Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1953/17 (Hotel "Bosna" a.d. Banja Luka)
Odluka donesena 19. 02. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Privatizacija
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1953/17
Apelacija
Odluka o meritumu
19. 02. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1953/17, rješavajući apelaciju Hotela „Bosna“ a.d. Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Hotela „Bosna“ a.d.
Banja Luka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 079392 15 Rev od 28. februara 2017. godine i Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 079392 15 Pž od 8. aprila 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Hotel „Bosna“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Milorad Đukić, advokat iz Banje Luke, podnio je 17. maja 2017. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 079392 15 Rev od 28. februara 2017. godine i Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši sud) broj 57 0 Ps 079392 15 Pž od 8. aprila 2015. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg suda i Hotela „Palas“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 6. marta 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Viši sud je odgovor dostavio 18. marta 2019. godine, Vrhovni sud 19. marta 2019. godine, a tuženi 25. marta 2019. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelant je 19. februara 2010. godine Okružnom privrednom sudu u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) podnio tužbu protiv tuženog kojom je tražio da se utvrdi da je kao pravni sljednik HUTDP Kontinental Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelantov prethodnik), koji je nakon izvršenih statusnih promjena podijeljen na osam preduzeća u društvenom vlasništvu u vrijeme kada je tuženi bio u izgradnji i čiji je dio objekata izgrađenih na parceli broj 3/19 pripao u suvlasništvo svim pravnim sljednicima prethodnika, gradnjom stekao pravo vlasništva na parceli i objektu izgrađenom na toj parceli k. č. broj 3/19.
6. Okružni sud je zakazao osam ročišta, od kojih su tri odgođena, a pet održano i donio Presudu broj 57 0 PS 079392 10 PS od 18. novembra 2004. godine kojom je utvrdio da je apelant kao pravni sljednik prethodnika po osnovu građenja stekao pravo vlasništva na objektu preciziranom u presudi, izgrađenom na k. č. broj 3/19, te da se tuženi obavezuje da mu tu parcelu vrati i izda valjanu ispravu za ponovnu uknjižbu prava vlasništva u apelantovu korist s pravom korištenja gradskog građevinskog zemljišta koje služi za redovnu upotrebu. Presudom je obavezan tuženi da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu preciziranom u presudi. Apelantov zahtjev za naknadu troškova preko dosuđenog iznosa je odbijen kao neosnovan. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je na osnovu provedenih dokaza preciziranih u presudi utvrđeno kako slijedi: da je apelant pravni sljednik prethodnika koji je nakon statusnih promjena podijeljen na osam novih društvenih preduzeća, među kojima je i apelant; odlukom Općine Banja Luka od 21. juna 1996. godine osnovan je tuženi koji je nakon toga odlukom Vlade RS od 31. decembra 1998. godine proglašen preduzećem od interesa za RS; rješenjem Općine Banja Luka od 22. januara 1986. godine apelantov prethodnik je dobio odobrenje da kao investitor može izvršiti sanaciju, rekonstrukciju i dogradnju bivšeg hotela „Palas“ u Banjoj Luci (koji je prethodnik tuženog), nakon čega je apelantov prethodnik i započeo izgradnju objekta i izgradio ga do 25% njegove izgrađenosti, i to sve na k. č. broj 3/19 K.O. Banja Luka (u daljnjem tekstu: sporna parcela) koja je data na korištenje apelantovom predniku radi izvođenja navedenih radova.
