Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7298/18 (JU Sportski centar "Borik" Banja Luka)
Odluka donesena 11. 06. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Stjecanje bez osnova
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-7298/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 06. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine, u predmetu broj AP-7298/18, rješavajući apelaciju JU Sportski centar "Borik" Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio JU Sportski centar "Borik" Banja Luka protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 093632 18 Rev od 20. septembra 2018.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. JU Sportski centar "Borik" Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dragan Tolimir, advokat iz Banjaluke, podnio je 7. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 093632 18 Rev od 20. septembra 2018. godine.
2. Prvostepenom presudom Okružnog privrednog suda u Banjaluci obavezan je tuženi (Z.B., vlasnik SUR „Sport kafe picerija Borik“) da apelantu na ime duga isplati određene novčane iznose za određene vremenske periode, sa zakonskom zateznom kamatom, dok je dio tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa odbijen kao neosnovan. Nadalje, apelant je obavezan da tuženom, na ime neosnovanog obogaćenja, isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom i određeni novčani iznos na ime izvršenih ulaganja u adaptaciju i sanaciju poslovnog prostora, sa zakonskom zateznom kamatom. Takođe, odbijen je dio protivtužbenog zahtjeva kojim je traženo da se apelant obaveže da tuženom preda ljetnu tendu.
3. Drugostepenom presudom Višeg privrednog suda u Banjaluci djelimično su usvojene žalbe apelanta i tuženog i prvostepena presuda je ukinuta u dosuđujućem i odbijajućem dijelu odluke o tužbenom zahtjevu (kojim je tuženi obavezan da apelantu na ime duga isplati određeni novčani iznos i kojim je apelant odbijen preko dosuđenog iznosa), te je predmet u tom dijelu vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. Prvostepena presuda je preinačena u dijelu kojim je apelant obavezan da tuženom na ime izvršenih ulaganja u adaptaciju i sanaciju poslovnog prostora isplati određeni novčani iznos, na način da je u tom dijelu protivtužbeni zahtjev odbijen. U preostalom dijelu žalbe su odbijene i potvrđena je prvostepena presuda u dijelu kojim je apelant obavezan da tuženom, na ime neosnovanog obogaćenja, isplati određeni novčani iznos i u dijelu kojim je odbijen dio protivtužbenog zahtjeva da se apelant obaveže da tuženom preda u posjed ljetnu tendu.
4. Osporenom odlukom Vrhovnog suda odbijene su revizije apelanta i tuženog izjavljene protiv drugostepene odluke.
5. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi utvrdili da su parnične stranke bile u poslovnom odnosu po osnovu ugovora o zakupu poslovnih prostorija, te da se odredbom člana 6. tog ugovora tuženi obavezao da će pored zakupnine i naknade za utrošenu vodu i odvoz smeća, plaćati i električnu energiju prema registrovanoj potrošnji na električnom brojilu. Vrhovni sud je dalje naveo da iz utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da je apelant u spornom periodu vršio prefakturisanje računa za električnu energiju koje je dobijao od Elektrokrajine Banja Luka, te da je te račune dostavljao na plaćanje tuženom. Vrhovni sud je dalje naveo da su nižestepeni sudovi utvrdili da su ti računi apelanta, pored iznosa za utrošenu električnu energiju, sadržavali i iznos mjesečne zakupnine i ostalih komunalnih troškova. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je, prema nalazu vještaka finansijske struke, u označenom periodu apelant tuženom obračunavao utrošenu električnu energiju u većim iznosima u odnosu na fakture Elektrokrajine Banja Luka, odnosno u odnosu na stvarno potrošenu električnu energiju, koja ukupna razlika odgovara traženom iznosu iz protivtužbe. Nižestepeni sudovi, kako navodi Vrhovni sud, su dalje utvrdili da je tuženi ispostavljene fakture plaćao zaključno sa 2005. godine, kada je, po saznanju za opisano postupanje apelanta (višestruko uvećanje faktura) prestao redovno plaćati. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je osnovano apelant u revizionim navodima isticao da se vještak finansijske struke u pismeno sačinjenom nalazu, dopuni nalaza, te prilikom izjašnjenja na ročištu, nije izričito izjasnila da li je u spornom periodu tuženi platio sve ispostavljene fakture apelanta, s obzirom da je prvo izjavila da su svi fakturisani iznosi plaćeni, a nakon toga se ograničila na period za koji se odnosi dopuna nalaza. Međutim, Vrhovni sud je naveo da samo postupanje apelanta u predmetnoj parnici potvrđuje tačnost navoda tuženog iz njegovog iskaza sudu datog u svojstvu parnične stranke. Naime, Vrhovni sud je naveo da apelant nije tražio plaćanje duga za sporni period, već je samo tražio plaćanje faktura koje je ispostavio tuženom za kasniji period (koje su objedinjene tako da pored zakupnine sadrže i ostale troškove). Naime, Vrhovni sud je naveo da nema logike da u parnici, koja je i pokrenuta po tužbi apelanta radi izmirenja ugovorenih obaveza, apelant isplatu duga ne traži za sav dugovani period, te je stoga jedini moguć zaključak, kako je naveo taj sud, da je u spornom periodu tuženi plaćao ispostavljene fakture apelanta koje su bile neosnovano uvećane i da se na taj način apelant neosnovano obogatio za utvrđeni novčani iznos. Slijedom iznesenog, Vrhovni sud je naveo da je primjenom odredbe člana 210. Zakona o obligacionim odnosima protivtužbeni zahtjev tuženog u ovom dijelu pravilno usvojen, pa su neosnovani revizioni navodi apelanta da nije bilo mjesta primjeni navedene zakonske odredbe.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da su osporene presude zasnovane na nesavjesnom razmatranju slučaja i nedovoljno brižljivoj ocjeni svi dokaza. Apelant smatra da sud nije mogao utvrditi da je na njegovoj strani došlo do neosnovanog bogaćenja, budući da je vještak finansijske struke imao zadatak samo da utvrdi da li je bilo razlike u cijeni električne energije, a ne da li je tužilac vršio plaćanje električne energije apelantu. Osim toga, apelant generalno osporava nalaz i mišljenje vještaka ističući da isti nema uporište u dokazima.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. S obzirom na to da je apelant javna ustanova, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao detaljno i jasno obrazloženje za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima (kojima je ukazivao na nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke), u obrazloženju osporene odluke jasno ukazao da, nezavisno od nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, postoje određene okolnosti koje upućuju na zaključak da je tuženi u spornom periodu platio neosnovano uvećane fakture apelantu, zbog čega se apelant neosnovano obogatio, a u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević