Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2756/17 („ATLANTIK BB“ d.o.o. Banjaluka)
Odluka donesena 22. 05. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Propisano zakonom
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Građanski postupak
- Dokazni postupak
- Isplata duga
- Dokaz
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2756/17
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 05. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2756/17, rješavajući apelaciju „Atlantika BB“ d.o.o. Banja Luka, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 22. maja 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija “Atlantika BB” d.o.o.
Banja Luka podnesena protiv Presude Kantonalnog sudu u Bihaću broj 17 0 Ps 077180 16 Pž od 13. marta 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Atlantik BB“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Ljubiša Dragičević, advokat iz Banje Luke, podnio je 30. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 Ps 077180 16 Pž od 13. marta 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i tuženog „Lasera“ d.o.o. Bihać (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 15. februara 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 22. februara 2019. godine. Tuženi u ostavljenom roku nije dostavio traženi odgovor.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Opštinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj 17 0 Ps 077180 16 Ps od 27. jula 2016. godine tuženi je obavezan da apelantu isplati iznos od 6.089,77 KM sa zakonskom kamatom uz naknadu troškova postupka (sve preciznije u izreci presude).
6. U odgovoru na tužbu tuženi je osporio tužbeni zahtjev tvrdeći da apelant nema pravni osnov za pružanje pravne zaštite. Apelant je tokom postupka ostao kod postavljenog tužbenog zahtjeva, navodeći da izvedeni dokazi pružaju osnov za zaštitu, pojasnivši da su otpremnice potpisivali radnici tuženog na kojima je tačno naznačen registarski broj vozila, a na nekima i broj lične karte, te uz to da je poznato da radnici kod sebe nemaju pečat preduzeća kojim bi ovjerili isporučenu otpremnicu.
7. Prvostepeni sud je na osnovu dokaza (čitanjem isprava, i to računa, otpremnica i konto-kartica) sprovedenih tokom postupka, te njihovom ocjenom, u smislu člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrdio da su parnične stranke bile u poslovnom odnosu na osnovu koga je tuženi naručivao i kupovao robu od apelanta za šta je apelant tuženom uredno dostavljao fakture, koje je tuženi, kao kupac, bio obavezan da plati. Opštinski sud je tokom postupka utvrdio da je apelant ponuđenim dokumentima uspio da dokaže da mu tuženi nije isplatio ukupan dug po ispostavljenim računima. Prvostepeni sud je prilikom odlučenja smatrao nespornim sadržinu priloženih isprava, te je u cijelosti prihvatio apelantovu relevantnu poslovnu dokumentaciju na osnovu koje je taj sud utvrdio i osnov i visinu tužbenog zahtjeva.
8. U vezi sa prigovorom tuženog koji je tokom postupka osporavao postojanje bilo kakvog poslovnog odnosa sa apelantom tvrdnjama da se lice koje je potpisalo otpremnice ne može dovesti u vezu sa tuženim, Opštinski sud je naveo da ove prigovore ne može prihvatiti opravdanim, jer tuženi, osim paušalnih prigovora, ničim nije potkrijepio svoje navode. U tom pravcu je još navedeno da je tuženi, ukoliko je smatrao da je tužbeni zahtjev neosnovan, bio obavezan da to i dokaže, shodno odredbama člana 7 u vezi sa čl. 123 i 126 ZPP, te da u tom pravcu predloži relevantne dokaze.
9. Opštinski sud je, imajući u vidu odredbu člana 11 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) koja propisuje da su učesnici obligacionog odnosa dužni da izvrše svoju obavezu i da su odgovorni za njeno ispunjenje utvrdio da je tužba osnovana, te je odlučio kao u izreci presude. Odluku o kamatama i troškovima postupka prvostepeni sud je obrazložio na strani 4. obrazloženja.
10. Odlučujući o žalbi tuženog Kantonalni sud je u sjednici vijeća Presudom broj 17 0 Ps 077180 16 Pž od 13. marta 2017. godine žalbu uvažio, te prvostepenu presudu preinačio na način da je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen kao neosnovan (sve preciznije navedeno u izreci presude).
11. Tuženi je u žalbi istakao prigovor povrede odredaba postupka kroz povrede čl. 7, 123 i 126 ZPP koje propisuju obavezu parničnih stranaka da dokažu činjenice na kojima temelje svoj zahtjev, te je primjenom pravila o teretu dokazivanja prvostepeni sud trebalo da odbije tužbeni zahtjev, jer apelant nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva. U žalbi je još navedeno da je prvostepeni sud izveo pogrešan stav da je na tuženom bio teret dokazivanja činjenice da lice koje je u potpisu otpremnice nije ovlašćeno lice tuženog. Potom je tuženi naveo da je na apelantu bio teret dokazivanja da je tuženom ispostavio robu i račune, te da mu tuženi to nije isplatio, a da se ocjenom sprovedenih dokaza to ne može utvrditi, jer niti jedna isprava koja je predložena kao dokaz nije ovjerena pečatom tuženog, niti potpisom ovlašćenog lica tuženog.
12. Apelant nije dostavio odgovor na žalbu.
13. Ispitujući opravdanost žalbenih prigovora koje je tuženi iznosio tokom prvostepenog postupka, Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da iz dokaza koji su bili osnov za tužbeni zahtjev proizilazi da su to apelantova interna dokumenta koja je apelant, kao pravno lice, sačinio, a koja ne dokazuju da postoji obaveza tuženog da mu on i plati utuženi iznos, već da apelant ima samo osnov za traženje isplate prema tuženom. U tom pravcu je Kantonalni sud naveo da je, u situaciji kada tuženi osporava ponuđene apelantove dokaze iz kojih apelant crpi osnov za tužbeni zahtjev, apelant u takvim okolnostima morao da učini vjerovatnim odlučnu činjenicu da se sa tuženim nalazio u ugovornom odnosu ili da je tuženom isporučio robu.
14. Kantonalni sud je nadalje pojasnio da iz izvedenih dokaza ne proizilaze činjenice iz kojih bi nesporno proizašla obaveza tuženog, s obzirom da je tuženi osporio obavezu i izvedene dokaze jer na otpremnicama, kao dokazima o prijemu robe, nema pečata tuženog kao pravnog lica, niti se iz potpisa može zaključiti o kojem licu tuženog se radi, u smislu da li je to potpis ovlašćenog lica tuženog kao pravnog lica ili nekog drugog, pa je, shodno tome, prema ocjeni tog suda, prvostepeni sud teret dokazivanja neosnovano prebacio na tuženog, odnosno obavezao tuženog da dokazuje nešto što ni sam apelant nije dokazao. Prema ocjeni Kantonalnog suda, apelant je na ročištu bio dužan da potkrijepi činjenične tvrdnje na kojima je temeljio svoj zahtjev dokazima iz kojih slijedi nesporna obaveza tuženog na isplatu po osnovu isporučene robe, pa kako je ta obaveza u računima samo navedena, taj sud smatra da je otpremnicama trebalo biti dokazano da je tuženi robu i primio, što predstavlja povredu člana 126 ZPP, a u vezi s tim i izvođenje pogrešnog zaključka iz izvedenih dokaza (otpremnica na kojima apelant temelji tužbeni zahtjev), pa je uslijed toga došlo do pogrešne primjene materijalnog prava, tj. člana 11 ZOO.
15. Potom se Kantonalni sud pozvao na odredbe člana 7 stav 1 i člana 123 stav 1 ZPP koje propisuju dužnost stranaka da iznesu činjenice i izvedu dokaze prikladne za sticanje ubjeđenja suda o istinitosti tvrdnji od kojih zavisi osnovanost zahtjeva stranaka, odnosno istinitost tvrdnji na kojima stranke zasnivaju svoje dokaze. Još je istaknuto da, kada sud ne uspije formirati određeno ubjeđenje, oslanjajući se na slobodnu ocjenu dokaza (član 8 ZPP), tada je sud dužan da primijeni pravilo o teretu dokazivanja iz člana 126 ZPP. To pravilo, kako je naglasio Kantonalni sud, obavezuje sud da uzme kao nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist nije bila u stanju da pruži dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava. Shodno navedenom, kako je naglasio Kantonalni sud, teret dokazivanja može ležati na objema strankama tako da tužilac treba da dokaže činjenice koje predstavljaju osnov tužbe, dok tuženi treba da dokaže činjenice na kojima temelji prigovor kojim osporava osnovanost tužbenog zahtjeva. U konkretnom slučaju apelant je kao tužilac trebalo da dokaže činjenicu da je tuženom na osnovu otpremnice dostavio robu u traženom iznosu da bi na strani tuženog postojala obaveza da plati traženi iznos, te je još apelant bio dužan da na pouzdan način dokaže da je tuženi kao pravno lice primio robu, ili da je ovlašćeno lice tuženog primilo robu od apelanta prema otpremnicama, a što apelant, prema ocjeni Kantonalnog suda, nije dokazao.
16. Na osnovu svega navedenog Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud prilikom odlučenja pogrešno ocijenio izvedeni dokaz, u smislu čl. 7 i 123 ZPP, a u vezi sa članom 126 ZPP, pa je taj sud pravilnom i drugačijom ocjenom izvedenog materijalnog dokaza, tj. otpremnica o isporuci robe prvostepenu presudi preinačio i odbio tužbeni zahtjev primjenom odredbe iz člana 229 tačka 2 ZPP.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelant smatra da je presudom Kantonalnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav (1) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Prema apelantovoj ocjeni, u spisu predmeta postoje dokazi koji na nesumnjiv način dokazuju osnov i visinu tužbenog zahtjeva, jer na otpremnicama stoji potpis radnika tuženog, kao i registarska oznaka kamiona kojim je vršen prevoz robe. Apelant tvrdi da je presuda Kantonalnog suda proizvoljna i da nije u saglasnosti sa utvrđenim činjeničnim stanjima i dokazima koje je apelant predložio koji, suprotno tvrdnjama Kantonalnog suda, nisu apelantova interna dokumenta iz kojih se ne bi mogao izvesti zaključak o postojanju poslovnog odnosa parničnih stranaka. Apelant, takođe, ističe da je Kantonalni sud, preinačavajući prvostepenu presudu, riješio predmetni spor, pa je na taj način apelantu uskratio mogućnost da pred redovnim sudovima pobija ovu nezakonitu odluku, jer je, prema apelantovoj ocjeni, Kantonalni sud mogao samo uvažiti žalbu i ukinuti odluku i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. U takvoj situaciji apelantu je na raspolaganju kao jedini pravni lijek preostala samo apelacija Ustavnom sudu.
b) Odgovor na apelaciju
18. Kantonalni sud je naveo da u svemu ostaje kod razloga datih u osporenoj presudi, jer taj sud nije postupao proizvoljno budući da je na sve žalbene prigovore dao argumentovane i logične razloge i upravo zbog datih razloga, a uz pravilnu primjenu relevantnog materijalnog prava, taj sud je pravilno postupio prilikom donošenja osporene presude. V.Relevantni propisi
19. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:
Član 7. st. (1) i (2) (1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvedu dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
(2) Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. (2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
Član 214. stav (1) (1) Primjerak blagovremene, potpune i dozvoljene žalbe dostaviće prvostepeni sud protivnoj stranci odmah, a najdocnije u roku od osam dana od dana prijema žalbe. Protivna stranka može u roku od osam dana od prijema žalbe podnijeti tom sudu odgovor na žalbu.
Član 229. stav (1) tačka 2) Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:
2) ako je u sjednici vijeća drugačijom ocjenom isprava i posredno izvedenih dokaza već izvedenih pred prvostepenim sudom utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono u prvostepenoj presudi;
VI.Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 17 0 Ps 077180 16 Pž od 13. marta 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 3. maja 2017. godine, a apelacija je podnesena 30. juna 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelant pobija presudu Kantonalnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njihova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
26. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
27. U konkretnom slučaju radilo se o postupku građanskopravne prirode, pa je član 6 Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije.
28. Apelant ukazuje na proizvoljnost Kantonalnog suda koja se ogleda u tome što je taj sud proizvoljno ocijenio dokaze izvodeći pogrešan zaključak da apelant ponuđenim dokazima nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva, a da je taj sud, preinačavajući prvostepenu presudu, zapravo apelantu uskratio pravo da osporava takvu odluku.
29. U vezi sa iznesenim prigovorima, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
30. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
31. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, postupajući po žalbi tuženog u sjednici vijeća, drugačijom ocjenom isprava i posredno izvedenih dokaza koji su već izvedeni pred prvostepenim sudom utvrdio drugačije činjenično stanje, te je stoga, koristeći se ovlašćenjima iz člana 229 stav (1) tačka 2) ZPP, preinačio prvostepenu presudu odbivši tužbeni zahtjev. Imajući u vidu sadržinu citirane odredbe (vidi relevantne propise) koja sudu pruža takvu mogućnost, Ustavni sud u postupanju Kantonalnog suda ne uočava nikakvu proizvoljnost koja bi posljedično dovela do kršenja apelantovog prava na način na koji to apelacijom ukazuje. Ustavni sud, takođe, zapaža da je apelant imao mogućnost da se u odgovoru na žalbu (član 214 stav (1) ZPP) izjasni o navodima žalbe i u odgovoru navede razloge zbog kojih smatra da je žalba neosnovana, što bi, eventualno, ukoliko bi se radilo o argumentovanim razlozima, obavezivalo Kantonalni sud da se o navodima iz odgovora na žalbu izjasni. Međutim, iz raspoloživih dokumenata proizilazi da apelant tu zakonsku mogućnost nije iskoristio (vidi tačku 12 ove odluke).
32. U vezi sa apelantovim prigovorima kojim dovodi u sumnju ocjenu dokaza tvrdnjama da su dokazi koje je priložio bili dovoljni za osnovanost tužbenog zahtjeva iz kojih je proizašao i poslovni odnos parničnih stranaka, ali i obaveza tuženog, odnosno i osnov i visina tužbenog zahtjeva, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
33. Polazeći od navedenih standarda Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud usvojio žalbu, prvostepenu presudu preinačio tako da je tužbeni zahtjev odbio primjenom pravila o teretu dokazivanja, pri čemu se taj sud detaljno bavio pravilima parničnog postupka, raspravnim načelom i teretom dokazivanja (čl. 7, 123 i 126 ZPP). U bitnom načela koja propisuju relevantne odredbe ZPP podrazumijevaju da svaka stranka treba da dokazuje istinitost svojih činjeničnih navoda, a ako sud na osnovu dokaza koji su izvedeni nije uvjeren u određene činjenične navode stranke, smatraće da su ti navodi nedokazani. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud obrazložio zbog kog razloga smatra da ponuđeni apelantovi dokazi nisu bili dovoljni da bi se na nesumnjiv način dokazala osnovanost tužbe posebno u svjetlu činjenice što je tuženi osporio osnovanost tužbenog zahtjeva (vidjeti tač. 13 do 15 ove odluke). S tim u vezi, Ustavni sud, takođe, podsjeća da je van njegove nadležnosti da se miješa u kvalitet i snagu dokaza na način na koji to apelant sugeriše, budući da je taj segment u isključivoj nadležnosti redovnih sudova.
34. Stoga, Ustavni sud zaključuje da presudom Kantonalnog suda nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
35. U vezi sa apelantovim pozivanjem na kršenje prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da apelant kršenje tog prava, u suštini, veže za proizvoljnu primjenu procesnog prava i proizvoljnu ocjenu dokaza, odnosno pogrešno utvrđeno činjenično stanje, a neosnovanost tih navoda Ustavni sud je već razmotrio u okviru navoda o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovanim.
VIII.Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav (1) Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je Kantonalni sud, koristeće se ovlašćenjima iz člana 229 stav 1 tačka 2) ZPP, uvažio žalbu tuženog i odbio apelantov tužbeni zahtjev, jer je taj sud ponovnom ocjenom već sprovedenih dokaza pred prvostepenim sudom utvrdio da oni nisu dovoljni za osnovanost postavljenog zahtjeva, što je jasno obrazloženo na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti, pri čemu Kantonalni sud prilikom odlučenja nije izašao van okvira procesnog zakona i načela koje ZPP promoviše.
37. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević