Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2466/17 (Z. M.)

Odluka donesena 22. 05. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Propisano zakonom
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Ništavost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2466/17

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 05. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2466/17, rješavajući apelaciju Zorana Mijatovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. maja 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Zorana Mijatovića podnesena protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 003352 15 Gž 3 od 6. aprila 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Distriktu Brčko Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 003352 14 P4 od 2. marta 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Zoran Mijatović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine, kojeg zastupa Milenko Simikić, advokat iz Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine, podnio je 16. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda u Distriktu Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 003352 15 Gž 3 od 6. aprila 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Distriktu Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 P 003352 14 P4 od 2. marta 2016. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda i tuženog-protivtužitelja Predraga Marjanovića (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 13. februara, odnosno 10. aprila 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Apelacioni sud, Osnovni sud i tuženi dostavili su odgovor na apelaciju u periodu od 26. februara do 23. aprila 2019. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelant i tuženi su 1. avgusta 2007. godine zaključili kupoprodajni ugovor kojim je tuženi svoje nekretnine u KO Potočari prodao apelantu (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor), a apelant je 11. juna 2008. godine podnio tužbu radi predaje u posjed nekretnina koje su bile predmet predmetnog ugovora.

6. Iz raspoloživih dokumenata proizlazi da je tuženom tužba na odgovor dostavljena 20. juna 2008. godine, te da je tuženi u odgovoru na tužbu (23. juni 2008. godine) postavio protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se predmetni ugovor proglasi ništavim jer se radi o fiktivnom kupoprodajnom ugovoru. Podneskom od 14. decembra 2009. godine tuženi je precizirao protivtužbeni zahtjev tražeći da se utvrdi da je predmetni ugovor ništav, istovremeno istaknuvši i eventualni zahtjev kojim je tražio da se predmetni ugovor poništi.

7. Osnovni sud je odlučujući o tužbi donio Presudu broj 96 0 P 003352 10 P 2 od 27. novembra 2012. godine kojom je odbijen tužbeni zahtjev, a protivtužbeni zahtjev usvojen tako da je predmetni ugovor poništen.

8. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Apelacioni sud je Rješenjem broj 96 0 P 003352 13 Gž od 7. novembra 2013. godine usvojio žalbu, ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio na ponovno suđenje. Razlog za takvo odlučenje leži u činjenici što prvostepeni sud nije meritorno odlučio o protivtužbenom zahtjevu tuženog iz podneska od 14. decembra 2009. godine kojim je tuženi istakao dva zahtjeva, i to da se utvrdi ništavost predmetnog ugovora ili u protivnom (ukoliko se ne usvoji primarni zahtjev) da se usvoji sljedeći zahtjev, odnosno da se ugovor poništi.

9. Odlučujući u ponovnom postupku, Osnovni sud je Presudom broj 96 0 P 003352 14 P 3 od 4. novembra 2014. godine odbio protivtužbeni zahtjev kojim je traženo proglašavanje ništavim predmetnog ugovora (stav I izreke – primarni zahtjev), a usvojen je (eventualni) zahtjev kojim je traženo poništenje predmetnog ugovora (stav II izreke), uz istovremeno odbijanje tužbenog zahtjeva (stav III izreke).

10. Apelacioni sud je Rješenjem broj 96 0 P 003352 15 Gž 2 od 7. maja 2015. godine usvojio apelantovu žalbu, te prvostepenu presudu u st. II i III izreke ukinuo i u tom dijelu predmet vratio na ponovno odlučivanje. Nedostatak obrazloženja u vezi sa zastarom potraživanja u odnosu na podnesak tuženog od 14. decembra 2009. godine kojim je traženo poništenje predmetnog ugovora je bio razlog za ukidanje presude.

11. Odlučujući u ponovnom postupku, Osnovni sud je donio Presudu broj 96 0 P 003352 14 P4 od 2. marta 2016. godine kojom je tužbeni zahtjev odbijen, te je istom presudom usvojen protivtužbeni zahtjev tako što je poništen predmetni ugovor, uz obavezivanje apelanta na naknadu troškova postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).

12. Tuženi je u ponovnom postupku ostao pri odgovoru na tužbu, kao i pri protivtužbenom zahtjevu u dijelu kojim je tražio poništenje ugovora.

13. Nakon provedenog dokaznog postupka, ocjenom dokaza u smislu člana 8. ZPP, Osnovni sud je, između ostalog, utvrdio da prilikom zaključenja predmetnog ugovora nije postojala saglasnost volja o predmetu ugovora (kod obje ugovorne strane) jer je apelant smatrao da kupuje njivu (bez kuće), dok je tuženi smatrao da je ugovor obezbjeđenje apelantu za uredno vraćanje pozajmice, a naknadno, da je prodajom placa, bez stambenog objekta, zapravo izmirio dug prema apelantu. Kako su parnične stranke prilikom zaključenja ugovora bile u zabludi oko predmeta ugovora (o čemu se prvostepeni sud detaljno izjasnio na stranicama od 7. do 14. obrazloženja presuda), u smislu člana 26. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), Osnovni sud je zaključio da je predmetni ugovor rušljiv u smislu čl. 111. i 112. u vezi sa članom 61. ZOO-a.

14. U odnosu na zastaru potraživanja u kontekstu protivtužbenog zahtjeva, Osnovni sud se pozvao na odredbe člana 117. ZOO-a koje je citirao, te je u vezi s tim podsjetio na datum podnošenja tužbe (11. juni 2008. godine), datum dostavljanja odgovora na tužbu (20. juni 2008. godine), te datum odgovora na tužbu sa protivtužbom (23. juni 2008. godine) kojim je traženo da se predmetni ugovor proglasi ništavim. Prema ocjeni Osnovnog suda, tuženi je u momentu dostave tužbe na odgovor saznao za razloge ništavosti, odnosno da postoji zabluda o predmetu ugovora, a od momenta saznanja do podnošenja protivtužbe nije pretekao subjektivni rok od jedne godine, niti od zaključenja ugovora jer je tuženi u odgovoru na tužbu protivtužbenim zahtjevom tražio „poništenje ugovora koji je predmet tužbe, tražeći da se presudom suda proglasi ništavim ugovor“.

15. Potom je Osnovni sud pojasnio da je po shvatanju tog suda tuženi podneskom od 23. juna 2008. godine zapravo tražio da se ugovor „poništi“, a kao razlog za poništenje naveo je „razloge apsolutne ništavosti ugovora“. Shodno tome, kako je naglasio Osnovni sud, kada se zahtjevom traži poništenje ugovora (kako je to tuženi tražio po protivtužbi) sud i ispituje samo razloge za relativnu ništavost ugovora jer se razlozi relativne ništavosti utvrđuju samo po zahtjevu stranke za poništenje ugovora, dok o razlozima apsolutne ništavosti sud vodi računa po službenoj dužnosti. Naglašeno je još da sud u parničnom postupku nije vezan za pravni osnov tužbe, ali je vezan opredijeljenim tužbenim zahtjevom, shodno odredbi člana 2. ZPP, te ne smije odlučivati mimo tužbenog zahtjeva, a tuženi je protivtužbenim zahtjevom od 23. juna 2008. godine tražio da se utvrdi da je ugovor „ništav iz razloga propisanih članom 111. ZOO-a“, iako u činjeničnim navodima tužbe navodi razloge apsolutne ništavosti.

16. Potom je Osnovni sud naveo da je tuženi podnošenjem protivtužbe od 14. decembra 2009. godine taj protivtužbeni zahtjev opredijelio kao eventualni, a kao glavni tužbeni zahtjev opredijelio je zahtjev za ništavost ugovora. Prema ocjeni Osnovnog suda, traženjem da se ugovor proglasi ništavim (poništi iz razloga relativne ništavosti) podneskom od 23. juna 2008. godine tuženi je tražio donošenje odluke suda kojom će se poništiti rušljivi ugovor, pa, shodno tome, taj sud smatra da, bez obzira na to što je tuženi kasnijim podneskom taj tužbeni zahtjev opredijelio kao eventualni, podnošenjem protivtužbenog zahtjeva za poništenje ugovora već u odgovoru na tužbu 23. juna 2008. godine tuženi je protivtužbeni zahtjev podnio u roku propisanom odredbom člana 117. ZOO-a. Kako je usvojen protivtužbeni zahtjev (da se poništi predmetni ugovor), a zahtjev iz tužbe za predaju u posjed je zasnovan na istom ugovoru, Osnovni sud je ocijenio da nije osnovan tužbeni zahtjev za predaju u posjed nekretnina koje su bile predmet takvog ugovora.

17. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Apelacioni sud je donio Presudu broj 96 0 P 003352 15 Gž 3 od 6. aprila 2017. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Apelacioni sud je, između ostalog, naveo da materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno kod ocjene zastarnih rokova za podnošenje protivtužbe kojom se traži poništenje ugovora, pri čemu se taj sud pozvao na odredbe člana 117. ZOO-a koje je i citirao.

18. Apelacioni sud je istakao da je preinačenje tužbe promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći (član 154. stav 1. ZPP). I prema ocjeni Apelacionog suda, tuženi je zahtjev za poništenje ugovora postavio u roku određenom članom

117. ZOO-a, tim prije što se tužbeni zahtjev identifikuje prema tužbenom prijedlogu i prema činjeničnom sadržaju. Prema ocjeni Apelacionog suda, iako je tuženi naknadno istakao zahtjev da se ugovor poništi, taj zahtjev je zapravo zasnovan na činjenicama iz odgovora na tužbu. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

19. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i „javnu raspravu u razumnom roku“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su obrazloženja redovnih sudova konfuzna, nejasna i neprecizna jer redovni sudovi zapravo tumačeći sadržaj odgovora na tužbu utvrđuju da je tuženi mislio na zahtjev za poništenje, a postavio je zahtjev za ništavost, što je nedopustivo s aspekta pravne sigurnosti, a i samih pravila parničnog postupka. U tom pravcu se apelant pozvao na odredbu člana 2. stav (1) ZPP koja propisuje da sud u parničnom postupku odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Ako je tuženi u odgovoru na tužbu 23. juna 2008. godine postavio protivtužbeni zahtjev kojim traži da se predmetni ugovor proglasi ništavim i u tom podnesku navodi razloge apsolutne ništavosti ugovora, postavlja se pitanje kako su sudovi došli do zaključka da je tim zahtjevom obuhvaćen i zahtjev za poništenje ugovora koji je apelant naknadno 14. decembra 2009. godine postavio kao eventualni zahtjev, i to protekom roka iz člana 117. ZOO-a. Prema apelantovoj ocjeni, podnesak od 14. decembra 2009. godine kojim je tuženi postavio eventualni zahtjev za poništenje ugovora podnesen je izvan zakonom propisanog roka i kao takav je zastario.

II.Odgovor na apelaciju

20. Apelacioni sud i Osnovni sud su u odgovoru na apelaciju ostali pri razlozima datim u osporenim odlukama smatrajući da takvim odlukama apelantu nisu prekršena prava na koja se u apelaciji neosnovano poziva. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

21. Tuženi je sve apelacione prigovore koji se odnose isključivo na zastaru ocijenio neosnovanim predloživši da se apelacija odbaci jer osporenim presudama nisu prekršena apelantova prava na koja se u apelaciji pozvao.

V.Relevantni propisi

22. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89) relevantne odredbe glase:

Ništavost Član 103. stav (1) (1) Ugovor koji je protivan ustavom utvrđenim načelima društvenog uređenja, prinudnim propisima ili moralu socijalističkog samoupravnog društva ništav je ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

Kad je ugovor rušljiv Član 111.

Ugovor je rušljiv kad ga je zaključila strana ograničeno poslovno sposobna, kad je pri njegovom zaključenju bilo mana u pogledu volje strana, kao i kad je to ovim zakonom ili posebnim propisom određeno.

Poništenje ugovora Član 112.

(1) Ugovorna strana u čijem je interesu rušljivost ustanovljena može tražiti da se ugovor poništi.

(2) Ali, saugovarač te strane može od nje tražiti da se u određenom roku, ali ne kraćem od 30 dana, izjasni da li ostaje pri ugovoru ili ne, jer će u protivnom smatrati da je ugovor poništen.

(3) Ako se pozvana ugovorna strana u ostavljenom roku ne izjasni ili ako izjavi da ne ostaje pri ugovoru, smatraće se da je ugovor poništen.

Prestanak prava Član 117.

(1) Pravo zahtijevati poništenje rušljivog ugovora prestaje istekom roka od jedne godine od saznanja za razlog rušljivosti, odnosno od prestanka prinude.

(2) To pravo u svakom slučaju prestaje istekom roka od tri godine od dana zaključenja ugovora.

23. U Zakonu o parničnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ br. 8/09, 52/10 i 27/14) relevantne odredbe glase: Član 2 (1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

(2) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

4. Preinačenje tužbe Član 154 (1) Preinačenje tužbe je promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanja drugog zahtjeva uz postojeći.

(2) Tužba nije preinačena ako je tužilac promijenio pravni osnov tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode.

VI.Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj 96 0 P 003352 15 Gž 3 od 6. aprila 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov punomoćnik je primio 21. aprila 2017. godine, a apelacija je podnesena 16. juna 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelant pobija presudu Apelacionog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

30. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

31. U konkretnom slučaju postupak je proistekao iz ugovornog odnosa parničnih stranaka, dakle radilo se o postupku građanskopravne prirode, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.

32. Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

33. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

34. Konačno, Ustavni sud ukazuje na to da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36. i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

35. Apelant smatra da su redovni sudovi dali proizvoljno obrazloženje u vezi sa protivtužbenim zahtjevom kojim je traženo poništenje predmetnog ugovora, s obzirom na prekluzivni rok koji propisuju odredbe člana 117. ZOO-a. U vezi s tim, apelant tvrdi da je tuženi u odgovoru na tužbu postavio zahtjev da se predmetni ugovor proglasi ništavim, u smislu člana 103. stav (1) ZOO-a, a da je protekom roka iz člana 117. ZOO-a podneskom postavio eventualni zahtjev da se predmetni ugovor poništi. Apelant tvrdi da su redovni sudovi donoseći osporene odluke povrijedili odredbu člana 2. ZPP jer su tumačeći sadržaj navoda tuženog izveli zaključak o tome šta je tuženi zapravo u odgovoru na tužbu tražio.

36. U vezi s istaknutim prigovorima, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud odlučujući u ponovnom postupku, između ostalog, imao zadatak da razmotri pitanje blagovremenosti zahtjeva za poništenje ugovora u kontekstu protivtužbenog zahtjeva. Naime, Ustavni sud podsjeća da rušljivi ugovori, za razliku od ništavih, proizvode pravno dejstvo i oni mogu biti poništeni u određenom roku na zahtjev zakonom određenih lica, i to iz razloga određenih nedostataka kojim se vrijeđaju pojedinačni interesi, a ugovorna strana, u čijem je interesu rušljivost ustanovljena, može tražiti tužbom da se ugovor poništi.

37. Imajući u vidu obrazloženja redovnih sudova u vezi s tim spornim pitanjem, Ustavni sud prije svega zapaža da je Apelacioni sud, za razliku od Osnovnog suda, zapravo razjasnio sporno pitanje u bitnom navodeći da je zahtjev za poništenje predmetnog ugovora podnesen u roku propisanom članom 117. ZOO-a, pojasnivši da se tužbeni zahtjev identifikuje prema tužbenom prijedlogu i prema činjeničnom sadržaju, pa iako je tuženi naknadno istakao zahtjev da se ugovor poništi (podneskom od 14. decembra 2009. godine), taj zahtjev je zapravo zasnovan na činjenicama iz odgovora na tužbu, koji je u odnosu na rok iz člana 117. ZOO-a podnesen blagovremeno.

38. U vezi s obrazloženjem Apelacionog suda, Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 2. ZPP propisano da sud u parničnom postupku odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku, pri čemu sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranke u pogledu materijalnog prava. Međutim, Ustavni sud, isto tako, podsjeća da je sud vezan za činjenični osnov tužbenog zahtjeva, te je ovlašten i dužan da o osnovanosti tužbenog zahtjeva, na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, odluči primjenom pravila za koje on smatra da je mjerodavno za konkretan slučaj, nezavisno od toga da li je tužitelj i kako kvalifikovao pravni osnov svog zahtjeva. Prema ocjeni Ustavnog suda, navedeno upućuje na zaključak da sud ne može odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan sve dok, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, usvajanje tužbenog zahtjeva omogućava primjena bilo koje odredbe materijalnog prava. Imajući u vidu pravila parničnog postupka koja sudu nameću obavezu vezanosti za činjenični osnov tužbenog zahtjeva, Ustavni sud u obrazloženju Apelacionog suda da je zahtjev za poništenje ugovora bio sadržan u odgovoru na tužbu ne uočava proizvoljnost, niti se čini da su redovni sudovi na taj način izašli izvan okvira člana 2. ZPP.

39. Stoga, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud zaključuje da u odnosu na presudu Apelacionog suda, koja predstavlja konačnu odluku u ovom predmetu, nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentima na koje je apelant neosnovano ukazao.

Pravo na imovinu

40. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno i pravo na imovinu. Budući da se obrazloženje o kršenju ovog prava suštinski svodi na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo, a o neosnovanosti takvih prigovora Ustavni sud se već izjasnio u okviru prava na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani. VIII.Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je Apelacioni sud ispitao ključni apelantov žalbeni prigovor u vezi s primjenom člana 117. ZOO-a u odnosu na protivtužbeni zahtjev, utvrdivši da je zahtjev za poništenje predmetnog ugovora podnesen blagovremeno jer je on već bio sadržan u odgovoru na tužbu s obzirom na vezanost suda za činjenični osnov zahtjeva, a takvo obrazloženje, suprotno apelantovim tvrdnjama, ne izlazi iz okvira člana 2. ZPP.

42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2466/17 (Z. M.) | Sudska praksa | Aktio