7. Utvrđeno je da je Odlukom apelantovog Upravnog odbora broj 232/00 od 1. augusta 2000. godine apelantov suvlasnički dio na nekretninama prethodnika tuženog koje su se nalazile na k. č. broj 3/18 i drugo zemljište označeno kao k. č. br. 3/34 i 3/51, prenesen u državno vlasništvo, isknjižen na teret državnog kapitala, zbog čega navedene parcele, kao ni parcela broj 3/19 nisu ušle u program privatizacije apelanta. U toku privatizacije državnog kapitala tuženog u program privatizacije su ušle sve navedene parcele (k. č. br. 3/18, 3/19, 3/24 i 3/51), te je Rješenjem Direkcije za privatizaciju broj 01-63-0/99 od 17. jula 2001. godine odobren program privatizacije tuženog. Utvrđeno je i da je unos sporne parcele u početni bilans tuženog izvršen u skladu s Uredbom o utvrđivanju metodologije za izradu početnog bilansa stanja u postupku privatizacije državnog kapitala. Na osnovu Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove – PJ Banja Luka (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 21.11/475-344/09 od 11. februara 2011. godine utvrđeno je da je tuženi stekao pravo vlasništva kupovinom državnog kapitala u prethodniku tuženog, među kojima se nalazila i k. č. broj 3/19 kao općenarodna imovina s 1/1 dijela, a na kojem je, prema javnim knjigama, pravo korištenja kao i na privrednoj zgradi upisan pravo korištenja apelanta i posjed prednika apelanta (na zgradi). Na osnovu navedenog rješenja doneseno je Rješenje Uprave broj 21.11/714.1-4835/13 od 23. oktobra 2013. godine kojim je dozvoljena uknjižba prava vlasništva na k. č. broj 3/19 u korist tuženog s 1/1 dijela. Nakon toga, apelant je pokrenuo upravni spor radi poništenja rješenja Uprave od 11. februara 2011. godine koji je okončan Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 U 007013 13 Uvp od 13. juna 2014. godine kojom je odbijena apelantova tužba. Protiv navedene presude apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu povodom koje je donesena Odluka broj AP 4142/14 kojom je odbijena apelantova apelacija.
8. U vezi s tim, Okružni sud je, između ostalog, obrazložio da iz utvrđenih činjenica proizlazi da je osnovan dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se utvrdi da je stekao pravo vlasništva građenjem objekta na spornoj parceli, a time je stekao i pravo upisa prava korištenja gradskog građevinskog zemljišta koje služi za redovnu upotrebu navedenog objekta. Navedeno je da je odredbama čl. od 24. do 26. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: Zakon) propisan način stjecanja prava vlasništva, između ostalog i građenjem. Kako je nesporno utvrđeno da je apelantov prethodnik dobio pravo na gradnju i rekonstrukciju prethodnika tuženog koji je, kao i apelant, imao pravo korištenja sporne parcele koje mu nikada nije oduzeto, započeo izgradnju na spornoj parceli i izgradio je do 25% (što je utvrđeno na osnovu nalaza vještaka građevinske struke) u skladu s Regulacionim planom i dobio urbanističku saglasnost to je, prema mišljenju tog suda, ovaj dio apelantovog tužbenog zahtjeva osnovan. Navedeno je i da je tačno da je sporna parcela bila predmet isknjižavanja kod apelantovog prethodnika na teret državnog vlasništva u vrijeme privatizacije, ali da, prema mišljenju tog suda, takvo isknjižavanje nije od utjecaja na konkretnu pravnu stvar jer se radilo samo o knjigovodstvenom evidentiranju jer da bi takvo isknjižavanje bilo validno moralo je biti provedeno i kroz javne knjige, ali to nije učinjeno.
9. Okružni sud je istakao da ukoliko je tuženi smatrao da je i predmetna parcela zajedno s izgrađenim objektom njegova imovina, onda je, prema mišljenju tog suda, takva imovina morala prvo odlukom nadležnog organa biti vraćena u državno vlasništvo, a što u konkretnom slučaju nije učinjeno. Pri tome je navedeno da je nesporno da je u konkretnom slučaju, nakon okončanja upravnog spora, sudskom odlukom tuženi stekao pravo vlasništva na spornoj parceli (a u koji se postupak, kao i u postupke privatizacije, Okružni sud ne može uplitati ni na koji način). Navedeno je i da je nesporno da apelant nije bio upisan kao vlasnik predmetne nekretnine u javne knjige, ali da je pravo vlasništva nesporno stekao građenjem shodno zakonskim odredbama, te da u ovakvoj situaciji odluku o tome kome pripada pravo vlasništva na spornoj parceli treba donijeti na osnovu utvrđenja čiji je pravni osnov jači. Prema mišljenju Okružnog suda, zbog svega navedenog jači pravni osnov se nalazi na apelantovoj strani, te je donio odluku kao u dispozitivu.
10. U odnosu na odbijajući dio apelantovog tužbenog zahtjeva, Okružni sud je istakao da kako je on postavljen kao alternativni zahtjev to apelantu nakon konkretne odluke tog suda o usvajanju dijela tužbenog zahtjeva kojim je utvrđeno apelantovo pravo vlasništva na spornoj parceli ne može ni pripadati pravo na novčanu naknadu vrijednosti spornih nekretnina.
11. Protiv navedene presude i apelant i tuženi su podnijeli žalbe Višem sudu koji je Presudom broj 57 0 Ps 079392 15 Pž od 8. aprila 2015. godine (koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 079392 15 Rev od 28. februara 2017. godine) žalbu tuženog uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbijen u dosuđujućem dijelu. Apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena u odbijajućem dijelu. Presudom je obavezan apelant da tuženom naknadi troškove postupka precizirane u presudi, te je odbijen zahtjev tuženog za naknadu troškova sastavljanja odgovora na žalbu. U obrazloženju je navedeno da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje primijenio odredbe Zakona i Zakona o prometu nekretnina o stjecanju prava vlasništva, dajući tom prilikom jači pravni osnov za stjecanje prava vlasništva apelantu, i to građenjem. Međutim, prema mišljenju Višeg suda, nesporno je da se apelant odrekao svog dijela na spornoj parceli i isknjižio ga iz svoje evidencije i nije spornu parcelu unio u svoj program privatizacije. S druge strane, tuženi je kupio državni kapital u prethodniku tuženog, u koji je, pored ostalih, ušla i sporna parcela i koja je unesena u program privatizacije tuženog, te je na taj način postao njen vlasnik.
12. Prema obrazloženju Višeg suda, shodno odredbama člana 8a) Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima, koji je lex specialis zakon, koji ima prioritet u odnosu na ostale zakone kojim se uređuje stjecanje prava vlasništva, postupak privatizacije i stjecanja prava vlasništva na spornoj parceli od strane tuženog je pravomoćno okončan i proveden kroz javne knjige. Osim toga, navedeno je da je Ustavni sud RS Rješenjem broj U-41/09 od 7. oktobra 2010. godine odbio inicijativu za ocjenu ustavnosti i zakonitosti čl. 1. i 8a) Zakona o privatizaciji državnog kapitala. U obrazloženju tog rješenja, kako je naveo Viši sud, istaknuto je da je pravo zakonodavca da u okviru utvrđenih mjera ekonomske politike, uređujući oblast privatizacije državnog kapitala u preduzećima, propiše organe i postupak u kojem se nakon izvršene prodaje državnog kapitala u određenom preduzeću vrši upis prava na nekretninama koje su u početnom bilansu stanja iskazane u imovini tog preduzeća. Prema stavu Ustavnog suda RS, ovakvim propisivanjem nije došlo do ograničavanja ili oduzimanja prava vlasništva, kao ni do povrede ostalih ustavnih odredaba na koje ukazuju davaoci inicijative, te eventualni spor u pogledu prava vlasništva na takvim nekretninama može biti predmet samo postupka pred redovnim sudovima.
13. Prema svemu navedenom, kako je obrazložio Viši sud, slijedi da je prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje proizvoljno primijenio materijalno pravo dajući jači pravni osnov za stjecanje prava vlasništva apelantu, te ne vodeći računa o utvrđenim krucijalnim činjenicama – da se apelant odrekao prava suvlasništva na spornim nekretninama i da ih je tuženi kupio i stekao pravo vlasništva na njima, a koje je i upisano u javne zemljišne knjige. Navedeno je i da pozivanje prvostepenog suda na stjecanje prava vlasništva shodno Zakonu o građevinskom zemljištu nije pravilno jer je predmetna nekretnina kroz postupak privatizacije iz imovine apelanta prešla u imovinu tuženog i postala njegovo vlasništvo. Pri tome je istaknuto da rješenje organa uprave, koje je tuženi izdejstvovao vezano za priznanje prava vlasništva na spornoj parceli, predstavlja pravni osnov za uknjižbu prava vlasništva u javnu evidenciju nekretnina. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i nerazumno dugom trajanju postupka. Navodi da su redovni sudovi, suprotno stvarnom činjeničnom stanju, bez pravilne i potpune ocjene dokaza, utvrdili da se apelant odrekao suvlasništva na spornoj parceli, što se nikada nije dogodilo i pri tome nisu uzeli u obzir da je na osnovu odobrenja nadležnih organa sagradio dio objekta na toj parceli iako je zakonom propisano da savjesni graditelj stječe pravo vlasništva na izgrađenom objektu. Apelant tvrdi i da je Direkcija za privatizaciju znala da je predmetna parcela u apelantovom vlasništvu, ali da je olako prešla preko toga i dopustila tuženom da prilikom privatizacije obuhvati i tu parcelu. Navodi i da niti jednim dokazom u toku postupka nije dokazano da postoji ugovor o prenosu prava vlasništva na spornoj parceli na tuženog iako je to jedini način na koji je tuženi mogao steći pravo vlasništva. Apelant smatra da redovni sudovi svoje odluke nisu mogli zasnovati na odlukama donesenim u upravnom postupku, te da niti jednom odredbom člana 8a) Zakona nije onemogućena stranka u postupku da pokrene parnični spor pred nadležnim sudom i dokaže svoje pravo vlasništva, a apelant je u tome onemogućen. Apelant navodi i da je Ustavni sud u svojoj Odluci broj AP 4214/14, a koja nije dostavljena apelantu, zaključio da se nije moglo odlučivati u upravnom sporu jer je počela teći građanska parnica. Apelant smatra i da je predmetni postupak trajao neopravdano dugo, te traži da mu Ustavni sud dosudi naknadu nematerijalne štete.
II.Odgovor na apelaciju
15. Vrhovni sud je naveo da nije bilo kršenja apelantovih prava i da apelant niti jednim apelacionim navodom nije doveo u pitanje odlučenja osporenih odluka.
16. Viši sud je naveo da je taj sud donio odluku u skladu sa zakonom i u postupku u kojem je omogućeno strankama da ravnopravno učestvuju.
17. Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u svojoj presudi.
18. Tuženi u opširnom odgovoru navodi hronologiju i istoriju sporne parcele, te ističe da je apelacija neosnovana, kao i da je Ustavni sud u više svojih odluka već rješavao sporna pitanja u vezi s navedenom parcelom.
V.Relevantni propisi
19. U Zakonu o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima („Službeni glasnik RS“ br. 51/06, 1/07, 53/07, 41/08 i 58/09) relevantne odredbe glase:
Član 8a.
(1) Na osnovu službene evidencije o izvršenoj privatizaciji državnog kapitala u preduzećima po odredbama Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 24/98, 62/02, 38/03 i 109/05) i odredbama Okvirnog zakona o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 14/98), Investiciono-razvojna banka Republike Srpske a.d. Banja Luka, po službenoj dužnosti ili po zahtjevu zainteresovanog lica, izdaje uvjerenje kojim se označavaju nepokretnosti koje su u početnom bilansu stanja (aktivni bilans) iskazane u imovini preduzeća koje je bilo predmet izvršene privatizacije.
(2) Na osnovu uvjerenja iz stava 1. ovog člana, zemljišno-knjižne, katastarske dokumentacije i izvoda iz sudskog registra o osnivanju preduzeća, a po zahtjevu zainteresovane stranke, Republička uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banja Luka će provesti postupak i nakon izvršenog uviđaja i izjašnjenja od strane lica geodetske struke u pogledu identifikovanja zemljišta ispod objekta i zemljišta koje je neophodno za redovnu upotrebu objekta, prema regulacionom planu, odnosno mišljenju organa jedinice lokalne samouprave nadležnog za uređenje prostora na području za koje nije donesen regulacioni plan, donijeće rješenje kojim se utvrđuje pravo vlasništva u korist podnosioca zahtjeva.
(3) Po dostavljanju pravosnažnog rješenja iz stava 2. ovog člana, od strane organa Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banja Luka, zemljišno-knjižno odjeljenje nadležnog suda i odjeljenje za katastar izvršiće njegovo provođenje u javnim registrima.
20. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 odluka Ustavnog suda, 45/09 – odluka Ustavnog suda, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
21. U Zakonu o stvarnim pravima („Službeni glasnik RS“ br. 124/08, 3/09 – ispravka, 58/09, 95/11, 60/15 i 18/16 – odluka Ustavnog suda) relevantne odredbe glase:
Sticanje uknjižbom Član 53. stav 1.
(1) Pravo svojine na nepokretnostima na osnovu pravnog posla stiče se uknjižbom u zemljišnu knjigu, ako zakonom nije drugačije određeno.
VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 079392 15 Rev od 28. februara 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 22. marta 2017. godine, a apelacija je podnesena 17. maja 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra i da je postupak trajao nerazumno dugo. Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
29. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na pitanje apelantovog prava vlasništva na spornoj parceli, iz čega proizlazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode, pa stoga apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
U odnosu na navode o proizvoljnoj primjeni prava
30. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno zbog proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se predmetnom apelacijom pokreću, ispitati da li je osporena presuda zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i pogrešno utvrđenim činjenicama.
32. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u svojoj praksi donio Odluku broj AP 4214/14 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 4214/14 od 19. aprila 2017. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kojom je odbio kao neosnovanu apelantovu apelaciju podnesenu protiv Presude Vrhovnog suda broj 11 0 U 007013 13 Uvp od 13. juna 2014. godine i nižestepenih odluka donesenih u upravnom sporu povodom pitanja prava vlasništva tuženog na spornoj parceli jer apelant ničim nije doveo u pitanje odlučenja donesena u tom postupku.
33. Nadalje, dovodeći u kontekst naprijed citirane zakonske odredbe i utvrđeno činjenično stanje s apelantovim navodima, Ustavni sud smatra da u osporenim presudama redovnih sudova nema ništa što bi ukazivalo da su ti sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo ili pogrešno utvrdili činjenično stanje. Naime, iz stanja spisa proizlazi da se apelant Odlukom svog Upravnog odbora broj 232/00 od 1. augusta 2000. godine odrekao suvlasničkog dijela na parcelama preciziranim u prethodnim tačkama ove odluke, da su te parcele isknjižene iz apelantovih evidencija i postale državna imovina, da bi kupovinom te imovine kao udjela državnog kapitala prilikom privatizacije tuženi postao njen vlasnik. Dakle, apelant se u konkretnoj situaciji nije ni mogao s uspjehom pozivati na stjecanje prava vlasništva građenjem na spornoj parceli s obzirom na to da se već odrekao prava suvlasništva na njoj. U slučaju kada bi se prihvatio apelantov stav da se može pozivati na takav način (ponovnog) stjecanja prava vlasništva, prouzrokovalo bi se stvaranje situacije u kojoj bi se subjekti/nosioci prava vlasništva mogli odricati od svog prava, a nakon toga tražiti da im se takvo pravo prizna po nekom drugom osnovu. Takav stav bi nesumnjivo doveo do pravne nesigurnosti u smislu da vlasnik stvari nikada ne bi bio siguran da mu to pravo neće osporiti prethodni vlasnik iako je vlasništvo stekao na osnovu zakonom propisanih uvjeta i uz (validnu) saglasnost prethodnog vlasnika. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku Okružni sud, suprotno apelantovoj tvrdnji, analizirao sve provedene dokaze i doveo ih u međusobnu vezu, nakon čega je Viši sud, a što je potvrdio i Vrhovni sud, na osnovu tako provedenih i ocijenjenih dokaza, na način suprotan utvrđenju prvostepenog suda, donio zaključke koji su rezultirali osporenim odlukama i različitom primjenom prava u odnosu kako je to učinio prvostepeni sud. Ustavni sud smatra da u takvim zaključcima i njihovom obrazloženju nema ništa što bi ukazivalo da su Viši sud i Vrhovni sud proizvoljno primijenili materijalno pravo, niti apelant svojim tvrdnjama dovodi te zaključke u pitanje.
34. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da nema osnova za apelantovu tvrdnju jer je Ustavni sud u svojoj Odluci broj AP 4214/14 utvrdio da se povodom sporne parcele nije moglo odlučivati u upravnom sporu jer je počela teći građanska parnica, te da je apelant onemogućen da u tom postupku ostvari svoja prava. Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je istakao: „Pored toga, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi razmotrili apelantove navode da se pitanje vlasništva na spornoj parceli treba utvrditi u parničnom postupku, a ne u predmetnom upravnom postupku, kao i navode da je ta činjenica osnov za prekid konkretnog postupka, odnosno da predstavlja prethodno pitanje, te da su dali jasna i dovoljna obrazloženja zašto istaknuti navodi ne mogu dovesti do drugačije odluke suda“ (paragraf 37. navedene Odluke broj AP 4214/14). Pored toga, Ustavni sud podsjeća da predmet konkretnog postupka nije navedeni upravni spor, pa se zbog toga Ustavni sud neće upuštati u pitanje apelantovog učešća u njemu s obzirom na to da se o tom postupku odlučivalo u navedenoj Odluci broj AP 4214/14. Zbog svega navedenog, Ustavni sud apelantove navode smatra neosnovanim.
35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentu primjene prava i utvrđivanja činjenica.
U odnosu na razuman rok
36. Apelant smatra da je predmetni postupak u cjelini predugo trajao.
37. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
Period koji treba uzeti u obzir
38. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak započeo 19. februara 2010. godine i da je okončan presudom Vrhovnog suda od 28. februara 2017. godine. Dakle, relevantni period koji će Ustavni sud uzeti u razmatranje iznosi sedam godina.
Analiza dužine trajanja postupaka
39. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radilo o relativno složenim pravnim i činjeničnim pitanjima koja su redovni sudovi trebali razmotriti.
40. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud donio prvostepenu presudu 18. novembra 2014. godine, dakle nakon četiri godine i devet mjeseci, dok su postupak po žalbi i revizioni postupak završeni u roku od dvije godine i tri mjeseca. Ustavni sud ukazuje da, i pored toga što je postupak pred prvostepenim sudom trajao skoro pet godina, ipak treba uzeti u obzir i objektivnu okolnost da se radilo o relativno složenim pravnim i činjeničnim pitanjima koja je, prije svih, taj sud trebao razmotriti i utvrditi činjenično stanje i pri tome provesti brojne dokaze (prezentirane u presudi) i izvršiti i vještačenja finansijske i građevinske struke. Pored toga, Ustavni sud zapaža i da se apelant, u vezi s dužinom trajanja postupka, obratio Ustavnom sudu tek nakon što je postupak okončan, odnosno da iz stanja spisa proizlazi da apelant nije ukazivao na njegovu dužinu u toku trajanja samog postupka. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da dužina konkretnog postupka od sedam godina na tri sudske instance nije prešla granicu „razumnog“ trajanja i da su apelantovi navodi neosnovani.
41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja apelantovog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na imovinu
42. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno i pravo na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje je naveo u vezi s pravom na pravično suđenje, dakle na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i utvrđenim činjenicama koje je Ustavni sud već analizirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
VIII.Zaključak
43. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi čije odluke apelant osporava proizvoljno primijenili materijalno pravo ili pogrešno utvrdili činjenice kada su utvrdili da je tuženi vlasnik sporne parcele i kada je predmetni postupak trajao sedam godina na tri sudske instance u situaciji kada je trebalo razmotriti relativno složena činjenična i pravna pitanja.
44. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju ovog prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno.
45. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.