Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4888/17 (S. K.)

Odluka donesena 22. 05. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
  • Građanski postupak
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Radni spor
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Propisano zakonom
  • Prava iz radnog odnosa
  • Član 17. EK – zabrana zloupotrebe prava
  • Kolektivni ugovor
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4888/17

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 05. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4888/17, rješavajući apelaciju Samira Karića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. maja 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Samira Karića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Rs 050085 14 Rsž od 10. oktobra 2017. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 Rs 050085 13 Rs od 29. januara 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Samir Karić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Sanel Bektić, advokat iz Tuzle, podnio je 22. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 Rs 050085 14 Rsž od 10. oktobra 2017. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 Rs 050085 13 Rs od 29. januara 2014. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Tuzlanskog kantona, kojeg zastupa Kantonalno pravobranilaštvo Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 10. decembra 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi su u periodu od 25. decembra 2018. godine do 27. februara 2019. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelant je 26. marta 2013. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženog radi isplate jubilarne nagrade za navršenih 20 godina neprekidnog staža.

6. Postupajući po apelantovoj tužbi, Općinski sud je 1. novembra 2013. godine održao pripremno ročište (koje je ranije odgođeno na prijedlog apelantovog punomoćnika, tj. 29. oktobra 2013. godine).

7. Presudom Općinskog suda broj 33 0 Rs 050085 13 Rs od 29. januara 2014. godine u cijelosti je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu na ime jubilarne nagrade za navršenih 20 godina neprekidnog staža isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom.

8. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je među strankama nesporno da je apelant kao zaposlenik tuženog (MUPTK) 1. aprila 2012. godine navršio 20 godina neprekidnog radnog staža u organu uprave. Općinski sud je ukazao da je članom 94 (očiglednom greškom naveden član 74) stav 1. tačka i) Zakona o policijskim službenicima Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Zakon o policijskim službenicima) propisano da policijski službenici imaju pravo na isplatu jubilarne nagrade, a članom 9. stav 1. tačka 9. Pravilnika o utvrđivanju platnih razreda i koeficijenata za plaće i druga lična primanja policijskih službenika MUP-a (u daljnjem tekstu: Pravilnik tuženog) propisano je da službeniku pripadaju druge naknade koje nemaju karakter plaće u slučajevima predviđenim zakonom, uredbom ili kolektivnim ugovorom.

9. Dalje, Općinski sud je ukazao i na član 4. Uredbe o plaćama i naknadama plaća policijskih službenika Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Uredba o plaćama i naknadama plaća) kojim je propisano da naknadu plaće, druge vrste naknada i materijalna prava koja nemaju karakter plaće policijski službenici ostvaruju u skladu sa Uredbom o načinu i postupku utvrđivanja plaća, naknada i drugih materijalnih prava službenika i namještenika u organima uprave, zakonom i kolektivnim ugovorom, a članom 10. stav 1. tačka 10. te uredbe propisano je da službeniku i namješteniku pripadaju druge naknade koje nemaju karakter plaće u slučajevima predviđenim zakonom i kolektivnim ugovorom.

10. Općinski sud je također ukazao i da je članom 28. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor) propisano da će se službeniku isplatiti jubilarna nagrada za neprekidan rad u organima uprave, u skladu s njihovim materijalnim mogućnostima, i to, između ostalog, i za navršenih 20 godina u visini od 1,25% prosječne mjesečne plaće, a osnovicu za utvrđivanje visine jubilarne nagrade predstavlja prosječna plaća ostvarena u Federaciji Bosne i Hercegovine u posljednja tri mjeseca.

11. Općinski sud je ocijenio da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni Kolektivnog ugovora jer tuženi nije zaključio niti pristupio Kolektivnom ugovoru, pa ga on i ne obavezuje, što je ukazano u Odluci Ustavnog suda broj AP 1315/06, te da je na području Tuzlanskog kantona na snazi Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine iz 2005. godine koji ne propisuje pravo na jubilarnu nagradu. Općinski sud je naveo da, dakle, iako je navedenim zakonom i podzakonskim aktima tuženog propisano pravo policijskog službenika na isplatu jubilarne nagrade, nijedan od navedenih propisa ne sadrži parametre za obračun jubilarne nagrade, pa u situaciji kada se odredbe kolektivnog ugovora ne mogu primijeniti iz navedenih razloga, odlučio je da postavljeni tužbeni zahtjev odbije u cijelosti.

12. Osim toga, Općinski sud je naveo da se u konkretnom slučaju primjenjuje Kolektivni ugovor, te da je članom 28. isplata jubilarne nagrade uvjetovana materijalnim mogućnostima poslodavca, na šta se tuženi u toku postupka pozivao, a apelant tu činjenicu nije osporavao, pa iz odluke o usvajanju godišnjeg obračuna za 2012. godine kojom je iskazan deficit u poslovanju (što je objavljeno i u službenim novinama) proizlazi da tuženi nije bio u obavezi isplatiti apelantu novčani iznos po osnovu jubilarne nagrade.

13. Općinski sud je istaknuo da ni Zakonom o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o plaćama i naknadama) nije predviđeno pravo zaposlenika u organima državne službe na jubilarnu nagradu, a članom 69. istog zakona propisano je da sa danom stupanja na snagu tog zakona prestaje primjena odredbi Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine koje se odnose na plaće i naknade državnih službenika i odredbe Zakona o namještenicima u organima državne službe u Federaciji Bosne i Hercegovine, a koje se odnose na plaće i naknade namještenika i kojim zakonom je u članu 45. bilo utvrđeno pravo na jubilarnu nagradu.

14. Presudom Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 050085 14 Rsž od 10. oktobra 2017. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda.

15. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da, iako je Zakonom o policijskim službenicima (kao i Pravilnikom tuženog) i Zakonom o policijskim službenicima u Federaciji Bosne i Hercegovine utvrđeno pravo na jubilarnu nagradu, nijednim od ovih propisa nije reguliran način utvrđivanja visine te naknade, te kako je stupanjem na snagu Zakona o plaćama i naknadama (stupio na snagu 30. jula 2010. godine) prestala primjena Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće, a kao provedbeni akt Kolektivnog ugovora (člana 28), to se njena visina, suprotno žalbenim tvrdnjama, nije mogla utvrditi ni primjenom člana 28. navedenog Kolektivnog ugovora, pa je stoga irelevantno žalbeno polemiziranje o tome da propust tuženog da planira sredstva za predmetnu nagradu ne može ići na štetu tužioca, te u vezi s tim i žalbeno pozivanje na Odluku Kantonalnog suda broj 33 0 P 011951 11 Gž od 21. decembra 2012. godine, jer se u toj odluci ne radi o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da samo u slučaju da je apelant navršio 20 godina neprekidnog staža u organima uprave prije stupanja na snagu Zakona o plaćama i naknadama, što nije konkretan slučaj, bilo bi osnova za usvajanje tužbenog zahtjeva, pozivom na odredbe Zakona o policijskim službenicima, na čijoj primjeni žalba neosnovano istrajava.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i zabrana zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije.

17. Apelant povredu ovih prava, u suštini, vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava u okviru Kantonalnog i Općinskog suda, ističući da nije bilo mjesta odbijanju njegovog tužbenog zahtjeva. Apelant smatra da je neprihvatljivo obrazloženje Kantonalnog suda da, iako je pozitivnim propisima utvrđeno pravo na jubilarnu nagradu, nijednim od tih propisa nije reguliran način utvrđivanja visine naknade, što je isključivi razlog odbijanja njegovog zahtjeva, te da je pogrešno tumačenje Kantonalnog suda o utjecaju Zakona o plaćama i naknadama na Uredbu o naknadama i drugim materijalnim pravima koji nemaju karakter plaće, te Kolektivnog ugovora. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, odbijajući njegov zahtjev za isplatu jubilarne nagrade, pogrešno primijenili materijalno pravo, tj. odredbe Zakona o plaćama i naknadama, te da je trebalo primijeniti odredbe Zakona o policijskim službenicima kojima se utvrđuje pravo na isplatu jubilarne nagrade. Nadalje, apelant je istakao da mu je pravo na imovinu povrijeđeno jer je uskraćen za novčanu naknadu na ime jubilarne nagrade uz odgovarajuću zateznu kamatu. U vezi s tim, apelant je naveo da se predmetni spor trebao riješiti na način kako je to odlučio Kantonalni sud u Presudi broj 33 0 P 011951 11 Gž od 21. decembra 2012. godine, a na koju se apelant pozvao i u žalbi protiv prvostepene presude, navodeći da je tužilac ostvario pravo na jubilarnu nagradu kod poslodavca sa područja Tuzlanskog kantona. Apelant navodi da je zbog različitog postupanja u primjeni materijalnog prava Kantonalni sud na njegovu štetu povrijedio načelo zabrane diskriminacije.

18. Apelant, također, navodi da je došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje u razumnom roku, te je i u vezi s tim istakao da je od 26. marta 2013. godine kada je podnio tužbu pa do donošenja konačne odluke presude Kantonalnog suda od 10. oktobra 2017. godine proteklo više od četiri i po godine, pa je u skladu s tim istakao i zahtjev za naknadu nematerijalne štete u iznosu od 1.500,00 KM, te naknadu troškova za sastavljanje apelacije u iznosu od 900,00 KM. II.Odgovor na apelaciju

19. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da navode iz apelacije smatra neosnovanim jer je predmet dostavljen ovom sudu na postupanje 1. aprila 2014. godine, te da u svom građanskom referatu ima veliki broj neriješenih starih predmeta, zbog čega je ovaj referat obuhvaćen Planom rješavanja predmeta, pa je u skladu s tim 10. oktobra 2017. godine donesena presuda. Kantonalni sud je naveo da je osporena presuda 19. oktobra 2017. godine dostavljena apelantovom punomoćniku.

20. Općinski sud je istakao da apelantovi navodi apsolutno nisu osnovani jer su sve provedene radnje i donesene odluke bile predmet preispitivanja u žalbenom postupku, te naveo da nije bilo povrede zakonskih propisa, što proizlazi iz činjenice da je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Pored navedenog, Općinski sud je istakao da tok predmetnog postupka upućuje da su sve službene radnje suda preduzete u skladu sa Zakonom o parničnom postupku u relativno kratkom periodu, te je ukazao da usljed činjenice da u radu ima veliki broj neriješenih hitnih predmeta odluka je ipak donesena u razumnom roku i da nije bilo povrede prava na suđenje u razumnom roku jer je prvostepena presuda donesena u periodu manjem od jedne godine.

21. Tuženi je u odgovoru na apelaciju naveo da se pobijane odluke zasnivaju na pravilnoj primjeni materijalnog prava, te smatra da su navodi iz apelacije u cijelosti neosnovani i da nije došlo do povrede prava na koja se apelant poziva. Tuženi je naveo da apelant ponavlja ono što je tokom postupka bezuspješno isticao, te predložio da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi

22. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15).

Za potrebe ove odluke koristi se tekst Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

23. Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 23/00, 50/00 – ispravka, 97/13, 18/16 i 89/16).

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 23/00, 50/00 – ispravka) sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 28.

Službeniku će se isplatiti jubilarna nagrada za neprekidan rad u organima uprave, u skladu sa njihovim materijalnim mogućnostima, i to za navršenih:

• 5 godina 0,50 prosječne mjesečne plaće

• 10 godina 1 prosječna mjesečna plaća

• 15 godina 1,25 prosječne mjesečne plaće

• 20 godina 1,25 prosječne mjesečne plaće

• 25 godina 1,75 prosječne mjesečne plaće

• 30 godina 2 prosječne mjesečne plaće

• 35 godina 2,5 prosječne mjesečne plaće.

Osnovica za utvrđivanje visine jubilarne nagrade je prosječna plaća ostvarena u Federaciji u prethodna tri mjeseca.

24. Zakon o policijskim službenicima Tuzlanskog kantona („Službene novine Tuzlanskog kantona“ br. 6/06, 11/07, 16/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 94. stav (1) tačka i) Druge vrste naknada (1) Policijski službenici imaju pravo i na sljedeće naknade:

i) jubilarne nagrade.

25. Zakon o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 45/10, 111/12 i 20/17) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Predmet Zakona Ovim zakonom uređuju se plaće i naknade izabranih dužnosnika, nosioca izvršnih funkcija i savjetnika u organima zakonodavne i organima izvršne vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija), državnih službenika i namještenika u organima državne službe Federacije (u daljnjem tekstu: organ državne službe), pravobranioca, službenika sudske policije i zatvorskih policajaca-stražara u kaznenopopravnim zavodima Federacije, te primjena ovog zakona u kantonima, gradovima i općinama u Federaciji.

Član 69. stav 1. tač. 2) i 5) Prestanak primjene odredbi drugih zakona Danom stupanja na snagu ovog zakona prestaje primjena:

2) odredbi Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 29/03, 23/04, 39/04, 54/04, 67/05, 2/06 i 8/06) koje se odnose na plaće i naknade državnih službenika, 5) odredbi Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće ("Službene novine Federacije BiH", br. 34/04, 56/04, 68/05, 33/06 i 75/07) koje se odnose na naknade ako su drugačije uređene ovim zakonom.

VI.Dopustivost

26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 050085 14 Rsž od 10. oktobra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelant je osporenu presudu primio 19. oktobra 2017. godine, a apelacija je podnesena 22. novembra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

30. Apelant smatra da mu je u predmetnom parničnom postupku povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te člana 17. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

32. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […].

