostima konkretnog slučaja u predmetnoj fazi postupka jedina moguća mjera. Suštinski, kako je dalje navedeno, apelant u apelaciji ponavlja žalbene razloge povodom kojih je apelaciono vijeće donijelo odluku, pri čemu dodatno osporava dijelove rješenja koji očigledno odgovaraju tezi odbrane, a koji su, prema ocjeni Suda BiH, također neosnovani. U tom smislu, Sud BiH podsjeća da apelant u apelaciji izdvaja dijelove rješenja na način kojim narušava kontekst i slijed zaključaka, s tvrdnjom da je došlo do određenih povreda, pri čemu se naročito pogrešno percipira dio obrazloženja u kojem je navedeno „okolnosti počinjenog krivičnog djela“ ukazujući na kršenje presumpcije nevinosti. U vezi s tim, cijeneći neosnovanost ovog apelacionog prigovora, Sud BiH ukazuje da u navedenoj konstataciji ne postoji ni najmanja subjektivizacija potencijalne apelantove krivice čime bi se eventualno prekršila presumpcija nevinosti. U pogledu postojanja posebnih pritvorskih razloga, Sud BiH je ostao pri razlozima i zaključcima navedenim u osporenim rješenjima, dok je u pogledu prigovora kojima je ukazano na suđenje u razumnom roku Sud BiH podsjetio da je apelaciono vijeće razmotrilo navedeni prigovor ocijenivši ga preuranjenim. Sud BiH je istakao da iz stanja spisa proizlazi da niti jedno ročište nije odloženo neopravdano nego iz objektivnih okolnosti koje su predviđene procesnim zakonom. U tom pravcu su u odgovoru detaljno obrazloženi razlozi odlaganja iz kojih u suštini proizlaze objektivne okolnosti (bolest jednog od optuženih, dugotrajnost davanja iskaza svjedoka) koje su uzrokovale otežanu dinamiku suđenja. Pri tome su stranke i branioci (svih optuženih) usljed proteka roka od 30 dana dali saglasnost da se koriste iskazi svjedoka i vještaka dati na ranijem glavnom pretresu, odnosno da se koristi zapisnik o uviđaju. Stoga smatra da nije došlo do kršenja prava na suđenje u razumnom roku. V.Relevantni propisi
19. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13 i 65/18 ) u relevantnom dijelu glasi:
Član 123.
Vrste mjera (1) Mjere koje se mogu poduzeti prema optuženom za osiguranje njegove prisutnosti i za uspješno vođenje krivičnog postupka jesu poziv, dovođenje, mjere zabrane, jamstvo i pritvor.
(2) Prilikom odlučivanja koju će od navedenih mjera primijeniti, nadležni organ pridržavat će se uvjeta određenih za primjenu pojedinih mjera, vodeći računa da se ne primjenjuje teža mjera ako se ista svrha može postići blažom mjerom.
(3) Ove mjere ukinut će se i po službenoj dužnosti odmah kad prestanu razlozi koji su ih izazvali, odnosno zamijenit će se drugom blažom mjerom kad za to nastupe uvjeti. (...)
Član 126.
Zabrana napuštanja boravišta i zabrana putovanja (1) Ako postoje okolnosti koje ukazuju da bi osumnjičeni ili optuženi mogao pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato mjesto ili u inostranstvo, Sud može, obrazloženim rješenjem, zabraniti osumnjičenom ili optuženom da napusti boravište.
(2) U okolnostima iz stava (1) ovog člana, Sud također može, bilo kao dodatnu mjeru uz zabranu napuštanja boravišta bilo kao zasebnu mjeru, narediti privremeno oduzimanje putnih isprava uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i zabranu korištenja lične karte za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine (zabrana putovanja).
Član 126.b Izricanje mjera zabrane (...)
(3) Osumnjičeni ili optuženi će se u rješenju o izricanju mjera zabrane upozoriti da mu se može odrediti pritvor ako prekrši obavezu iz izrečene mjere.
(...)
Član 132.
Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo, pritvor joj se može odrediti:
a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva;
[…]
c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora tri godina ili teža kazna, […] Član 137.
Pritvor nakon potvrđivanja optužnice (1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.
[…] VI.Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj S1 2 K 028774 19 Kž 8 od 13. marta 2019. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 14. marta 2019. godine, a apelacija je podnesena 30. marta 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. i člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost;
26. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
(…)
c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
(...)
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
(…)
27. U suštini, apelant je, ne dovodeći u pitanje postojanje osnovane sumnje, osporio rješenja Suda BiH kojim je utvrđeno da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost trajanja pritvora iz člana 132. stav 1. tačke a) i c) ZKPBiH. Stoga će Ustavni sud ove apelantove navode ispitati u smislu člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.
28. Ustavni sud podsjeća da član 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Stoga je najprije potrebno utvrditi: da li drugi osnovi na kojim se zasniva sudska odluka nastavljaju opravdavati lišavanje slobode, te kada su takvi osnovi „relevantni“ i „dovoljni“, da li su javne vlasti ispoljile „posebnu marljivost“ u vođenju postupka (vidi Evropski sud, pored ostalih, Idalov protiv Rusije [GC], br. 5826/03, stav 140. 22. maj 2012. godine).
29. Ustavni sud podsjeća da se opravdanost pritvora procjenjuje u vezi s okolnostima svakog konkretnog slučaja i da je produženje mjere pritvora opravdano ukoliko postoje stvarni razlozi koji upućuju na postojanje opšteg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da uprkos presumpciji nevinosti preteže nad principom poštovanja slobode pojedinca (vidi Buzadji protiv Moldavije, presuda od 5. jula 2016. godine, stav 90). Stoga je obaveza sudske vlasti da ispita sve razloge „za“ i „protiv“ i da u vezi s tim dā razloge i obrazloženja (vidi Evropski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179). Najzad, uz uvažavanje poteškoća do kojih može doći u predmetima koji se tiču organizovane kriminalne grupe, od domaćeg suda se zahtijeva da sačini adekvatnu individualnu procjenu osnova za pritvor u vezi s određenim okrivljenim (vidi, između mnogih drugih, Dolgova protiv Rusije, aplikacija broj 11886/05, stav 49, 2. mart 2006. godine, i Jevgenij Guseva protiv Rusije, aplikacija broj 28020/05, stav 88, 5. decembar 2013. godine).
30. Evropski sud dosljedno smatra da drugi dio člana 5. stav 3. Evropske konvencije sudskim organima ne daje izbor između pokretanja suđenja za optuženog u razumnom roku ili omogućavanja da optuženi bude privremeno pušten na slobodu dok čeka suđenje. Optuženi se do presude mora smatrati nevinim, a svrha odredbe koja se razmatra u osnovi jest tražiti da bude uslovno pušten na slobodu nakon što dužina njegovog kontinuiranog pritvora prestane biti razumna (vidi Evropski sud, Vlasov protiv Rusije, aplikacija broj 78146/01, stav 104, 12. juni 2008. godine, s dodatnim referencijama).
31. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud podsjeća da je, u smislu odredbe člana 132. stav 1. ZKPBiH, opšti uslov za određivanje pritvora postojanje osnovane sumnje da je određeno lice počinilo krivično djelo. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant ni u postupku pred sudom niti povodom podnesene apelacije nije osporio zaključak o postojanju osnovane sumnje kao opšteg uslova za određivanje mjere pritvora u skladu sa članom 132. stav 1. ZKPBiH, tako da se Ustavni sud tim pitanjem neće posebno baviti. Ovo tim prije što iz činjenica predmeta proizlazi da je u toku krivični postupak protiv apelanta i drugih optuženih u ovom predmetu, što samo po sebi upućuje na zaključak da postoji osnovana sumnja kao opšti uslov za određivanje pritvora.
32. S druge strane, apelant smatra da je proizvoljan zaključak pretresnog i apelacionog vijeća u pogledu ispunjenosti uslova za mjeru pritvora iz člana 132. stav 1. tačke a) i c) ZKPBiH. Ustavni sud podsjeća da se opasnost od bijega radi izbjegavanja krivičnog gonjenja ne može cijeniti samo na osnovu težine krivičnog djela i kazne koja je zaprijećena. Takva opasnost se mora procijeniti u odnosu na druge brojne relevantne faktore koji mogu ili potvrditi postojanje takve opasnosti ili pokazati da je takva opasnost tako mala da ne može opravdati pritvor u fazi istrage. Osim toga, takva opasnost se mora procjenjivati i u svjetlu faktora koji se tiču karaktera osumnjičenog, njegovog morala, doma, zanimanja, imovine, porodičnih veza i svih drugih konkretnih veza u zemlji u kojoj se protiv njega vodi krivični postupak (vidi Evropski sud, Panchenko protiv Rusije, presuda od 8. februara 2005. godine, aplikacija broj 45100/98, tačka 106, i Becciev protiv Moldavije, presuda od 4. oktobra 2005. godine, aplikacija broj 9190/03, tačka 58).
33. U konkretnom slučaju, apelaciono vijeće je cijeneći neosnovanost žalbenog navoda kojim je ukazano na nepostojanje opasnosti od bjekstva kao posebnog pritvorskog razloga podsjetilo da je prvostepeno vijeće pravilno cijenilo sve principe i standarde uspostavljene praksom Evropskog suda i Ustavnog suda iz kojih proizlaze određeni, jasni i dovoljni razlozi za zaključak da kod apelanta i dalje egzistira posebni uslov za pritvor iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH, te da se svrha uspješnog vođenja i okončanja krivičnog postupka ne može ostvariti mjerama zabrane. U tom pravcu je ponovljeno obrazloženje prvostepenog rješenja iz kojeg proizlaze konkretne okolnosti koje se tiču apelantove prošlosti i ličnosti, i to da mu je prethodno, u fazi istrage, bio određen pritvor, da je navedena mjera zamijenjena mjerama zabrane napuštanja boravišta i da tu mjeru apelant nije poštovao (nije poštovao odluku suda), zbog čega je protiv njega radi osiguranja prisustva u konkretnom krivičnom postupku raspisana potjernica po kojoj je lišen slobode, da je duži period bio u bjekstvu, te da je u dva navrata, u periodu trajanja mjere zabrane, evidentirano njegovo nasilničko ponašanje (pismena dokumentacija PU Istočno Sarajevo). Ustavni sud iz obrazloženja osporenih rješenja zapaža da je Sud BiH, suprotno apelacionim navodima, konkretizovao i argumentovao posebne okolnosti kod apelanta koje se tiču njegovog ponašanja i ličnosti u vezi s prethodno izrečenom mjerom zabrane napuštanja boravišta, dovodeći ih u vezu s okolnostima konkretnog slučaja iz kojih je proizašao zaključak da postoje ozbiljni razlozi zbog kojih se apelantovo prisustvo s ciljem uspješnog okončanja postupka može osigurati jedino mjerom pritvora. Iz navedenog proizlazi da mjera pritvora po ovom osnovu, nasuprot apelantovim tvrdnjama, nije izrečena samo zbog kršenja mjere zabrane kojom je, između ostalog, apelant bio upozoren da ona može biti zamijenjena pritvorom u slučaju njenog kršenja, odnosno usljed napuštanja boravišta. Cijenjeni su osim ovog i svi drugi relevantni faktori koji u konkretnim okolnostima upućuju na zaključak o postojanju opasnosti od bjekstva i stoga neophodnosti pritvora, pa stoga apelantovo pozivanje na druge odluke Ustavnog suda, pa i odluku koja je donesena povodom njegove apelacije u predmetu AP 4873/18, kao i praksu Evropskog suda nije od značaja za odlučivanje u ovom predmetu. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelantov prigovor u pogledu nedostatka konkretnih razloga za opasnost od bjekstva neosnovan.
34. Što se tiče pritvorskog razloga propisanog u odredbi člana 132. stav 1. tačka c) ZKPBiH, dakle opasnosti od izvršenja ili ponavljanja krivičnog djela, Ustavni sud podsjeća da je citiranom odredbom određeno da mjera pritvora može biti određena, odnosno produžena ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će lice koje je u pitanju ponoviti krivično djelo, ili da će dovršiti pokušano krivično djelo, ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.
35. Ustavni sud podsjeća da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog u pritvoru kako bi spriječile pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim, potrebno je, između ostalih uslova, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti dotičnog lica (vidi Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembar 1991. godine, stav 40, serija A, br. 225 i Paradysz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stav 71, 29. oktobar 2009. godine). Pri tom, kad se domaće vlasti pozivaju na prethodni krivični progon lica u pitanju, moraju procijeniti mjerodavnu opasnost, uključujući jesu li prethodne činjenice i optužbe uporedive s obzirom na prirodu ili stepen težine s optužbama u postupku koji je u toku (vidi Evropski sud, Popkov protiv Rusije, aplikacija broj 32327/06, stav 60, 15. maj 2008. i Shteyn (Stein) protiv Rusije, aplikacija broj 23691/06, stav 115, 18. juni 2009. godine). Također, samo lične prilike osumnjičenog odnosno optuženog ne mogu biti osnov za zaključak da je osumnjičeni odnosno optuženi sklon vršenju krivičnih djela (vidi Evropski sud, Sulaoja protiv Estonije, presuda od 15. februara 2005. godine, stav 64). Najzad, težina krivičnog djela ne može sama za sebe poslužiti kao opravdanje za duge periode pritvora (op. cit,. Ilijkov protiv Bugarske, st. 80˗81, Michta protiv Poljske, aplikacija broj 13425/02, stav 49, 4. maj 2006. i Gultyayeva protiv Rusije, aplikacija broj 67413/01, stav 186, 1. april 2010. godine).
36. U vezi s navedenim stavovima, Ustavni sud zapaža da je apelaciono vijeće, prije svega, ispitalo objektivni uslov iz zakonske odredbe člana 132. stav 1. tačka c) ZKPBiH, dakle zaprijećenu kaznu (tri godine ili teža kazna) cijeneći da je prvostepeno vijeće u tom segmentu navelo jasne i argumentovane razloge i da su krivična djela koja su apelantu optužnicom stavljena na teret obuhvaćena propisanom visinom zaprijećene kazne. Stoga je navedena okolnost koja se tiče težine krivičnih djela u vezi s objektivnim uslovom (zaprijećenom kaznom) jasno objašnjenja uz argumente koji upućuju na osnovanu sumnju u počinjenje krivičnih djela, koju apelant ne spori. Naročite okolnosti u smislu standarda navedenih u prethodnoj tački Sud BiH je nadalje cijenio u smislu konkretnih, specifičnih okolnosti kod apelanta. U tom pravcu je apelaciono vijeće, cijeneći neosnovanost žalbenih tvrdnji da prvostepeni sud nije konkretizovao naročite okolnosti, podsjetio na obrazloženje i razloge koji su u rješenju navedeni, uz zaključke do kojih je prvostepeni sud došao imajući pri tom u vidu stav zauzet u Odluci AP 4872/18 saoptuženog Z. M. U vezi s tim je, prije svega, ukazano na činjenice koje odbrana nije osporavala, a tiču se apelantove ranije osuđivanosti za ista i istovrsna krivična djela, pri čemu je apelantov recidiv u vršenju krivičnih djela doveden u vezu s njegovom ličnošću i potencijalnom mogućnošću da puštanjem na slobodu ponovo počini isto ili istovrsno krivično djelo. Apelaciono vijeće je ukazalo na dokaze i razloge koji su u prvostepenom rješenju (str. 7) detaljno i jasno navedeni (između ostalih, pismena dokumentacija PU i PS Istočno Sarajevo iz marta i maja 2018. godine u kojem periodu su trajale mjere zabrane) na osnovu koje je izveden zaključak u pogledu apelantove prošlosti, ponašanja i ličnosti, uz zaključak u pogledu apelantove spremnosti i upornosti u vršenju krivičnih djela koje u konkretnoj situaciji predstavljaju naročite okolnosti. Sve navedene okolnosti kojima je obuhvaćen i vremenski kontinuitet u vršenju krivičnih djela za koje se osnovano sumnja da ih je apelant počinio, kako je obrazloženo, dovode do zaključka da je apelant lice koje je sklono vršenju krivičnih djela i da ranija osuđivanost nije uticala na usklađivanje njegovog ponašanja s društvenim normama, te da stoga postoji opravdana bojazan da bi puštanjem na slobodu nastavio s izvršenjem, odnosno ponavljanjem krivičnih djela.
37. Ustavni sud, osim navedenog, zapaža da se apelaciono vijeće posebno osvrnulo na navode apelantove braniteljice istaknute u žalbi kojim je ukazala na istovjetnost pobijanog rješenja sa ranijim rješenjima, stereotipne formulacije zbog kojih praktično, prema mišljenju odbrane, nije izvršena stvarna kontrola opravdanosti pritvora. U vezi s tim, apelaciono vijeće je cijeneći neosnovanost ovih tvrdnji u žalbenom postupku i dodatno u odgovoru na apelaciju veoma opširno i detaljno navelo razloge za obaveznu provjeru okolnosti vezanih za apelantove lične prilike i njihovu individualizaciju koje s tog aspekta isključuju stereotipnost jer egzistiraju od samog početka krivičnog postupka. U tom pogledu je naglašena i priroda konkretne faze postupka, nakon podizanja optužnice, u kojoj je zakonodavac i pored nepobitne presumpcije nevinosti ustanovio mogućnost dužeg trajanja mjere pritvora, upravo u vezi s ocjenom okolnosti koje se tiču sumnje u počinjenje konkretnog krivičnog djela i visine sankcije.
38. Ustavni sud smatra, imajući u vidu navedeno, da su redovni sudovi, suprotno navodima iz apelacije, pri ocjeni opravdanosti mjere produženja pritvora imali u vidu, s jedne strane, značaj osnovnog prava na slobodu i sigurnost i, s druge strane, naročite okolnosti koje su ispitane u svjetlu razloga „za“ i „protiv“ (op. cit. Aleksanyan protiv Rusije, stav 179) i ocijenjene u vezi s konkretnim okolnostima (u zakonskoj definiciji nisu taksativno navedene) koje u sveukupnosti opravdavaju bojazan da bi apelant, u slučaju puštanja na slobodu, mogao postati nedostupan (opasnost od bjekstva) odnosno da bi mogao ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. U tom smislu, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi pri ocjeni naročitih okolnosti naveli jasne i konkretne razloge koji u sveukupnosti predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu (vidi Evropski sud, I. A. protiv Francuske, 23. septembar 1998. god., stav 102, Izvještaji 1998-VII i Šuput protiv Hrvatske, aplikacija broj 49905/07, stav 102, 31. maja 2011. godine). U tom kontekstu je također preispitana mogućnost izricanja blažih mjera u odnosu na mjeru pritvora, te navedeni potpuni i određeni razlozi zbog kojih je zaključeno da neke od blažih mjera koje su bile određene u prethodnoj fazi (istrazi) nisu primjenjive niti svrsishodne u konkretnom slučaju, te da svestranom analizom svih okolnosti i dalje egzistiraju objektivni razlozi i bojazan da bi apelant za slučaj da bude pušten na slobodu mogao pobjeći ili ponoviti krivično djelo.
39. U odnosu na drugi dio člana 5. stav 3. Evropske konvencije, kojim je garantovano: „ Svako ko je uhapšen ili pritvoren u […] ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja […]“, Ustavni sud zapaža da apelant ukazuje na suđenje u razumnom roku zbog činjenice da se nalazi u pritvoru od 3. jula 2018. godine, da je glavni pretres započeo 24. septembra 2018. godine i da se odlaže iz razloga koji su izvan njegove kontrole, konkretno, nedolaska jednog od optuženih, prekida i nastavaka svjedočenja, iako se u pritvorskim predmetima zahtijeva hitno postupanje. Ustavni sud podsjeća da je u prethodnim tačkama naveo da postoje jasni i dovoljni razlozi za produženje pritvora apelantu. Također, Ustavni sud ima u vidu navode odgovora na apelaciju Suda BiH iz kog proizlazi da se radi o predmetu kojim je obuhvaćen veliki broj optuženih (25) za koje postoji osnovana sumnja da su počinili krivična djela (iz optužnice), da niti jedno ročište nije odloženo neopravdano nego iz objektivnih okolnosti koje su predviđene procesnim zakonom, da je nastavak glavnog pretresa zakazan za 9. maj 2019. godine, da su stranke i branioci u postupku dali saglasnost da se usljed proteka roka od 30 dana koriste iskazi svjedoka i vještaka dati na ranijem glavnom pretresu kao i zapisnik o uviđaju. Navedeni razlozi odlaganja iz kojih u suštini proizlaze objektivne okolnosti (bolest jednog od optuženih, dugotrajnost davanja iskaza svjedoka), prema ocjeni Ustavnog suda, nisu usmjerene na odugovlačenje postupka, već su diktirane objektivnim okolnostima koje procesni zakon dozvoljava. U tom smislu, Ustavni sud smatra da u konkretnim okolnostima nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije na suđenje u razumnom roku.
40. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje – pretpostavka nevinosti
41. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima povrijeđena pretpostavka nevinosti.
42. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom
43. Član 6. stav 2. Evropske konvencije glasi:
(…) 2) Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže krivim u skladu sa zakonom.
44. Apelant tvrdi da dijelovi oba osporena rješenja, naročito rješenje apelacionog vijeća, koji se odnose na ispunjenost uslova iz člana 132. stav 1. tačke a) i c) ZKPBiH, predstavljaju najgrublje kršenje pretpostavke nevinosti na njegovu štetu.
45. Ustavni sud ukazuje da član 6. stav 2. Evropske konvencije garantuje da se svako ko je optužen za krivično djelo smatra nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže. Pretpostavka nevinosti po članu 6. stav 2. Evropske konvencije bit će povrijeđena ako sudska odluka ili čak izjava dužnosnika koja se odnosi na lice koje je optuženo za krivično djelo odražava mišljenje da je krivo prije nego što se njegova krivica dokaže po zakonu. Dovoljno je da u odsustvu zvanične odluke postoji određeno mišljenje koje ukazuje da sud ili dužnosnik u pitanju smatra optuženog krivim, dok će preuranjeno iznošenje takvog jednog mišljenja od samog suda neizbježno prekršiti navedenu pretpostavku (vidi Evropski sud, Deweer protiv Belgije, presuda od 27. februara 1980. godine, serija A, broj 35, str. 30. § 56; Minelli protiv Švajcarske, presuda od 25. marta 1983. godine, serija A, broj 62, st. 27, 30. i 37; Allenet de Ribemont protiv Francuske, presuda od 10. februara 1995. godine, serija A, broj 308, str. 16, st. 35˗36. i Karakas i Yesilirmak protiv Turske, broj 43925/985, stav 49, 28. juni 2005. godine).
46. Dovodeći navedene stavove u vezu s okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da je, prema apelantovoj tvrdnji, sporna konstatacija u osporenim rješenjima iznijeta u kontekstu procjene postojanja naročitih okolnosti za određivanje pritvora u smislu člana 132. stav 1. tačke a) i
c) ZKPBiH, naročito konstatacija apelacionog vijeća pri ocjeni okolnosti „počinjenog krivičnog djela“ u kojoj nedostaje „za koje je optužen“. Ustavni sud zapaža da su naročite okolnosti u osporenim rješenjima u pogledu opasnosti od bijega i opasnosti od ponavljanja krivičnog postupka navedene jasno i konkretno, pri čemu je, između ostalog, cijenjen kontinuitet preduzimanja radnji za koje se apelant tereti (od 2011. do 2017. godine), a što on također ne osporava, te činjenice da je prekršio izrečene mjere zabrane, a što je u postupku, također, nesporno utvrđeno. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da se u fazi krivičnog postupka u kojoj apelant ima svojstvo optuženog ne može selektivno cijeniti navod iz osporenog rješenja u kojem je navedena formulacija „počinjeno krivično djelo “ a ne „krivično djelo za koje je optužen“ u smislu povrede presumpcije nevinosti, budući da se ne radi o formulaciji koja ima učinak jasne sudske objave, u odsustvu pravosnažne presude da je apelant izvršio krivično djelo u pitanju (mutatis mutandis, Evropski sud, Matijašević protiv Srbije, presuda od 19. septembra 2006. godine, stav 48, Peša protiv Hrvatske, presuda od 8. aprila 2010. godine, stav 150. i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2011/15 od 22. decembra 2016. godine, tačka 53, dostupna na www.ustavnisud.ba). Osim toga, navedenu formulaciju treba posmatrati kako u kontekstu konkretne faze krivičnog postupka (nakon podizanja optužnice) tako i u kontekstu zahtjeva i kriterija povodom kontrole opravdanosti pritvora, dakle nepostojanja pravosnažne presude.
47. Stoga, Ustavni sud nalazi da su apelantovi navodi o povredi prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, također, neosnovani.
VIII. Zaključak
48. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije kada su redovni sudovi, odlučujući povodom apelantove žalbe na rješenje doneseno u postupku kontrole opravdanosti trajanja mjere pritvora, utvrdili da i dalje postoje naročite okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva i postojanje opravdane bojazni da bi apelant puštanjem na slobodu mogao ponoviti krivična djela za koja je optužen, uz razloge koji u sveukupnosti predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu i sigurnost ličnosti, pri čemu nema elemenata koji bi ukazivali da je prekršeno apelantovo pravo da mu se sudi u razumnom roku budući da postupanje suda nije usmjereno na odugovlačenje postupka, već je diktirano objektivnim okolnostima.
49. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da je redovni sud svojom konstatacijom vezanom za utvrđivanje postojanja pritvorskih razloga iz člana 132. stav 1. tačke a) i c) ZKPBiH prejudicirao apelantovu krivicu.
50. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević