Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-425/19 (M. M. i D. S.)

Odluka donesena 22. 05. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-425/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 05. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. maja 2019. godine, u predmetu broj AP-425/19, rješavajući apelacije Maria Miletića i Daliborke Santrač, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Mario Miletić protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 057120 18 Gž 2 od 21. novembra 2018. godine i Daliborka Santrač protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 200024 14 Gž od 12. decembra 2018. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-425/19

1. Mario Miletić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured Sesar- Ćurić-Miletić iz Mostara, podnio je 28. januara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 057120 18 Gž 2 od 21. novembra 2018. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi (Bosna Sunce osiguranje d.d. Sarajevo) da mu na ime materijalne i nematerijalne štete isplati određene novčane iznose.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je predmet spora tužbeni zahtjev apelanta za nadoknadu štete zasnovan na tvrdnji da je u saobraćajnoj nezgodi povrijeđen kao i da mu je oštećeno vozilo krivicom vozača vozila osiguranika tuženog, na način da je na raskrsnici koja je u vrijeme nezgode bila regulisana semaforima, vozač navedenog vozila ušao u raskrsnicu kada je na semaforu bilo upaljeno crveno svjetlo. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da se na raskrsnici dogodila saobraćajna nezgoda u kojoj je učestvovao apelant i osiguranik tuženog sa svojim motornim vozilima. Dalje, da je stalni sudski vještak saobraćajne struke sačinio nalaz i mišljenje te konstatovao da se tehničkim putem ne može utvrditi koje je od vozila u konkretnom slučaju ušlo u raskrsnicu na upaljeno crveno svjetlo na semaforu. Kantonalni sud je takođe naveo da su izjave vozača predmetne nezgode o radu semafora u fazi ulaska sa vozilom u raskrsnicu kontradiktorne, a da izjava svjedoka koji je očevidac i koji se u vrijeme nezgode nalazio u blizini događaja iz pravca kretanja apelantovog vozila proizlazi da je u vrijeme nezgode bilo upaljeno crveno svjetlo na semaforu. Slijedom iznesenog, Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud cijeneći da apelant nije dokazao da je do nezgode došlo usljed propusta osiguranika tuženog, te imajući u vidu pojašnjenja vještaka saobraćajne struke kao i iskaz svjedoka, primjenom odredbe člana 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) izveo zaključak da apelant nije dokazao postojanje odlučnih činjenica iz kojih proizilazi odgovornost tuženog. Naime, navedeno je da se sporna i odlučna činjenica da je šteta nastupila krivicom vozila osiguranika tuženog nije mogla utvrditi na osnovu dokaza provedenih u postupku, kao ni saobraćajnim vještačenjem jer u postupku utvrđivanja okolnosti pod kojim je došlo do saobraćajne nezgode nije utvrđen niti jedan podatak iz kojeg bi se moglo utvrditi da je šteta nastala krivicom osiguranika tuženog.

AP-978/19

4. Daliborka Santrač (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Pala, kojeg zastupa Ajla Avdagić - Karić advokat iz Sarajeva, podnijela je 7. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 200024 14 Gž od 12. decembra 2018. godine.

5. Osporenom odlukom Kantonalnog suda uvažena je žalba tuženog (Zaštitni fond F BiH) i preinačena prvostepena presuda na način da je odbijen apelantičin zahtjev za nadoknadu štete na vozilu u određenom novčanom iznosu.

6. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je u predmetnom postupku apelantica tužbenim zahtjevom potraživala naknadu materijalne štete na vozilu koja je nastala iz saobraćajne nezgode koja se desila 23. decembra 2012. godine. Dalje je navedeno da tokom postupka nije bilo sporno da je vozilo koje je prouzrokovalo nezgodu bilo osigurano kod prvobitno označenog tuženog Lido osiguranje d.d., a kojem je Agencija za nadzor osiguranja rješenjem od 12. juna 2012. godine oduzela odobrenje za rad, te je nad istim pokrenut postupak posebne likvidacije. Takođe je navedeno da je, shodno navedenom, apelantica kao tuženog označila Zaštitni fond F BiH (tuženog). Kantonalni sud je naveo da je odredbama čl. 69 i 70. Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju propisana obaveza vjerovnika da prijavi svoje potraživanje u slučajevima pokretanja postupka likvidacije. Kantonalni sud je ocijenio da iz navedenih zakonskih odredbi slijedi da je odgovornost tuženog supsidijarna, te da postoji samo u slučajevima kada oštećeno lice nije moglo u cijelosti namiriti svoje potraživanje u likvidacionom postupku, a da u konkretnom slučaju iz stanja spisa proizlazi da je apelantica propustila da prijavi svoje potraživanje u postupku likvidacije i da izdejstvuje odluku o utvrđivanju potraživanja ili eventualno da bude upućena na parnicu. Dalje je navedeno da sud nije ovlašten da utvrđuje kao prethodno pitanje da li je osnovano potraživanje apelantice u odnosu na Lido osiguranje d.d. kao društva registrovanog u FBiH protiv kojeg je pokrenut postupak posebne likvidacije. Iz navedenih razloga, Kantonalni sud je zaključio da tuženi nije pasivno legitimisan za isplatu tražene naknade štete po osnovu obaveznog osiguranja motornih vozila.

Spajanje predmeta

7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-425/19.

8. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

9. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti u suštini smatraju da je u konkretnim slučajevima pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-425/19 (M. M. i D. S.) | Sudska praksa | Aktio