U odnosu na presude Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 050085 14 Rsž od 10. oktobra 2017. godine i Općinskog suda broj 33 0 Rs 050085 13 Rs od 29. januara 2014. godine

33. U pogledu apelacionih navoda o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud u prvom redu ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

34. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, suprotno apelantovim tvrdnjama koje je iznosio u tužbi i žalbi, a koje ponavlja u apelaciji, odgovorili na sve apelantove navode, pozivajući se na relevantne odredbe, detaljno i opširno obrazložili zaključke, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredbi u bilo kojem smislu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao ista i slična činjenična i pravna pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti AP 4776/16 od 1. februara 2017. godine i Odluka o dopustivosti AP 3683/17 od 15. novembra 2017. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud, vezano za navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, zaključuje da u ovom dijelu nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

U odnosu na dužinu trajanja predmetnog postupka

35. U vezi s apelantovim navodima koji se odnose na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

36. Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima „u razumnom roku“ (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine).

37. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut apelantovom tužbom 26. marta 2013. godine i da je okončan Presudom Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 050085 14 Rsž od 10. oktobra 2017. godine. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni dužine trajanja predmetnog parničnog postupka jeste period od četiri godine i sedam mjeseci.

38. Analizirajući dužinu trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud, najprije, zapaža da se u predmetnom postupku radilo o isplati jubilarne nagrade za navršenih 20 godina neprekidnog radnog staža. Ustavni sud smatra da nema elemenata koji bi ukazivali da se radilo o složenom postupku. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je postupak pred Općinskim sudom ukupno trajao deset mjeseci, a da je drugostepena presuda donesena nakon tri i po godine od dana zaprimanja predmeta po žalbi. Ustavni sud naglašava da ocjenjuje dužinu trajanja postupka u cjelini, pri čemu posebnu pažnju posvećuje periodima neaktivnosti suda na nekoj instanci u svakom konkretnom slučaju. Iako je na osnovu navedenog primjetno da je drugostepeni postupak pred Kantonalnim sudom trajao nešto duže, Ustavni sud, sagledavajući postupak u cjelini, posebno imajući u vidu okolnost da je apelant došao do konačne odluke u svom predmetu prije podnošenja apelacije, da su u postupku u okviru analiziranog perioda redovni sudovi donijeli dvije meritorne odluke, zaključuje da u okolnostima konkretnog predmeta koji je, istina, po svojoj naravi hitne prirode i iziskuje adekvatnu ažurnost u postupanju, nema elemenata koji ukazuju da je u predmetnom postupku povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao elementa prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

39. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na imovinu

40. U odnosu na navode apelacije o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se ti navodi zasnivaju na istim tvrdnjama kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje vezano za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, pa s obzirom na to da je u odnosu na pravo na pravično suđenje Ustavni sud već odlučio na način da nije utvrdio povredu, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi i u odnosu na pravo na imovinu.

Zabrana diskriminacije

41. U pogledu apelantovih navoda o kršenju zabrane diskriminacije, Ustavni sud zapaža da apelant kršenje navedenog prava u suštini veže za navode u pogledu različite prakse Kantonalnog suda prilikom odlučivanja o istom činjeničnom i pravnom pitanju koje je Ustavni sud već razmotrio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi s pravom na pravično suđenje i nije našao proizvoljnost u stavu Kantonalnog suda da uporedna praksa na koju je apelant u žalbi ukazivao ne predstavlja isto činjenično i pravno pitanje kao u konkretnom, apelantovom slučaju. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Zabrana zloupotrebe prava

42. U odnosu na član 17. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je članom 17. Evropske konvencije propisano: „Ništa se u ovoj konvenciji ne može da tumači tako da podrazumijeva pravo bilo koje države, grupe ili lica da se upuste u neko djelovanje ili izvrše neki akt koji je usmjeren na poništavanje bilo kog od navedenih prava i sloboda ili njihovo ograničavanje u većoj mjeri od one koja je predviđena Konvencijom.“ Iz navedenog proizlazi da ova odredba Evropske konvencije ne zasniva posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, stav 14. i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 90/06 od 6. jula 2007. godine, stav 38, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga proizlazi da su i ovi navodi neosnovani.

VIII.Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentu primjene materijalnog prava i utvrđivanja činjenica kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali argumentirane i jasne razloge. Osim toga, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi da je dužina postupka u ukupnom trajanju od četiri godine i sedam mjeseci, u okviru kojeg perioda su donesene dvije meritorne odluke, prešla granice „razumnog roka“.

44. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine jer apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

45. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje kada se navodi o kršenju tih prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje su istaknute u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nema povrede prava u tom pogledu.

46. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja zabrane zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije kada ova odredba Evropske konvencije ne zasniva posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije.

47. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević